Zašto ljudi griješe?

Neki će reći “Iz gluposti. “Nisu dobro promislili”, “Sam pao, sam se udario.”

“Iz obijesti”,” reći će drugi. Takvi smatraju da je izvor grijeha strast i nemogućnost odupiranja istoj.

A šta ako bismo razmotrili drugu perspektivu, koja bi drugima dala drugu priliku a nas ispunila osjećanjem empatije i razumijevanja: Da puno češće nego to mislimo, ljudi griješe iz osjećaja inferiornosti.

Na piramidi potreba svakog ljudskog bića, po poznatom psihologu Maslowu, bitno mjesto zauzima potreba za ljubavlju i pripadanjem, kao i za potvrdom drugih, uspjehom, određenim statusom i sl.

Nije li moguće da osobe pokušavaju na različite načine da zadovolje ove osnovne potrebe, često i na pogrešne načine? Zašto smo, kao vrsta, skloni skočiti do zaključaka o nekome, često i najgorih?

Ne poznajemo, vrlo često, nečiji tok odrastanja, životne prilike, pa ni kako se osjeća iznutra. Šta nam onda daje pravo da sudimo?

Djelovati iz pozicije empatije nije korisno samo za drugu stranu, već koristi i nama. Isto ne znači da loša djela trebamo opravdavati: ali napraviti jasnu distinkciju između osude nečijeg ponašanja i ličnosti je itekako moguće (smiley) i potrebno.

Ljudi mogu griješiti i iz banalnijih razloga, potrebom da sebi osiguraju osnovne stvari, ali je korijen svakog pogrešnog pristupa zadovoljenju potreba – nedovoljna svijest i oslonac na Boga.

Međutim, da bi poznavali Boga, moramo poznavati sebe, tačnije: znati prepoznati vlastite emocije i regulisati ih, što je abeceda emocionalne pismenosti i opširna tema, o kojoj će biti više riječi.

Potrebno je redefinisati i famozni koncept “greške”, o čemu je bilo riječi u prethodnim objavama.

Jednom, kada sebe upoznamo i spoznamo Boga, postoji nada da ćemo zadovoljenju naših potreba prilaziti na pravi način, uz potreban trud i rad i najljepše mišljenje o Opskrbitelju svega stvorenog.

Facebook stranica: Bez straha i tuge, psiholog Emina Hrustemović