ZAVNOBIH i bosanski duh u književnosti

Piše: dr. Snjin Kodrić

ZAVNOBiH je zasigurno jedan od najvažnijih povijesnih trenutka u historiji Bosne i Hercegovine. Važan jeste zbog mnogo čega, važan je, silno je važan upravo i po obnovi bosanskohercegovačke državnosti, zbog čega se i danas slavi kao Dan državnosti Bosne i Hercegovine, a zbog toga se, uostalom, na drugoj strani i negira, kao što se osporava i negira i sama država. No, suštinska važnost ZAVNOBiH-a vjerovatno je još i veća, posebno za nas danas. ZAVNOBiH se, naime, danas može razumijevati i kao onaj trenutak u milenijskoj povijesti Bosne kad se desila i svojevrsna suštinski važna reafirmacija, ali i redefinicija same Bosne – trenutak kad se, nakon niza ranijih nastojanja da se Bosna predstavi kao ono što nije, i da pritom Bosne nema, iznova upitalo šta je to uopće Bosna i kad se tako ponovo došlo do istine o Bosni, do onoga što Bosna jeste i što Bosna jedino može biti.

Vezani tekstovi:

• Nakon 75 godina pronađen najvredniji dokument ZAVNOBiH-a
• U susret ZAVNOBIH-u: Od Mrkonjić Grada do Sanskog Mosta i Sarajeva, Bosne je bilo i Bosne će biti

Ta istina provlači se kroz manje‑više sva izlaganja o kojima je sačuvan trag u Zapisniku Prvog zasjedanja ZAVNOBiH‑a u Mrkonjić-Gradu u noći između 25. i 26. novembra 1943. godine, a sasvim eksplicitno iskazana je u tački 5 Rezolucije ZAVNOBiH-a: “Danas narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino političko pretstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska, i muslimanska i hrvatska bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi Bosne i Hercegovine učestvovaće ravnopravno sa ostalim našim narodima u izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije.”

Istina je, dakle, to da Bosna postoji kao činjenica i da ona prethodi svakoj drugoj mogućoj široj državnoj cjelini, pa tako i Jugoslaviji, i da jedino ona može preostati nakon neke druge države u čijem je stvaranju učestvovala, i istina je to da je Bosna upravo svoja, da je ona svoja u svoj njezinoj unutrašnjoj složenosti, da ja ona zajednička zemlja i njezinih naroda i njezinih građana, ne samo jednog naroda, i ne samo narodâ, i ne samo građana.

Bosna “nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska, i muslimanska i hrvatska” – ZAVNOBiH-ovska je istina Bosne, koja potvrđuje činjenicu Bosne, činjenicu postojanja jednako i bosanskih naroda i bosanskih građana, bez bilo kakvog i bilo čijeg ekskluzivizma, kao i bez negiranja bilo koga i bilo čega, a tako ni narodâ, kao ni građana Bosne. Bosanska zaokruženost i potpuna unutrašnja uravnoteženost Bosne ZAVNOBiH-ovska je definicija ove zemlje. I nije to bila ideološka definicija Bosne, definicija koju je nametnuo jedan političko-ideološki poredak ili jedna vojna vlast, pogotovo ne jedan režim – bila je to istina zasnovana na očitom povijesnom biću Bosne, a koju su tu sudbonosnu noć svojim glasovima jednodušno potvrdili svi članovi ZAVNOBiH‑a, svih 173 delegata s pravom glasa, među kojima su bili pripadnici svih društvenih grupa i staleža onog vremena: ne samo komunisti već i oni koji to nisu, partijski funkcioneri i običan svijet, novi vojni komandanti i nekadašnji jugokraljevski oficiri, predstavnici nove i nekadašnje vlasti, tadašnji i bivši političari, i građani i seljaci, i intelektualci, i radnici, i težaci, i pismeni i nepismeni, i stari i mladi, i dobrostojeći i gola sirotinja, i begovi i njihovi bivši kmetovi, i hodže i popovi, i ateisti i vjernici…

