Zašto ostati u Bosni i Hercegovini?

Neću kazivati o domoljublju niti idealima. Možda zato što ideali najčešće i ostanu samo ideali, pa je i misao o njima unaprijed turobna i teška. Možda neću iz inata, jer sve više vjerujemo da istinskim i neupitnim vrijednostima našeg boravka na Zemlji obavezno prethode njihove suprotnosti. Slijedeći to pogrdno i lakomisleno uvjerenje, istina nam postaje potrebna tek onda kad nam sa svih strana zaprijeti laž, a domoljublje samo onda kad se upotpuni i postane očigledan naš manjak samosvijesti i samopoštovanja.

    Ne znam zašto sam ostao, možda jer me se nije pitalo. A ne znam ni zašto ću ostati. Mučno mi je da sam sebe zapitkujem i osluškujem razmišljajući o tome šta će biti sutra. Naivno je misliti na sutra, pa tu vrstu hrabrosti današnjeg vakta više i ne cijenim. Ispričat ću nešto drugo, stvarno i opipljivo. Nešto što mi se čvrsto utkalo u skromno iskustvo i razbejanilo mi se jasnim odgovorom i blistavom poukom.

***

     Zalupio sam vrata i zakoračio u hladan mrak, tako crn i gluh da crnjeg ni vidio nisam. Do džamije ću tijesnim sokakom obraslim gustim krošnjama i šibljem, pa mi je ta sabahska tama još više sablasna i prazna. Na Vrelu se stislo jedno prigušeno svijetlo pa treperi, dok tupo huči Žepa. Koraci su mi nejednaki i tromi, te vješto pronalazim lokve. Svu noć je padala kiša. U gustim krošnjama i mokrim grmovima šume svijetovi, pa iz njih pjeva, grakće, prhti, zuji i diše. Sve po svom emru i redu, te po svojoj nafaci. Jedino se ja zavukao pod kaput i mirujem. Ne umijem da osluškujem i uživam, već u maštanju devrim o vrelim somunima, kandiljima i svim onim svijetlima, o ezanima što se tiho prospu gizdavom sarajevskom dolinom. Prekoračio sam asfalt, nazirući blijede obrise uspravne munare što se visinom propinjala pod žepska brda. Našao sam se pred džamijskim vratima. Otegnuta škripa vrata i mir blagoslovljenog prostora odagnali su strahove i opreznost. Iskoračio sam u sigurnost mihraba i sklupčan očekivao vrijeme imsaka. U tom rijetkom i poželjnom stanju unutrašnjeg mira i duhvne punine, odričući se vremena i prostora, prisjetio sam se sinoćnjeg iftara. Požurio sam da oživim i povežem slike, da uokvirim detalje. Nisam želio prisjetiti se mirisnih starobosanskih sobeta ni mirođija, niti ljudi i besjeda, a ni mog kukavičkog raspoloženja zbog nemoći da im ponudim ili obećam šta više od ustajale povratničke svakodnevnice. Želio sam iz usnulog pamćenja dozvati nešto veće i drugačije.

     Sjedio sam nasred sofre, dok se nakon akšama ispijala kahva, ćejfli i s merakom. Prijalo mi je poštovanje običnih ljudi. Ushićen jednostavnošću, najegzotičnijim čudom u vrijeme komplikovanih ljudi i tabijata, zagledao sam njihova lica i pokrete, slušao njihove razgovore i uživao u njihovom zadovoljstvu. Zaista s mukom je i last! Omamljenost trenutkom prekinuo je domaćin.

