Zašto se ljudi ne bi pozabavili sobom?

Rekao je Poslanik Muhammed s.a.w.s. : “Ko se ponizi radi Allaha, Allah će ga uzdignuti.”(Ibn Madže,Ahmed,Ebu Nuajm)

Izvori:n-um.com i minber.ba

Zašto ljudi ne bi kritikovali sebe? Kad bi znali koja je nagrada za to, svi bi se pozabavili sobom i tako bi nam se stanje popravilo. Jer, nezadovoljstvo sobom – i to samo radi Allaha – garancija je duhovnog uzdizanja.

Kritikujući sebe, u jednom trenutku se više može Allahu približiti nego bilo kojim drugim djelom. Imam Ahmed bilježi da je jedan Izraelćanin proveo 60 godina u ibadetu, moleći za neku svoju potrebu. Kad je ni nakon toliko vremena nije dobio, sam sebi je rekao:
“Tako mi Allaha,o nefsu moj,da u tebi ima ikakva dobra postigao bih ono što ti treba.” Zatim mu je u snu rečeno: “Jesi li vidio kako si u tome momentu kritikovao sebe? Taj moment je kod Allaha bolji od svih 60 godina tvoga ibadeta.”

Kad bi neko pohvalio Ibni Tejmiju, Allah mu se smilovao, on bi rekao: “Hvališ onoga koji svaki dan obnavlja šehadet.”

Hasan el Basri je rekao: “Kad bi grijesi zaudarali na neprijatan miris, niko pored mene ne bi mogao sjesti.”

Prenosi se da je hazreti Omer rekao: “Obračunajte se sa samim sobom prije nego što od vas bude zatraženo da položite račun.”

Govoreći o samoobračunu ili muhasebi, Imam Maverdi ju je ovako definirao: “Muhaseba znači da čovjek svake noći analizira svoja djela koja je uradio u toku dana, pa ako ta analiza pokaže da je cijelog dana radio pohvalna i dobra djela, onda treba nastaviti i truditi se da mu svaki dan bude takav.

A ako se pokaže da je činio loša djela i upadao u grijehe, onda se treba potruditi da ih popravi ukoliko je u mogućnosti, a ako nije, onda treba nakon lošeg uraditi dobro djelo i ono će ga izbrisati, te donijeti odluku da u danima koji dolaze neće činiti loša djela.”

O ti koji tvrdiš da vjeruješ u Allaha, da li si ikada u samoći preispitivao sebe i analizirao ono što si govorio i radio?

Jesi li ikada brojao svoja loša djela kao što prebrojavaš dobra djela koja učiniš?

Da li si ikada razmišljao o svojoj pokornosti Allahu i iskrenosti u ibadetu?

Ako si to činio, sigurno si došao do zaključka da su mnoga tvoja dobra djela učinjena radi toga da se pokažeš pred ljudima, da se čuje za tebe, da stekneš ugled i naklonost ljudi, a ne Allahovo zadovoljstvo.

Komentirajući ajet: I kunem se dušom koja samu sebe kori, Hasan Basri je rekao: “Nećeš sresti iskrenog vjernika, a da stalno ne kori svoju dušu. Samo nevjernik ide kroz život, a da nikada ne kori sebe zbog svojih grijeha.”

Postoje dvije vrste muhasebe: prije i poslije djela. Muhaseba prije djela znači da čovjek zastane kod prve želje i težnje da nešto uradi i da ne žuri sa djelom dok mu ne bude jasno da li je bolje to djelo uraditi ili ostaviti.

Druga vrsta muhasebe je nakon učinjenog djela. Ona se sastoji od tri dijela: prvi dio se odnosi na samoobračun u pogledu pokornosti Allahu, tj. da li u toj pokornosti i izvršavanju naredbi ima propusta, kao što je nedostatak skrušenosti u namazu, kvarenje posta određenim grijesima poput ogovaranja, obezvređivanje hadža, bespotrebnim raspravama u toku hadžskih obreda i sl. Drugo, samoobračun zbog djela koje je bilo preče ostaviti nego učiniti, kao što je primjer čovjeka koji klanja noćni namaz, pa prespava sabah koji je fard i sl. Treće, muhaseba u pogledu dozvoljenih stvari, da li su ta djela urađena u ime Allaha ili radi neke dunjalučke koristi.