Viktor E. Frankl: “Čovjekovo traganje za smislom”
Može li se smisao pronaći čak i u patnji? Ima li čovjek baš u svakoj, pa i najtežoj situaciji, mogućnost izbora? Ova i slična pitanja s kojima se, prije ili kasnije, suočava svako ljudsko biće, predstavljaju temeljnu problematiku kojom se bavi ne samo ova knjiga već i cijela škola psihoterapije – logoterapija – čiji je začetnik upravo dr. Viktor E. Frankl (1905.-1997.), glasoviti psihijatar i neurolog.
Za razliku od klasične freudovske psihoanalize, logoterapija je usredotočena na smisao ljudskog postojanja i čovjekovo traganje za smislom, obzirom da na težnju za pronalaženjem smisla gleda kao na primarnu motivaciju u čovjekovu životu. Potraga za smislom, naime, nije „rezervirana” samo za one sklone filozofskom promišljanju života, jer svijest o postojanju smisla za koji bi vrijedilo živjeti jedna je od temeljnih ljudskih potreba. Njen izostanak u konačnici stvara osjećaj unutrašnje praznine koja umanjuje kvalitetu življenja te ugrožava duševno ali i tjelesno zdravlje, dovodeći čak i do gubitka volje za životom.
Naročito u posljednjih stotinjak godina, ljudi tu unutrašnju prazninu, koja se često manifestira kao stanje dosade, nastoje „ispuniti” pretjeranom usmjerenošću na radne zadatke, željom za stjecanjem moći, neobuzdanom spolnom žudnjom, pretjeranim prepuštanjem raznim užicima te ovisnostima i inim načinima privremenog bijega od osjećaja besmislenosti vlastitog postojanja. Iako ni primjera iz obične životne svakodnevice u njegovoj knjizi ne manjka, ključnu ulogu koju pronalaženje smisla igra u čovjekovu životu dr. Frankl prikazuje kroz krajnje radikalnu situaciju – zatočeništvo u njemačkim koncentracijskim logorima tokom Drugog svjetskog rata.
Sam je između 1942. i 1945. prošao kroz čak 4 logora, uključujući zloglasni Auschwitz, preživjevši gotovo neopisive strahote, mučenja i poniženja u okružju u kojem je čovjek bio sveden na broj a zadah smrti širio se posvuda. Ipak, mada prvi i glavni dio ove, opsegom nevelike ali iznimno dojmljive knjige, opisuje osobno logoraško iskustvo, ona se po mnogo čemu razlikuje od memoarskih zapisa bivših zatočenika koncentracijskih logora. Jednako potresna kao i sva druga logoraška svjedočanstva, ona stvari sagledava kroz nešto drugačiju prizmu, prizmu psihoterapeuta koji pokušava otkriti može li čovjek čak i u ekstremnim okolnostima ispunjenim posvemašnjom dehumanizacijom, mučenjima i neprestanom prijetnjom smrti zadržati zdrav razum, barem trag dostojanstva i duhovne slobode, pronaći smisao u patnji i volju za životom.
Tokom boravka u logorima, Frankl je uspio pronaći potvrdan odgovor na to pitanje uvidjevši da je za opstanak ključno pronaći smisao – kako smisao za nastavak života, tako i smisao u vlastitoj patnji. Jer, kako je napisao F. Nietzche kojeg Frankl rado citira: „Onaj koji zna zašto može se nositi sa svakim kako“. Da je to uistinu tako autor pokazuje na brojnim epizodama iz okrutne svakodnevice logora u kojem je gubitak smisla odnosio živote jednako kao i plinske komore, glad i bolest, dok su se oni koji su znali zašto s nedaćama nosili barem malo lakše, što u logorskim uvjetima mnogo znači, ali i s daleko više dostojanstva.