Efendija! – pozvao me, ni blago, a ni s prijekorom, već dubokim glasom odmjereno. Ibro mi se činio ponajmlađim od svih. Na izboranom licu neki zagonetan mir, bez ikakva lukavstva. Nakrivi, pa brže popravi crnu beretku i podvi noge. Zauze neki čudan i neobičan stav kao da mi želi reći nešto važno. Kod Žepljaka je sve važno, jer su im riječi slatke, valjda što su rijetke i što ih biraju. Ono nevažno, oni izreknu kroz šutnju. Ibro uze dah, pa progovori:

     – Imao sam sina jedinca. – Ono ljudi pogleda preda se, a žena mu, ko za poslom pobježe iz sobe. – Volio sam ga efendija mimo sav dunjaluk, a i slušao me vala. Pred rat se on zamomčio, plah i viđen, a meni drago. Odem pa mu kupim nova kola i nove cipele. Ne bi mi nimalo žao, nek momkuje. Nije se ni svijet na njeg žalio, nekakav je sav od sebe bio fin i umiljat. Pomagao mi u poslovima, slagao se s majkom i sa sestrama, a i za druge susretljiv bio.

     – Već me podilazila nekakva jeza, a u obrazima sam osjećao toplinu. U slijepočnicama mi je treperio neki do tad nepoznat šum dok sam među prstima stiskao fildžan.

      – Kad su počele one straže po našim selima, on se efendija uzvrtio oko mene pa me sve prati i zapitkiva. Drago mu oko oružja, a i meni milo što je odrastao i što u toj njegovoj okretljivosti i snazi vidim zrelu momčinu.

     – Pravio je pauze i potezao gust i ljut dim, a onda nastavljao govoriti tečno i razgovijetno. Ostali su nijemo gledali preda se, umukli u zvonjavi Ibrinih riječi. Ni on nije gledao njih, već je cijelim tijelom bio okrenut meni, pa sam se uzalud trudio izbjeći njegov pogled, oštar i pun magle.

     – Kupio sam mu i pušku, znalo se da će zatrebat. Nisam ga imao gdje ni poslat, a ni sklonit. Nit bi on i htio. Ja sve gled’o da bude uza me, i da se ne odvaja, pa kad zapuca samo se za njim osvrćem. Kad bi se s društvom iskradi, mene bi po svu noć morile brige razmišljajući o njemu i čekajući ga. Ja njeg molio da se čuva i bude pažljiv, a on ženu i mene da se ne sikiramo i ne brinemo, smiješeći se da nas osokoli. Sav bi veseo i ozaren pričao o akcijama i probojima, ko da ašikuje, a ne ratuje. Moj efendija, baš ko da ga sad gledam, silan i vrijedan. Bili smo pobjegli u planinu, kad se jedan dan otvori džehennem i zapuca sa svih strana. Grmilo je to jutro bez prestanka. Nije se znalo ni iz čeg’ onako puca. On dođe popodne, žena mu davala da jede, a on ne htjede. Uz’o samo komad hljeba i rek’o joj kako mora ići. –  Podiže Ibro fildžan, srknu, pa nastavi. 

     – Nismo ga odmah mogli ni izvući, pa sam posmatrao mrtvo tijelo svog sina. Granatirali su bez prestanka. Zastao bio jadnik da šta pojede i pogodili ga. Sina mi jedinca! Danima sam plakao daleko od kuće i od svih, lutajući planinom. Htio da me nema, da nestanem. Neće srce ni da pukne nazor. – Onda se utišao i pritajio, sakrio pogled, ponirući u svoj bezdan žalosti i tuge. One duboke i goropadne tuge, prevelike da je izdrži duša i podnese tijelo. Iste one tuge kojom je za Jusufom tugovao Jakub, one zbog koje oči pobijele, a srce bude potišteno. Onda ustade iznad mene pa dovrši.

     – Kad sam se pomirio s tim da je preselio, izvukao sam iz šupe njegova kola, polio ih benzinom i zapalio. Nebu se dizao gust crn dim, a ja sam sjedio pored i jecao k’o dijete. Kad nema njega, nek nema ni kola! Takva sudbina moj efendija, eno mu kabura iznad puta.

