Zar nije došlo vrijeme da se srca probude?
Allaha hvali sve što je na nebesima i na Zemlji, i On je Silni i Mudri. Njegova je vlast na nebesima i na Zemlji; On život i smrt daje, i On sve može. On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi; i On zna sve! (57:1-3)
Ovim ajetima počinje jedna od najljepših kur’anskih sura. Sura koja je objavljena kad su muslimani već prevazišli prva iskušenja i njihova vjera je bila sigurna. U tim okolnostima, Allah im se obraća surom koja nosi poruke podsjećanja i oživljavanja srca koja su se već navikla na ibadet, vjera im je počela postajati rutina, a ne inspiracija. Allah te ljude koji su najbolja generacija ovom surom podsjeća, da bez obzira na sve okolnosti i prividnu sigurnost koja ima se ukazala, svoja srca moja držati živim, uvjereni u Allaha, vjerujući Njemu, pokoravajući mu se, udjeljujući od sebe ono što imaju. Ne misli se samo na imetak, imetak je nekad najlakše dati. Misli se na udjeljivanje spoznaje, te počasti kojom smo odabrani nad mnogim ljudima da smo Allahu pokorni, da udijelimo vjeru koja nas motiviše da budemo dobri, bolji prema svim ljudima. Čuvajući za sebe blagodati kojima nas Allah obasipa, a sigurno je najveća blagodat Upute mi ustvari škrtarimo u udjeljivanju. A Allah će one koji su među prvima u širenju vjere, udjeljivanju znanja o Allahu koje su stekli, nagraditi većim nagradama nego one koji to isto budu radili kad se već znanje i vjera uveliko prošire.
Šta ti i ja možemo uraditi po ovom pitanju? Da li imamo očeve i majke, prijatelje i drage ljude kojima samo malo fali. Koliko je ljudi kojima samo malo fali? Malo im fali da počnu klanjati, malo im fali da stave hidžab, malo im fali da počnu postiti, da se odvaže na neki posao, projekat ili dobročinstvo. Treba im samo malo više odlučnosti i motiviranosti da čine dobro sebi i drugima. Malo im fali da saznaju o Allahu ono što će ih obradovati, a poslije i uvesti u džennet.
Ova sura spominje vjernike čije će svjetlo biti toliko jako da će im doslovno osvjetljavati put do Dženeta. Zar nam se srce ne steže ako mi svoje svjetlo toliko upotpunimo i trčimo obećanom Džennetu a oni naši voljeni, očevi, majke, supružnici i prijatelji ostanu u tami i ne znaju da nađu svoj put ka istom cilju, zbog života koji su na dunjaluku proveli čekajući pravi momenat za namaz, za ibadet, odlažući, imajući vremena. Vrijeme je uvijek sad. Ne čekamo prave okolnosti, ne čekamo ničije odobrenje da se umilimo Allahu, jer se na kraju Njemu svi vraćamo i koliko smo se Njemu umilili je jedino što se računa. Ono što je apsloutno sigurno je da kad se čovjek potpuno preda Allahu, njega njegova vjera tjera i da drugim ljudima udijeli od svog svjetla, svoje upute i njih povede tom dobru pa zajedno čine dobročinstvo sebi i drugima. Potpuno povjerenje u Allaha, u istinost Njegovih obećanja, Njegove ljubavi i želje da nas nagradi i da nam oprosti samo ako jedan korak napravimo ka Njemu je ono što je izvor našeg dobročinstva, naše sigurnosti, uspjeha, zadovoljstva, unutrašnjeg mira, lijepog mišljenja prema svim ljudima i tolerancije na njihove slabosti. Počni s namazom danas, stavi hidžab, posjeti roditelja s kojim si se zamjerio iz zahvalnosti što te je rodio, oprosti uvredu prijatelju želeći da i tebi Allah oprosti i pokrije sramotu na Sudnjem danu. Čini dobra djela radi Allaha, predaj mu se i procvjetaj!
Za Akos.ba piše: Melisa Žigonja Peljto
