Vaše kompetentno dijete: Nasilje je nasilje
Integritet i samosvijest su povezani. Što se roditelji uspješnije brinu za djetetov integritet, to su veće mogućnosti za razvoj djetetove zdrave samosvijesti. Nasilje predstavlja, narušavanje dječjeg integriteta pa je time pogubno za njihovu samosvijest.
Činjenica da imamo zakone koji samo zabranjuju teško fizičko nasilje koje nazivamo okrutnošću spram djece, ne znači da im ostali oblici nasilja ne mogu nauditi. Mi smo samo odlučili ne svrstati ih u zločin.
Tijekom vremena, iskovali smo mnoge sinonime za tjelesno nasilje. U Danskoj koristimo izraz: “pravo na nanošenje tjelesne kazne”, te “pljuske” i “zaušnice”. U SAD se govori o “discipliniranju” i “batinama po turu”. I u većini ostalih kultura postoje takvi slični nadimci koji im pomažu opravdati tu pojavu. No, oni više ne mogu skrivati činjenicu da je nasilje – nasilje i da je destruktivno za samosvijest i ljudsko dostojanstvo obiju strana, bez obzira na to kakvim se izrazima služili i kako ga opravdavali.
Prema mom iskustvu, roditelje koji se služe nasiljem nad svojom djecom podijelio bih u dvije skupine. U prvu skupinu spadaju roditelji za koje je primjena nasilja stvar stava ili, jednostavno, njihova ideologija. Oni, kojima je nasilje stav, kažu: “Pa, ja mislim, da dobiti po turu kada zasluže, neće ništa nauditi.” Ako se ovo malo podrobnije ispita, obično izađe na vidjelo da su oni, ustvari, imali drukčiji stav prije no što su dobili djecu te da je njihovo sadašnje stajalište odraz činjenice da su od nužde napravili vrlinu.
Oni roditelji za koje primjena nasilja predstavlja ideologiju te koji smatraju da je nasilje bitan sastavni dio odgovornog odgoja, često potječu iz okruženja ili zajednica kojima vladaju totalitarne religijske ili političke ideologije. U takvim skupinama, život običnih pojedinaca i njegova kvaliteta igraju sporednu ulogu, a činjenica da je nasilje destruktivno po pojedinca, ostavlja ih ravnodušnima.
U drugu skupinu spadaju roditelji, možda, tipični za skandinavske društvene zajednice, koji ponekad udare svoju djecu, ali se svaki put kad se to dogodi zbog toga ne osjećaju dobro.
Bez obzira na stavove roditelja, sve vrste nasilja nad djecom imaju potpuno iste posljedice kao i nasilje izvršeno nad odraslima: ono stvara strah, nepovjerenje i osjećaj krivnje, a na duži rok rađa niskim stepenom samosvijesti, srdžbom i nasiljem.
Ove posljedice nasilja nisu nužno proporcionalne učestalosti batina. Upoznao sam ljude kojih su se roditelji samo jedanput u njihovom djetinjstvu i dobi adolescencije nasilno ponijeli prema njima, ali se oni nikada nisu od toga oporavili. Upoznao sam i ljude koji su desetak, dvadesetak puta dobili batina, bez trajnih posljedica. Mnogo toga ukazuje da je od velike važnosti to je li odgovornost za nasilje preuzimaju roditelji ili za njega okrivljuju djecu.
Primjer
Mlada majka upravo izlazi iz kuće, na vratima je sa sinom od osamnaest mjeseci i s prijateljicom. Prije no što su krenuli niz stepenice, majka podiže sina u naručje, zatim ga, trenutak kasnije, opet spušta na pod i, praveći grimasu na licu, udara ga u potiljak.
Zatim ga čvrsto ščepa za nadlakticu i odvlači natrag u stan. Kada je prijateljica pita, šokirana i začuđena, zašto je udarila sina, ona mrtva-hladna odgovara: “Upravo sam ga presvukla prije pola sata. Neće on meni oduzimati moje dragocijeno vrijeme… bolje mu je da to odmah shvati!” Na to je prijateljica primijetila: “Ma da, ali on još nema ni dvije godine. Ne možeš očekivati da ti kaže kada osjeća potrebu.” Majka odgovara ponavljajući svoju prvu primjedbu.
Osim stvarne okrutnosti spram djece, ova vrsta nasilja prema djeci najdestruktivnija je, jer odgovornost za nasilje svaljuje na dijete: “Ti si kriv, što te tučem!”
Ova majka živi u kulturnom okruženju u kojem se nasilje često primjenjuje i općenito je prihvaćeno kao prirodan sastavni dio odgoja djece. Ali činjenica da je nasilje dio kulture, ne čini ga neosobnim. Svaki put kada ga udare, njezin sin doživljava nasilje kao vrlo osobnu poruku koja mu govori da je pogriješio i da ne vrijedi.
