Za pet minuta polazimo
Dječija omiljena aktivnost je igra. To je njihov način spoznavanja svijeta. Najbolji učitelj je iskustvo. Zato u većini slučajeva djeca prestanu da pružaju ruke ka peći tek onda kad se opeku. Iskustveno su naučili da je peć topla i da ih ruka može boljeti.
Djeca su veoma maštovita prilikom igre. Ponekad se mogu skoncentrisati toliko duboko u svoju igru da izgleda da bi nastavili sa njom čak i da nebo počne da pada.
Da bi dječija igra bila uspješna, ona mora da bude po njihovim pravilima. Kad se odrasli igraju sa djecom, uglavnom se moraju igrati onako kako djeca žele. Sve ostalo se ne važi, jer to je njihov svijet i u njega će da vas puste ako igrate kako oni sviraju.
Koju god da ulogu igraju, djeca se užive u nju. Oni stvarno zamišljaju da su doktori, vozači, mame…
To su dragocjeni trenuci za dijete, jer tad napuštaju maleno tijelo i postaju „veliki“, čemu i teže većinu perioda svog ranog djetinjstva.
No, djeca ne mogu da provedu cijelo vrijeme na mjestu na kome su počeli igru. Nekad moraju da krenu u vrtić, park, doktoru… S obzirom na to koliku važnost ima igra u dječijem odrastanju i spoznavanju svijeta, potrebno je posvetiti pažnju i njenom završetku.
Većina roditelja ne obavijesti dijete kad se približi vrijeme polaska. Umjesto toga, roditelji najčešće grubo prekidaju dječiju igru. Zbog toga neka djeca mogu reagovati plačem, ljutnjom, nervozom… To utiče i na roditelje, i oni postaju nervozni, ljuti, nerijetko i udare dijete. Posebno se to dešava ako idu na neko važno mjesto ili ako kasne.
Umjesto da samo zgrabe dijete odvajajući ga od igre, bilo bi uspješnije kad bi roditelji koristili neke druge taktike. Jedna od njih bi bila da nekih pet minuta ranije obavijeste dijete da je vrijeme za oblačenje ili polazak. Tih pet minuta bi moglo da bude dovoljno za djecu da svoju igru privedu kraju jer ona ne vole ako ih neko grubo odmakne od „pacijenta“ ili izvuče „vozača“ iz auta prije negoli je on stigao na odredište.
Djeca bi završila svoju igru i polazak bi prošao mnogo bezbolnije, bez dječijeg plača i vriske i roditeljske nervoze i požurivanja.
Za Akos.ba piše: Šejla Musić