Junaci nekih od najpotresnijih epizoda u kojima autor opisuje logoraška iskustva upravo su ljudi koji su dostojanstveno patili i dostojanstveno odlazili u smrt, tim više što čitatelj jasno uviđa da dostojanstvo nije tek formalno držanje već osobina koja čovjeka čini velikim čovjekom čak, i pogotovo onda kad ostane bez svega, bez svih životnih ciljeva i oslonaca. U toj situaciji do izražaja dolazi i osjećaj unutrašnje slobode, u smislu posljednje ljudske slobode koja pojedincu preostaje u gotovo ali i potpuno bezizlaznoj situaciji. To je sloboda izbora, odnosno sposobnost izbora stajališta koje će čovjek zauzeti u određenim okolnostima.
Neki od logoraša postali su gori od čuvara, neki su se sveli na razinu primitivnih, animalnih reakcija, neki su se pak premetnuli u bezimene mučenike koji nisu dopustili da neljudski uvjeti unište ono ljudsko u njima. Svako je imao mogućnost izbora, pa iako prve dvije skupine ne osuđuje, Frankl s divljenjem govori o trećima. Njegov cilj nije moraliziranje ili osuđivanje, jer ni jedno ni drugo ni u jednom trenutku ne čini, već ukazivanje na ono što čovjek veličinom svog duha može postići, veličinom duha koja u velikoj mjeri proizlazi i iz svijesti o smislu.
Nije naodmet spomenuti da je prvi dio knjige napisan u 9 dana, nedugo nakon što je autor oslobođen iz logora, kao plod njegove želje da ljudima, poglavito onima sklonim očajavanju, na konkretnom primjeru pokaže kako život u svim uvjetima, čak i u onim najgorim, ima potencijalni smisao i kako mogućnost izbora uvijek postoji. Baš u ovom leži i snaga napisanih riječi, jer teško je zamisliti životne uvjete koji bi bili gori od onih u Auschwitzu, pa sve eventualne isprike za nemogućnost pronalaženja smisla ili donošenja odluke o izboru, makar to bio tek izbor stava, padaju u vodu, ne pred autorom već nama samima.
Kakve probleme nedostatak smisla izaziva u normalnim životnim okolnostima i kako ga pronaći Frankl objašnjava u drugom dijelu knjige na primjerima koje je susreo u vlastitoj praksi, iznoseći i temeljna načela na kojima se temelji njegova terapijska doktrina, logoterapija (od grč. logos = smisao). Pritom ne propušta istaknuti da smisao nije nešto apstraktno i jednako za svakog čovjeka, već nešto što svaki čovjek kao jedinstvena i neponovljiva jedinka treba pronaći sam za sebe – neposredno dajući do znanja zbog čega pristupanje ljudskom biću po unaprijed zacrtanim „šablonama” često urađa neuspjehom. Kroz kratki prikaz logoterapije kao tehnike daje i niz praktičnih naputaka koji će čitatelju biti od pomoći u svakodnevnom životu, opisujući probleme koji nastaju kad unaprijed strahujemo od određenog ishoda, obraćamo pretjeranu pažnju na nešto ili silom priželjkujemo neki cilj.
Godine 1984., izdanju „Čovjekove potrage za smislom” Frankl je pridodao i treći dio, poglavlje naslovljeno „Slučaj za tragični optimizam”. Ono se bavi problemima savremenog doba i time kako reći „da” životu unatoč svim tragičnim aspektima ljudskog postojanja u uvjetima svakodnevnog života kakvog poznajemo. Kao takvo, zaokružuje Franklovu knjigu izražavajući nadu da iz pouke izvučene iz „tragične” prošlosti, utjelovljene u koncentracijskom logoru, može proizaći „optimizam” za budućnost.
Jer, „svijet je u lošem stanju”, piše Frankl u završnim rečenicama, „no stvari će postati još gore ako svako od sebe ne da maksimum”. Njegova knjiga ne samo da potiče na davanje najboljeg od sebe, već pokazuje i kako to možemo učiniti.
Viktor E. Frankl: “Čovjekovo traganje za smislom”
Prevela Suzana Keleković
Planetopija, 2010.