Dječak je, što je posve prirodno, jako plakao kad ga je majka udarila. Najprije glasno i prestrašeno, zbog šoka i tjelesne boli, a kasnije, kada je dobio čistu pelenu, duboko iz srca i prigušeno, zbog duševne boli. No, iako je njegova emocionalna reakcija snažna, ona ne čini situaciju opasnom, primjerice, za njegovu samosvijest. Opasnost se javlja tek dvije, tri godine kasnije, kada dijete prestaje iskazivati svoje osjećaje.
Majka je na djetetov plač reagirala sasvim jednako, kao i minutu prije na ono što je došlo “s drugog kraja”. Kudila ga je, proklinjala i prijetila mu, pa u dječakovu umu nije bilo dvojbe: nije samo njegov izmet nešto pogrešno i osobna uvreda majci, već je to i njegova žalost.
Ovaj oblik nasilja bit će redovitim sastavnim dijelom odnosa između dječaka i njegovih roditelja nekoliko puta s, sve do njegove desete ili jedanaeste godine. U kulturi u kojoj živi, on će jednako često iskusiti i postupke koji su sušta suprotnost nasilju: kao muško dijete, s ponosom će ga pokazivati drugima; svi će ga hvaliti, maziti, ljubiti i grliti. No, budući da je njegova samosvijest uništena nasiljem, bit će zahvalan za pohvale i oduševljenje i vječno će se držati majke. Razvit će se u postojanog i šarmantnog mladića koji će u društvu zračiti samopouzdanjem. Kao suprug i otac, kopirat će nasilje iz svog odgoja već prema zahtjevima koje pred njega postavljaju brak i djeca, a kojima on nije dorastao.
Nasilje, kojemu je bio podvrgnut kao dijete, imat će četiri sljedeće posljedice:
– Na emocionalnom planu, potiskivat će strah, bol i poniženje iz svijesti i pamtiti svoje djetinjstvo kao sretno.
– Na spoznajnom planu, stvorit će zaključak da je nasilje razuman način odgajanja djece, kada su ona za njega kriva.
– Na egzistencijalnom planu bit će obilježen niskim stepenom samosvijesti i pomanjkanjem osjećaja za granice drugih. U određenim područjima svog života bit će auto- destruktivan.
– Na tjelesnom planu, imat će problema s leđima, želucem i prsnim košem u obliku grčeva i kočenja. Grčevi će imati funkciju općenite, nesvjesne suzdržanosti u njegovom dodiru s najbližima i najmilijima.
Ove posljedice spadaju u najblaže koje možemo očekivati pa ovakva prognoza pretpostavlja nekoliko stvari: da mu roditelji imaju dobar društveni status, da su umjereno emocionalno stabilni i da se ne drogiraju, da je dječak prosječan ili iznadprosječan u školi, da u braku roditelja ne prevladava tjelesno ili duševno nasilje.
Ako nedostaje jedan ili više od ovih faktora, dječakov će se niski stupanj samosvijesti očitovali znatno prije. To može biti u obliku poteškoća s učenjem, problema u ponašanju, zločina, lošeg društva, zlopotrebe droga i/ili alkohola, vandalizma, pokušaja samoubistva itd. Sve su to izravne posljedice činjenice da su ga roditelji svojim nasilnim postupcima naučili da ni njegov ni tuđi tjelesni i duševni integritet nisu vrijedni očuvanja i poštovanja.
Činjenica da su njegovi roditelji, osim toga, vjernici koji znaju da moramo poštovati bližnjega svoga, samo još više pomaže narušavanju njegove samosvijesti.
A što je s onima koji ne podupiru primjenu nasilja, već se jednostavno ponekad zaboravljaju u očaju? Možemo li išta učiniti kako bismo djecu zaštitili od povremenog lemanja i šamaranja?
Odgovor na to je potvrdan, barem je nešto moguće učiniti: ljudi mogu prihvatiti odgovornost – emocionalno i verbalno. Kada se smire, a djetetu daju mogućnost da stane nasamo sa svojim reakcijama, moguće je ponovo uspostaviti kontakt i kazati: “Žao mi je što sam te udarila. U tom sam trenutku mislila da si ti za to kriv. Ali nisi. Ja sam kriva i želim ti se ispričati.”
Pročitajte ponovno ovu izjavu i razmislite. Ako imate više od trideset/trideset i pet godina, vjerojatno ćete misliti da je to ipak previše: “Naravno da je na meni odgovornost… Ja sam odrasla osoba i trebala bih moći razborito razmišljati, ali sve mora ovisiti i o uzroku.”
Ovakav način razmišljanja nije nimalo neobičan. On je odjek iz ne tako davne prošlosti kada su se djeca smatrala krivom za sve vrste sukoba s roditeljima. Zbog toga mnogi roditelji padaju između dvije stolice kada se nađu u ovakvoj situaciji. Ovo može poprimiti još sentimentalniji oblik: “Dođi ovamo, dušo,… dođi babi/mamici. Babi/mamici je jako žao što te udario/udarila. Nisam htio/htjela. Dođi, zlato, da ti obrišem nos pa ćemo onda sve zaboraviti… je l’, da? Babo/mama to više nikada neće napraviti?”