Među delegatima s pravom glasa bio je i sekretar Prvog zajedanja ZAVNOBiH-a Skender Kulenović, “književnik iz Travnika, član AVNOJ-a”, kako je zvanično predstavljen, a koji će o ovoj, konstituirajućoj sjednici ZAVNOBiH-a oduševljeno pisati i u članku Bosna i Hercegovina prvi put slobodno vijeća u četvrtom broju tek pokrenutog lista Oslobođenje 15. decembra 1943. godine. Ko zna šta je u toj hladnoj mrkonjićkoj novembarskoj noći mislio Kulenović i je li sanjao da upravo sa ZAVNOBiH-om dolazi i napredak bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i kulture koji je, zajedno s grupom drugih u to vrijeme lijevo orijentiranih bošnjačkih pisaca i intelektualaca, zagovarao u časopisu Putokaz iz 1937. godine, glavnom glasilu onovremene bošnjačke proleterske književnosti. No, barem onda kad je o književnosti riječ, suštinske ideje ZAVNOBiH-a bit će ostvarene tek znatno kasnije, a njihovu iole cjelovitiju realizaciju Kulenović ipak nije dočekao.

“Književnost Bosne i Hercegovine ne postoji”

Jedno od pitanja na koje treba odgovoriti prije svega bosanskohercegovačka društvena i politička historiografija jeste i pitanje o tome koliko su principi koji su obnarodovani na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a stvarno poštovani u kasnijem vremenu i koliko su pojedine ZAVNOBiH-ovske ideje uistinu ostvarene u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata, ili koliko je kasnija vlast ostala vjerna ZAVNOBiH-ovskim načelima koja je zvanično zastupala kao svoja. Historija književnosti, pa i historija kulture uopće, može, međutim, konstatirati da je suština ključne ZAVNOBiH-ovske poruke odmah nakon završetka rata zaobišla književno stvaranje u Bosni i Hercegovini. Književnost u Bosni i Hercegovini ne samo da nije razumijevana kao “ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska”, odnosno “i srpska, i muslimanska i hrvatska”, već je uopće nije bilo – suprotno i ZAVNOBiH-u i stvarnim činjenicama, bila je zvanično “nepostojeća”.

Upravo tako o bosanskohercegovačkoj književnosti ili književnosti Bosne i Hercegovine piše, npr., Salko Nazečić, tad ugledni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu i jedan od njegovih osnivača, već u predgovoru za Zbornik savremene bosansko-hercegovačke proze iz 1950. godine. Riječ je o uopće prvom izboru iz bosanskohercegovačke književnosti nakon Drugog svjetskog rata, i upravo tu, na tom važnom mjestu dokraja jasno ukida se svaka mogućnost ideje o zasebnom literarnom identitetu bosanskohercegovačke književnosti kao takve, te se rezolutno poručuje: “Potrebno je i moguće ovdje govoriti samo o književnicima, jer književnost Bosne i Hercegovine sa nekim svojim specifičnim osobinama posebne književnosti ne postoji.”

U pitanju je potpuno negiranje suštinskih ideja ZAVNOBiH-a, a posebno onog što su nedvojbene činjenice o specifičnom višestoljetnom povijesnom razvoju kako bosanskohercegovačke književnosti kao cjeline, tako i književnosti pojedinih naroda u Bosni i Hercegovini, odnosno bošnjačke te bosanskohrvatske i bosanskosrpske književnosti, jednako kao i književnih praksi bosanskohercegovačkih manjinskih zajednica, poput jevrejske i drugih. Umjesto u svojim matičnim, vlastitim književnim okvirima, o kojima su u Putokazu i drugdje pisali i lijevo orijentirani bošnjački pisci i intelektualci između dvaju svjetskih ratova, autori iz Bosne i Hercegovine, pa tako i bošnjački pisci završavali su opet u okvirima drugih tadašnjih jugoslavenskih književnosti, tj. u okvirima srpske i hrvatske književnosti, kojima je i u ovo vrijeme priznavan zaseban književni status. Uostalom, i sami ZAVNOBiH-ovski “Muslimani” ubrzo će postati također zvanično “nepostojeći”, s mogućnošću da budu Srbi ili Hrvati ili, u najboljem slučaju, “neopredijeljeni”.

