Zar ne vidiš one koji sebe smatraju od grijeha čistim

“Zar ne vidiš one koji sebe smatraju od grijeha čistima?
A samo Allah čisti onoga koga On hoće, i nikome se, koliko trun jedan, nepravda ne čini.”
(49.ajet poglavlja Žene, prijevod značenja Kur’ana)

Ovaj ajet govori o ljudima koji sami sebi pripisuju čistoću i pravednost, dok istinska čistoća i moralna vrijednost dolaze isključivo od Allaha.

Ovaj ajet iz perspektive islamske psihologije pruža dubok uvid u ljudsku psihu, posebno u pojave uobraženosti, kognitivne pristranosti i duhovne iluzije.

Uobraženost i iluzija vlastite čistoće

U islamskoj psihologiji uobraženost se smatra oblikom kibra (oholosti) i gurura (samoobmane). Kada osoba vjeruje da je moralno nadmoćna i čista od grijeha, ona gubi sposobnost samokritike i tewbe (pokajanja).

Uobraženi ljudi ne prepoznaju vlastite slabosti i zato ne rade na svom popravku. Oni su skloni da minimiziraju svoje greške dok istovremeno ističu mane drugih.

Ova iluzija može biti nesvjesna (zbog kognitivne pristranosti) ili svjesna (zbog želje za društvenim statusom).

Kognitivna pristranost – “Moralna superiornost”

Moderna psihologija prepoznaje fenomen koji se naziva “better-than-average effect” (efekat “bolji sam od prosjeka”), gdje ljudi nesvjesno precjenjuju svoju moralnost i karakter. Islamska psihologija ovo tumači kao oblik duhovne obmane – kada šejtan čovjeku uljepša njegove postupke i uvjeri ga da je on bolji od drugih (Kur’an, El-En’am, 43).

Posljedice na psihu i međuljudske odnose

Ljudi koji smatraju sebe čistima od grijeha često imaju nekoliko psiholoških karakteristika:

1. Sklonost osudi drugih – Lahko uočavaju tuđe greške, dok svoje pravdaju. To može dovesti do licemjerja (nifak).

2. Nedostatak samorazvoja – Ako neko vjeruje da je “već dovoljno dobar”, nema potrebu za rastom, pogotovo duhovnim rastom i introspekcijom.

3. Otpornost na kritiku – Uobraženi ljudi teško prihvataju povratne informacije jer misle da ih drugi “ne razumiju” ili su “manje pobožni”.

4. Duhovna stagnacija i osjećaj lažne sigurnosti – Umjesto da rade na vlastitoj taqwi (bogobojaznosti), ovakvi ljudi razvijaju osjećaj da su je već savršeno postigli.

Kako izbjeći ovu duhovnu zamku?

Islamski principi duhovne samosvijesti:

1️⃣. Stalna introspekcija (muhasaba) – Proučavanje vlastitih djela, namjera i misli.

2️⃣. Tewba i skrušenost – Priznanje vlastitih slabosti pred Allahom i stalno traženje oprosta.

3️⃣. Sjećajući se hadisa poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Da niste svi vi griješili i tražili oprost od Allaha, On bi vas zamijenio drugima koji bi griješili i tražili oprost.” (Muslim).

4️⃣. Ravnoteža između nade i straha – Vjernik nikada ne smije biti potpuno siguran u svoju pravednost, niti smije očajavati zbog grijeha.

Zaključak

Ovaj ajet nas upozorava na ozbiljnu psihološku zamku – uvjerenje da smo “čisti” i moralno nadmoćni. Iz islamske psihološke perspektive, priznavanje vlastitih grešaka je ključ duhovnog i emocionalnog rasta, dok je uobraženost, samopravednost znak stagnacije i unutrašnje obmane. Pravi vjernik uvijek preispituje sebe, traži Allahovu milost i nikada ne smatra sebe sigurnim od grijeha. Učimo dovu Allahu za iskreno pokajanje ondje gdje nam treba. Tražimo zaštitu od priviđenja, iluzija da smo potpuno čisti od grijeha.

Ključni pojmovi:

👉🏻Uobrazilja – Osjećaj moralne nadmoći zbog kojeg osoba vjeruje da je ispravna i dobra, čak i kada griješi. Često vodi do osuđivanja drugih.

👉🏻Kognitivna pristranost – Nesvjesno iskrivljavanje stvarnosti u vlastitu korist, gdje osoba vidi i tumači informacije na način koji potvrđuje njena uvjerenja.

👉🏻Duhovna iluzija – Lažni osjećaj duhovne čistoće i bliskosti sa Allahom, zbog kojeg osoba ne prepoznaje vlastite mahane i stoga ne osjeća potrebu za promjenom ili pokajanjem.

za akos.ba piše Emina Ašćerić-Selimović