Prvo, ovakav način ne oslobađa dijete krivnje, jer roditelj ne prihvaća odgovornost (“Nisam htio”). Drugo, to svaljuje dodatni teret na dijete, jer se traži oprost i završava obećanjem, koje je, zbog pomanjkanja svjesnosti, garant da će se to svakako ponoviti.
Moglo bi se to izvesti i na više “pedagoški” način:
– “Žao mi je zbog toga što se dogodilo… moraš mi oprostiti.
Ne znam, što mi je bilo… Ali, zar ne shvaćaš da je stvarno
nerazumno kad ti… itd…itd? Dođi, vratimo se u kuhinju, pa se to više neće ponoviti, zar ne?”
Ovaj način pokušaj je pravedne podjele krivice, no s tim da osjećaj krivice ostaje na duši obiju strana. Ovo je apsolutno opća ljudska pojava: svaki put kada ne možemo, ili ne želimo, preuzeti odgovornost za sebe, iznevjerujemo sebe i postajemo teretom ljudima oko sebe i opterećujemo naš odnos prema njima.
Zbog toga je važno reći da obje strane, uključene u nasilje, bivaju povrijeđene. To ne vrijedi samo za odnose između roditelja i djece, već i za one između odraslih osoba, bez obzira je li riječ o obiteljskim ili drugim vezama.
Ljudi koji čine nasilje proživljuju sljedeće:
– Njihovi im osjećaji odmah signaliziraju da nešto nije u redu u vezi s onim što su upravo počinili. Kako bi s time mogli nastaviti, morat će zanemariti svoje osjećaje, a time smanjiti svoju osjetljivost i ljudsko dostojanstvo. Vjerojatno se to zakržljalo ljudsko dostojanstvo razvilo prije puno godina kada su i oni sami bili žrtvama nasilja. Međutim, proces prilagođavanja se nastavlja svaki put kada izvrše čin nasilja, što nužno dovodi do zastoja ili ograničenja u njihovom razvoju kao ljudskih bića. Isto se događa i s njihovim emocionalnim životom, koji se svodi na sentimentalnost.
– U spoznajnom smislu, reakcija se kreće između dvije glavne teme: Oni ili posjeduju ili prihvaćaju moralno stajalište koje opravdava nasilje, pa postoji sličnost između njihovih stavova i postupaka, ili su prisiljeni odreći se bilo kakve odgovornosti za svoje postupke. Oni to čine tako, kao što smo već spomenuli, da uvijek okrivljuju drugu stranu ili stvaraju jedno “biće” u sebi s kojim nemaju nikakva dodira, niti njime mogu vladati.
– Na egzistencijalnom planu, oni će se neminovno odnositi s istim onim prezirom prema svom životu kao što se odnose i prema životu drugih. To će, vjerojatno, pokušati nadoknaditi posvećivanjem velike pažnje svom tjelesnom blagostanju, društvenom životu i materijalnim pravima, ali će ispod tog vidljivog samopoštovanja prevladati autodestruktivnost.
Prethodni opis nije nikakvo zastrašivanje. Za ljude, koji se nasiljem služe u iznimnim slučajevima, posljedice su, naravno, manje izražajne i odražavaju se, možda, samo na dio njihova života s kojim, vjerojatno, nikada ne dolaze u dodir. No, te posljedice ipak nisu apstraktne; one su potpuno stvarne i – razmjerno sa stupnjem nasilja – ograničavajuće.
U odnosima između djece i odraslih, odgovornost za nasilje uvijek leži na odraslima. Ovo se ne odnosi samo na slučajeve kada odrasli primjenjuju nasilje, već i kad se djeca i mladi ponašaju nasilno – spram roditelja, braće i sestara, prijatelja, nepoznatih osoba te spram tuđe imovine ili imovine bliskih rođaka.
Političari širom svijeta istupaju posljednjih godina s proganjanjem nasilja djece i mladih te, uz potporu razjarenih i ozlojeđenih roditelja, postavljaju zahtjeve za strožim kažnjavanjem. To ne samo da je besmisleno, već je otprilike isto tako odgovorno i pametno kao i njihov prijedlog za smanjenje deficita nacionalnog proračuna uoptrebom novca dobivenog u igri Monopoly.
Djelomice kao posljedica liberalizacije društva i sve veće svjesnosti među djecom i mladima, zastrašujući broj njih iskazuje svoju patnju javno i destruktivno. To će se i dalje nastaviti, sve dok ne počnemo prihvaćati odgovornost za nasilje širokih razmjera, i tjelesne i duševne prirode, koje odrasli čine nad djecom.
Preuzeto iz knjige: “VAŠE KOMPETENTNO DIJETE – prema novim temeljnim vrijednostima obitelji”
Autor: Jasper Jull
Broj stranica: 265
Uvez: tvrdi
Godina izdanja: 2008
Izdavač: NAKLADA PELAGO, ZAGREB
Prevela: HANA LIPOVČAK
Obrada: Akos.ba
