Zapostavljeni velikani bošnjačke književnosti: Kadić, Bjelevac, Hadžić, Nametak
Svako ko je bio u prilici da čita izabrana djela Rešada Kadića ili romane Minka, Bez nade, kao i Nametkove pripovijetke, ostaje zatečen činjenicom da autori navedenih djela nisu uvršteni među značajnije bošnjačke književnike, mada bez ikakve dvojbe smatram da im pripada istaknuto mjesto među istim.
Ovim tekstom pokušat ću oživjeti sjećanje na ove neopravdano zapostavljene velikane bošnjačke književnosti, kao i inicirati iščitavnje njihovih djela koja svojom vrijednošću to i zaslužuju. Ovaj put bit će predstavljena četvorica autora, čime dajem svoj mali doprinos ovoj tematici, ali napominjem da ovim radom navedena tema nije iscrpljena.
Rešad Kadić je jedan od najplodonosnijih bošnjačkih pisaca. Njegova djela, posebno ona u kojima piše o bošnjačkoj historiji i ličnostima poput Hadži Loje ili Ilhamije, pravi su biseri. Njima je Kadić, možda na najbolji način, očuvao sjećanje na neke bošnjačke velikane.
Rešad Kadić rođen je 1912. godine u Sarajevu, a za svog života radio je kao novinar u “Jugoslavenskom listu”, urednik sedmičnog lista “Naša pravda”, a najpoznatiji je po djelu Mevlud, za šta je 1963. godine dobio nagradu na takmičenju “Vrhovnog islamskog starješinstva”.
Romane i pripovijetke pisao je u skladu s islamskim duhom.
Ali, malo je poznato da je Kadić pisao i akciju i kriminalistiku, čak i naučnu fantastiku. Ukupno devet romana o ovim temama objavljeno je u Sarajevu, Beogradu i Novom Sadu pod pseudonimom A. Radek.
Jedna od najizrazitijih Kadićevih spisateljskih odlika jest da je uvijek pisao jednostavnim, razumljivim i iznad svega jezgrovitim narodnim jezikom. Njegova najpoznatija djela su: Ilhamijin put u smrt, Bašeskijin posljednji zapis, Hadži Lojo. Rešad Kadić je preselio na Ahiret 1988. godine u Sarajevu. Po vlastitoj želji ukopan je u Tešnju.
Abdurezak Hifzi Bjelevac rođen je u Mostaru 25. jula 1886. godine. Rastući uz plahovitu zelenu Neretvu, u njemu se vrlo rano javlja onaj nesavladivi nemir prožet željama, žudnjama i sentimentalnim razmišljanjima koja će kasnije zaokupljati srca i duše njegovih junaka s prepoznatljivom senzibilnošću.
Bio je urednik časopisa ”Novi vijek”, dopisnik ”Večernje pošte”, prevoditelj, a onda i direktor Islamske štamparije u Sarajevu. Bjelevac svakako spada među vrlo plodne bošnjačke književnike, o čemu svjedoči zavidan broj njegovih romana i pripovjedaka. Roman Pod drugim suncem objavljen je već 1914. godine u rodnom mu Mostaru, zatim slijedi roman Minka , Ana Zolotti, Melika.
Abdurezak Hifzi Bjelevac umro je u dubokoj starosti 25. februara 1972. godine u Zagrebu i tiho, skoro nezapaženo ispraćen na Ahiret.
Osman Nuri Hadžić je rođen u Mostaru 28. juna 1869. godine.
Spada u bošnjačke intelektualce koji su krajem 19. i početkom 20. vijeka počeli djelovati među bosanskim muslimanima. Mekteb, ruždiju i medresu Hadžić je završio u svom rodnom Mostaru, a šerijatsku sudačku školu u Sarajevu, nakon čega se upisao na pravo u Beču a diplomirao je u Zagrebu.
Počeo je pisati vrlo rano, i to u zajednici sa svojim dobrim prijateljem Ivanom Miličevićem objavljujući veliki broj pripovjedaka po raznim književnim časopisima (njihovi radovi su objavljivani pod pseudonimom Osman Aziz). Hadžić se mnogo bavio i kulturnom historijom, vjersko-prosvjetnim pitanjima i polemikom.
Zajedno sa Safvet-begom Bašagićem i Edhemom Mulabdićem pokreće list Behar 1. maja 1900. godine, čija je kulturna uloga u životu Bošnjaka bila neosporno značajna. Iako se prvim bošnjačkim romanom smatra djelo Zeleno busenje, roman Osmana Nuri Hadžića i Ivana Miličevića Bez nade, koji je objavljen 1895. godine, je prvi roman bošnjačke književnosti.
Pored romana Bez nade, značajnija djela su mu: Muhamed ,a.s., i Kur’an, Bez svhre, Borba muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju. Umro je u Beogradu 23. decembra 1937. godine.
Alija Nametak je rođen 6. marta 1906. godine u Mostaru. 
Tu je završio mekteb, osnovnu školu i gimnaziju, a studij književnosti tadašnjeg srpskohrvatskog jezika, te francuski i ruski jezik završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nakon čega se sa 23 godine preselio u Sarajevo gdje je počeo raditi kao saradnik “Novog Behara”, nešto kasnije i kao profesor u više srednjih škola. Književnim radom Nametak se počeo baviti u ranoj mladosti, najprije objavljivanjem narodnih priča i narodnih pjesama bosanskohercegovačkih muslimana, a zatim kao student počinje pisati novele i pripovijetke i objavljivati ih u književnim časopisima u Zagrebu.
Objavio je više zbirki pripovjedaka, novela, putopisa, te nekoliko zbirki narodnog stvaralaštva: narodne epske i lirske pjesme i narodne pripovijesti iz Bosne i Hercegovine.
Neka od djela Alije Nametka su: Bajram žrtava, Dobri Bošnjani, Ramazanske priče, Za obraz, Mladić u prirodi.
Umro je 8. novembra 1987. godine u Sarajevu.
U vrijeme kada nam se pokušava osporiti jezik, tradicija i kultura, te pri spomenu naziva naše vjere imputirati asocijacija na terorizam, više je nego neophodno čitati djela navedenih autora i kroz njih se osvjedočiti u kontinuitet istinskih ljudskih vrijednosti na koje smo ponosni.
Za Akos.ba piše: Rabija Arifović