Pogled mi je ostao na njegovom licu, znojni dlanovi prilijepljeni. Bez avaza i snage, kočio sam se sav u nepoznatom grču. Hladan znoj slivao mi se po vratu, a bolni trnci parali mi utrobu. Nadimala su mi se pluća i sušilo grlo. Imao sam misao utjehe, ali nedostajale su mi riječi. Šta da mu kažem, ja jado i miskin kojeg je njegova sudbina sunovratila u ponor vlastite slabosti i ogorčenja. Grdno li je moje junaštvo, jadikovao sam postiđen i razodjenut njegovom hrabrošću. On se prošeta po sobi, zapali još jednu i nekud izađe, a ja ostadoh sav onesrećen i sakat. Ostadoh da se pitam ko sam to ja i  šta sam, gdje sam to živio do tad i šta htio od života. Ostadoh da u čemeru i sirotinji svojih našminkanih želja čeznem za odvažnošću običnih ljudi i njihovim ponosom na žrtvu. Nije Ibro nimalo ucviljen i kaharan, već sam ja šupalj i hrđav, a Ibro…Ibro je ponosan i gord k’o djevojka za prošnju. Mukom natovaren, sav uveho i gorak, mračan poput ruševine, tu za Ibrinom sofrom zarekoh  se na tišinu i samoprijekor, jer glas i riječi pripadaju njima, hrabrima. Ja sam samo neznalica!

      Otvoriše se vrata i ja se opet nađoh sklupčan u svijetlu mihraba, opet bitan i pomalo važan. Nasmijana i ogrnuta vunenim pokrivačem, širokih dimija i s tespihom, na svijetlo izbi starija žena. Poselami i sjede u ćošak džamije. Okrenem joj se, a ona priupita:

–          Jel’ se moglo sehurit’, efendija?

–          Jašta je nano, velim.

–          Malo je dan produžio, ali mlado se, – slatko se nasmija.

     Ostao sam poslije namaza u džamiji, zaštićen onim ugodnim i blaženim stanjem koje pruža bogomolja. Prevrčući listove razmišljao sam o Ibri i ljudskim sudbinama. Znao sam da se znanje stiče iz knjiga, čitajući i proučavajući,  od učitelja i propovjedača, te da se crpi iz životnog iskustva. Nisam do tad razmišljao da se uči i iz ljudskih sudbina, mada mi je često u svijest dopirao Božiji poziv ljudima da putuju i posmatraju narode i njihove sudbine. Osvjedočio sam se da je pouka stvarna i duboka, ali i da sebi dajem malo prostora kako bih razmišljao korisno. Mišlju o tim ljudskim sudbinama osvjedočio sam se i sebi samom nepobitno dokazao da je samo žrtva put, način i model postizanja uzvišenog cilja. Osvjedočio sam se da su Ibro i njegov sin pobjednici. Kako? Kako je Ibro pobjednik? Kako su pobjednici svi oni koji po svojoj sudbini i životnoj priči sliče Ibri? Kako supobjednici oni koji su izgubili slobodu, mir, sinove, pa i svoje živote? U ovom svijetu i u našoj racionalnoj zbilji i poimanju oni to zasigurno nisu. Ovdje i među nama možda nisu, ali ti tragični velikani koji su se borili i stradali, nagovještaj su onog budućeg i konačnog Svijeta, koji tek slijedi. Oni su pobjednici konačnog obračuna i njihov put nije jalov i beskoristan. Praktičan su primjer žrtve, stoga, jer Konačan Sud postoji, njihovi životi nisu bili besmisleni. Ne znam da li Ibro zna da je pobjednik, ali znam da je odjutros sehurio sam, i tako svako jutro. On svakog Bajrama bolom zateže svoje lice i davi svoju tugu, odbijajući je ko ponos sadaku. On svakom ko meni noćas, ispriča svoju priču. Ne znam da li svakog ko mene umukne, ocrni i razboli. Halal mu ako mu je lakše, a i da nije, suočio me i upoznao sa mnom samim. Da li on meni halali moj kukavičluk?

