Stvarnost je često znatno okrutnija te novozapočeti biznisi na početku često niti pokrivaju troškove, a još jako dugo ne osiguravaju ravnotežu jer se posao i život tako isprepletu da je teško uopće prepoznati što je što.
Posao je život
Što si prije to priznamo to smo sigurniji u opstanak i održivost biznisa. Pristup poslu kroz zaposlenje nije bitno drugačiji za veliki broj žena jer se neprekidno traži taj zlatni gral teško dostižne ravnoteže.
Ispravan, biznis orijentiran pristup u poduzetništvu, odnosno razvoju karijere unutar korporativnog ili sličnog sustava, bi bio odmah misliti kako ćemo našim proizvodom ili uslugom osvojiti svijet i sukladno tome posložiti infrastrukturu koja nam može osigurati dovoljno vremena i novaca za razvoj poslovanja, odnosno karijere.
Žene to u većini slučajeva tako ne rade jer, vraćam se na početak, razmišljaju maleno. Paralelno preuzimaju na sebe sve ili gotovo sve obiteljske obaveze zbog čega im ostaje manje vremena za posao čime si dodatno otežavaju ostvarenje poslovnih i karijernih ciljeva. Vjeruju da time ostvaruju ravnotežu privatnog i poslovnog, ali si zapravo dugoročno smanjuju šanse za uspjeh. Prava ravnoteža se postiže uz dovoljno dobre biznise koji osiguravaju dostatne prihode za kvalitetan život što najčešće znači mogućnost da se i na poslu i u kući plati za usluge koje je moguće prepustiti nekome drugome. Na poslu su to obično iscrpljujući administrativni poslovi, a doma svi kućanski poslovi uključujući i dio brige o djeci.
Lično nisam zagovornica prepuštanje kompletne brige o djeci drugim osobama, ali priprema ručka i vođenje na aktivnosti se mogu većim dijelom povjeriti i nekome drugome.
Nesklonost prepuštanja brige o kući drugim osobama zna biti povezana i s percepcijom da si to ne mogu finansijski dozvoliti čime se zatvara krug samoispunjujućeg proročanstva jer se tako niti ne ostavlja prostor da se stvore dodatni izvori prihoda kojim će se osigurati kvalitetniji život.
Istraživanje Majčinstvo i karijera koje smo proveli unutar Instituta zaposlena mama pokazuje da najbolju ravnotežu ostvaruju žena na najvišim pozicijama, odnosno upravo one koje i najviše zarađuju. Vrlo je logično jer je to upravo ona skupina koja je u mogućnosti platiti dodatne usluge za kuću i porodicu čime si otvaraju prostor za ostvarenje svojih poslovnih snova.
Ako je tako jednostavno, zašto žene dominantno ne koriste takve obrasce?
Brojni su razlozi, a prvi je nedostatak povjerenja u same sebe da zaista mogu napraviti nešto veliko što će im osigurati dostatne prihode uslijed čega se zakopavaju sve dublje u operativu koja ih iscrpljuje ne ostavljajući dovoljno prostora za strateško promišljanje, razvoj, umrežavanja, prodaju i sl. Paralelno gledaju uspješne žene kojima je to uspjelo, često s određenom dozom ljubomore iznalazeći opravdanja zašto te druge žene to mogu, a one ne mogu – izgledaju bolje, bolje su obrazovane, iskusnije su, imaju moćne muževe ili ljubavnike koji im otvaraju vrata…itd. Donekle je to posljedica tzv. imposter sindroma, odnosno osjećaja da ne pripadaju toj skupini uspješnih, a zapravo je samo još jedna u nizu racionalizacija zašto i same to ne mogu.
Uzroci nedostatka povjerenja su obično dublji, kulturalno uvjetovani, povezani s odgojem i obrazovnim sistemom u kojem su žene naučile da moraju biti dobre učenice, odnosno da sve mora biti savršeno uz uobičajene korake. Poslovno okruženje je sasvim drugačiji svijet od škole u kojoj se za dobro savladane lekcije i pristojno ponašanje dobivaju odlične ocjene i pohvale.
Razvoj biznisa i karijere traži snalažljivost i agilnost pristupa, ako nešto ne ide traži se nova mogućnost.
Velika barijera je i manja sklonost riziku koja je fiziološki uvjetovana, ali danas znamo da stavom tijela i odgovarajućim komunikacijskim stilom možemo utjecati i na promjenu hormona u našem tijelu te time i veću sklonost riziku koji je važan u poslovanju.
Odnos prema novcu i zaradi je također značajna prepreka . Nema ništa loše u tome da se pomaganjem drugim ljudima zarađuje te da time sebi osiguramo život kakav zaista želimo, a ujedno doprinose i dodatno zajednici kroz razne oblike društveno korisnog doprinosa što je moguće tek kad ostvarujemo iznad prosječne prihode.
U pozadini igranja na maleno su strahovi
Osjećaj da je još nešto potrebno, još jedna diploma, još jedan certifikat, još jedan dokaz da nešto znamo raditi iako smo to već x puta napravile. Žene su jako sklone tim dodatnim vanjskim potvrdama svoje vrijednosti. Kulturalno uvjetovane vrijednosti da trebaju biti podrška drugima, ne isticati se, težnja savršenstvu i sličan niz razloga vode životu u sjeni zbog čega veliki broj žena ne ispjeva svoju životnu pjesmu na način kako bi zaista htjele, nego na način kako misle da to društvo od njih očekuje.
Piše: Diana Kobas Dešković, www.mamforce.hr