Ovaj, u osnovi ZAVNOBiH-u stran duh, odnosno ovaj nečinjeničan pristup bosanskohercegovačkoj književnoj i kulturalnoj prošlosti nije, naravno, bio Nazečićev lični izbor, već, naprotiv, standard njegova vremena, obavezujući za sve, bez izuzetka. Stoga će se iste ideje ponavljati i poslije, pa tako, uz čitav niz drugih slučajeva, i na jednom važnom svejugoslavenskom naučnom skupu posvećenom “problemima rada na istoriji jugoslovenskih književnosti” 1965. godine. I ovdje je prisutan Nazečić, koji kao sarajevski profesor jugoslavenskih književnosti sad govori o četiri književnosti u Jugoslaviji – srpskoj i hrvatskoj te slovenačkoj i makedonskoj. Međutim, bosanskohercegovačkoj književnosti ponovo nije bilo mjesta, pa čak ni spomena, a posebno ne bošnjačkoj književnosti. Jedino pitanje koje se i na koji način ticalo bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti bilo je tek pitanje “rasporeda i odnosa”, kako kaže Nazečić, a što je opet praktično značilo “preraspodjeljivanje” pisaca i djela bošnjačke i bosanskohercegovačke književne prakse u okvire srpske ili hrvatske književnosti. Bila je to, dakle, ona logika koja je, npr., Maka Dizdara smještala u okvire hrvatske, a njegova rođenog brata, također pisca, Hamida Dizdara u okvire srpske književnosti, baš kao u vrijeme devetnaestostoljetnih procesa nacionaliziranja muslimana na hrvatsku i srpsku nacionalnu stranu.

Mak Dizdar, Meša Selimović i Derviš Sušić kao pisci “nepostojeće” književnosti

ZAVNOBiH je postavio sve potrebne osnove za i zvanično priznavanje bosanskog duha u književnosti, i to ne u ideološkom smislu već u skladu s realnim povijesnim činjenicama, pa ipak i desetljećima nakon ZAVNOBiH-a bosanskohercegovačko književno stvaranje ostalo je i dalje podijeljeno po srpsko-hrvatskoj osnovi, a sama Bosna i Hercegovina bez svoje književnosti. Tako, 1966. godine u zvanično “nepostojećoj” književnosti javljaju se i pjesnička zbirka Kameni spavač Maka Dizdara, roman Derviš i smrt Meše Selimovića i pripovjedačka zbirka Pobune Derviša Sušića, i danas, pola stoljeća kasnije, neka od najznačajnijih dostignuća novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književne prakse. Riječ je i o književnim ostvarenjima prepunim upravo Bosne, pa je na ovaj apsurd da izrazito bosanski književni tekst zvanično nije niti može biti bosanski još 1967. godine na odvažan način pažnju skrenuo Muhamed Filipović u sad već glasovitom tekstu Bosanski duh u književnosti – šta je to?.

Filipoviću je konkretan povod bio upravo naglašeno bosanski karakter Dizdareva Kamenog spavača, ono po čemu je ova i danas nenadmašna pjesnička knjiga jasno pokazivala upravo to da Bosna “nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska, i muslimanska i hrvatska”, da je Bosna, dakle, svoja, upravo bosanska. Pa ipak, iako je govorio nedvojbeno kritički o nacionalizmu i antibosanskim nacijskim narativima, Filipovićev tekst žestoko je napadnut upravo kao primjer “muslimanskog nacionalizma”, a njegov autor etiketiran kao “muslimanski nacionalist”. Kao da ZAVNOBiH nikad nije ni postojao onda kad su u pitanju bile književnost i kultura Bosne.