     Odveć je svanulo. Zlatne niti dopirale su kroz prozore, pa pod mahfil. Blistave aure mijenjale su položaj i zračile toplinu. Zaključao sam vrata i krenuo uz sokak. Jutro svježe i prelijepo. Na širokom vidiku prizor rijedak i čaroban, sunce niz krševe mili u dolinu. Žepa se uklesala u brda i ne miče. Predeverala je i vedra i tmurna jutra i ostala ista. Drugačiju je ne pamte. Prostrta pod nebesa, izvijaju se njena brda, skrivajući je pod okriljem prkosa i inata. Povijaju se trave i lahori tišina. Osipa se vrijeme i pripovijeda o mukama nedužna čovjeka što na kraju ipak ostade prav. Pravdu su skrojili davno pa sad čuvaju ponos i njeguju vrline. Pravdu u odnosu na Boga i zemlju koju gaze, a među ljudima pravde nigdje nema.

***

     Ne znam zašto ću ostati, ali znam zašto neću otići. Ne znam je li to pametno ni promućurno, ali drugačije se ne bi podnijelo. Nisam birao majku, ni oca birao nisam. Ne bira se ni postelja gdje ti mati spusti čelo da odahneš kad dođeš. Ne bira se huja, a ni tvrd inat, samo to od sebe dođe. Nisam birao ime, ni rod birao nisam. Ali biram da se ne postidim i ne prevarim. Tako odabraše Ibro i njegov sin jedinac. Ibro ostade uspravan i neponižen, a hrvemo se svi, samo je Allah moćan. Ima i drugdje hljeba i nafake, prostranom je Zemlju učinio. Ima i ljudi i bistrih voda. Ima vedrih i toplih noći, surovih zima i tijesnih sokaka. Ima i  drugdje rumenih djevojačkih lica i bijelih ruku i ašikluka ima. Ima ezana i vitkih munara, strme kaldrme i lijepih pejsaža. Ima, pravo da velim, al’ nek ima, široko i prostrano bilo! Mene osim ovdje, drugo nigdje nema, pa makar zadnje bilo i presjelo od zora! Jer, samo ovdje insani do podne brinu brige, a popodne se vesele i rahatuju. Samo ovdje i šenluk mjeru ima. Samo ovdje matere još u utrobama nose šehide, pa se zbog tog ponose i diče. Samo ovdje one ne plaču i ne kukaju već se raduju pogodbi sa svojim Gospodarom. Ovdje se nižu kaburi i snuju bitke, ovdje je krv uzavrela i čista. Ovdje su polja mezaristani pa cvjetaju svu godinu, da nikad ne ozebeš i ne zaboraviš. Ovdje je život kratak pa ga odmah promijene za vječnost, da dobro ugrabe i zarade. Ovdje se nesreće ne blaže i ne odgađaju, a radost ne čeka i ne priziva, jer je kod nas dobro od Boga, a belaj od ljudi. Ovdje gazije s kišom poniknu, a zorom ginu i ubijaju…ovdje se tako zulum ispravlja. Ovdje se dovi i kad je teško i lahko kad je, jer Moćan je i Uzvišen Onaj od Koga se traži. Ovdje se kukavice ne pamte, a poniženi ne žale, prijetnja je kod nas obećanje. Ovdje se srcem zaplače, pa se srcem nasmije, rijetki žale i tuguju. Ovdje je sabur zapovijed a prkos nakana, i nek tako i ostane! Od naše se boli otruje dušman, a maksum okali, nije lahko ni rodit se ovdje! Proklet bio ko se ponizi pa ne ostane! Gorki će mu biti zalogaji bez halala ucviljenih hudovica naših i tabuta krvlju pokapanih! Čast se ovdje ne prodaje već na tas stavlja, a prljavština se prezire i mrzi! O zemljo moga oca i majke uplakane moje, Allah zna da si mi ti najdraže mjesto, i On mi je svjedok da te napustiti ni omrznuti neću! Konačna je volja Njegova i blagoslovljen Prijesto Njegov!

Autor: Ismet Bećar

Akos.bA