Uprkos osudama Filipovićeva teksta, njegovim tragom već krajem šezdesetih godina 20. stoljeća počet će se javljati i drugi radovi koji su afirmirali najprije svijest o bosanskohercegovačkoj, a nakon toga i svijest o “muslimanskoj”, odnosno bošnjačkoj književnosti, pri čemu je u ovim i ovakvim radovima pojam bosanskohercegovačke književnosti označavao bosanskohercegovačko književno jedinstvo ili književnu skupnost Bosne i Hercegovine, dok se pojam “muslimanske” književnosti odnosio na jednu od specifičnih bosanskohercegovačkih književnosti, a čije je zvanično zasebno postojanje do ovog trenutka bilo praktično potpuno nemoguće, za razliku od drugih jugoslavenskih nacionalnih književnosti. Riječ je najprije o radovima Midhata Begića, a potom i Muhsina Rizvića te Enesa Durakovića, također uglednih profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kao i književnika Alije Isakovića, koji će 1972. godine objaviti Biserje, prvi izbor iz dotad zvanično “nepostojeće” “muslimanske” književnosti objavljen u socijalističkoj Jugoslaviji.

Tek nakon svega ovog, počev od sedamdesetih, a naročito od osamdesetih godina 20. stoljeća pa nadalje, iako i dalje s jakim otporima i opstrukcijama, ideje najprije bosanskohercegovačke, a potom i bošnjačke književnosti postepeno se počinju šire prihvatati, a bosanskohercegovački i bošnjački pisci pojavljivati napokon i u obrazovnom sistemu, no sve to ne prije zvaničnog partijsko‑političkog priznanja, uključujući i konačno priznanje “muslimanske nacije”. Nije, međutim, u pitanju bio povratak duhu ZAVNOBiH-a, već se radilo o širim promjenama u društvu, politici i ideologiji onovremene Jugoslavije, a što ipak nije spriječilo to da oni koji su afirmirali sasvim činjeničnu svijest o književnim specifičnostima Bosne i dalje budu predmetom žestokih napada i gnusnih etiketa. Protiv nekih vodile su se i cijele organizirane kampanje u osnovi samo zato što su svojim istraživačkim radom ukazivali na dotad potpuno marginaliziranu ili nepoznatu književnu prošlost Bosne i Hercegovine, i to na pretpostavkama koje su suštinski i ZAVNOBiH-ovske, kako je to bio slučaj najprije u hajci protiv Muhsina Rizvića, a onda i Enesa Durakovića i drugih, što ne prestaje, uostalom, ni danas.

Suprotno iznevjeravanju nekih od najvažnijih njihovih aspekata u političko-ideološkoj praksi nakon Drugog svjetskog rata, ključne poruke ZAVNOBiH-a poruke su bosanske pluralne paradigme i tradicionalne bosanske interkulturalnosti, koje je stoga sam ZAVNOBiH izvorno u cijelosti i afirmirao. U tom smislu, posebno sudeći iz perspektive književne i kulturalne povijesti Bosne i Hercegovine, ZAVNOBiH sa svojim suštinskim idejama široki je izraz autentičnih bosanskih kulturalnih vrijednosti i otud, prije svega, suštinski važno bosansko kulturalno naslijeđe, a nipošto nije ideološka floskula nekog prošlog vremena.

I danas, međutim, bosanska pluralnost i interkulturalnost Bosne iznova se osporavaju i negiraju. A to se ne čini samo s pozicija antibosanskih nacionalizama, već i onda kad se razumijevanja naše kulture, pa tako i književnosti nastoje simplificirati po ekskluzivnom sistemu “ili – ili” umjesto inkluzivnog “i – i”. Tad nas i u književnosti, i u kulturi, ali i u našem biću kao cjelini tjeraju i na to da se “opredijelimo” između svojeg bosanstva i bošnjaštva, kao da jedno isključuje drugo, a ne isključuje. Jer, treba ponoviti, i treba napokon razumjeti ZAVNOBiH‑ovsku duboku istinu, a koja je upravo pluralna i interkulturalna kao i cjelina bosanske književne i kulturalne prošlosti: Bosna “nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska, i muslimanska i hrvatska”. Bosna je bosanska sa svim što to iznutra znači, i – mirna Bosna!

Stav.ba