Vakuf je bio i ostao temelj naše kulture: Upravljanje vakufima u BiH 1847-2017.

Vakufi su tokom proteklog vremena pobuđivali veliku pažnju istraživača i običnog svijeta. Sa znatiželjom i divljenjem čitala se literatura o vakifima, ljudima širokog srca što pokoljenjima ostaviše ono što je, osim vjere i zdravlja, ljudskom egu najdraže – imetak. S posebnim emocijama i toplinom govorimo o hajir-sahibijama, sjećamo ih se s blagoslovom, a preziremo one koji su posezali za vakufskom imovinom.

Odavno su legli u hladni grob, a da sa sobom nisu ponijeli ništa. O tome treba da razmisli svaki čovjek koji se koleba između dobrotvorstva i posezanja za tuđim, naročito „Božijim imetkom“, kako se jednodušno označava vakufska imovina.

Bilo je vakifa koji su vakufili sva dobra koja su imali, bilo ih je, mnogo više, koji su uvakufili pola imetka, jednu trećinu ili znatan dio imetka, a još više onih koji uvakufiše barem nešto: kuću, dućan, česmu, bunar, čatrnju, bašču. Ne smiju se zaboraviti njihova djela makar da od njihova vakufa do danas nije ostalo ništa. Oni su učinili što su mogli, uvakufili su ono što su uvakufili, ali nisu mogli spriječiti otuđivanje njihovih hajrata stoljećima kasnije. Iako su molili i preklinjali da se ne otima ono što je u hajir dato, iako su prizivali Božije prokletstvo na onoga ko se usudi oteti, ipak su njihovi vakufi bezočno otimani i uzurpirani. Oni na to nisu mogli utjecati, njihovi sevabi će teći kao da im ništa nije otuđeno. Mi ih ne smijemo zaboraviti. Ova će djelo podsjetiti na njih i na ljude koji su se o tim vakufima brinuli kao da je riječ o njihovoj imovini pa i više od toga.

Vakufska direkcija je osmišljena i osnovana da čuva i unapređuje stare, da pokuša vratiti oduzete, da poziva na osnivanje novih vakufa. I da njima upravlja na najbolji mogući način.

Šta je Islamska zajednica bez vakufa?

Bi li uopće mogla funkionirati bez vakufskih dobara? Vakufi su i dalje garant opstanka, razvoja, ekonomske i gospodarske moći – budućnosti Islamske zajednice. To je nepobitna činjenica koju ne treba posebno obrazlagati. Vakufima u Bosni i Hercegovini već od pedesetih godina 19. stoljeća, tačnije od 1847. godine, upravljaju posebna tijela koja možemo imenovati vakufskim upravama na čelu kojih je stajao evkaf-i mudir, vakufski upravitelj ili direktor. Takvo stanje trajalo je do kraja osmanske uprave u Bosni i Hercegovini. Okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. godine okolnosti se drastično mijenjaju. Pet godina nakon preuzimanja vlasti Austro-Ugarska monarhija, 17. marta 1883. godine, formira privremenu

Zemaljsku vakufsku komisiju koju, nekoliko  godina kasnije, zamjenjuje Zemaljsko vakufsko povjerenstvo. Prva vakufska direkcija u današnjem smislu riječi formirana je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, tačnije 1930. godine. Imena su se mijenjala – prava, dužnosti i obaveze ostajale iste – briga o vakufima. Vakifi su imetak ostavljali u dobrotvorne svrhe, a mogli su ga trošiti kao i svi drugi, mogli su ga ostaviti potomcima koji će ga rasturiti, mogli su se provoditi. Il’ će blago popiti u vinu, il’ će blago bacati niz Drinu, il’ će gradit’ po Bosni hajire da se Bosna u pjesmama spominje, kaže narodna pjesma o Mehmed-paši Sokoloviću. Naravno, Mehmed-paša je gradio po Bosni hajire da se po dobru spominje i Bosna i veliki vakif i njegove zadužbine. Zamislite koliko blaga bi danas trebalo da se podigne
na Drini ćuprija, i ona na Trebišnjici, i ona na Miljacki, i ona na rijeci Žepi, i ona u Podgorici? Osim ćuprija Mehmed-paša je ostavio toliko vrijednih zadužbina koje bi teško bilo i pobrojati. Imao je veliko blago i nije ga žalio za dobrobit svih ljudi koji ćupriju prelaze, jer ćupriju ne prelaze samo muslimani, nego i svi oni koje mame drumovi, svi oni koji su krenuli trbuhom za kruhom, da vide lijepi bijeli svijet, i da uče. Brojne zadužbine ostavio je u: Mekki, Medini, Halepu, Istanbulu i okolini, Hafsi, Liliburgasu, Solunu, Beogradu, Zrenjaninu, Trebinju, Višegradu, Žepi, Podgorici… Kada se zbroje zadužbine Mehmed-paše Sokolovića, njegovih potomaka i svih njegovih rođaka (Lala Mustafa-paša, Kara Mustafa-paša, Ferhad-paša i drugi) onda dolazimo do zaključka da je ova porodica koja potječe iz malog seoceta kraj Rudog, ne računajući osmanske sultane, ostavila najbrojnije i najveće vakufe u cjelokupnom Osmanskom carstvu! Smijemo li zatvarati oči pred tom zadivljujućom činjenicom? Gazi Husrev-beg je svojim zadužbinama obilježio vrijeme u kojem je živio, Sarajevu pribavio status šehera, u hajir ostavio sav svoj imetak.

Šta bi bilo Sarajevo bez Gazi Husrev-begovih zadužbina, Mostar bez Karađoz-begovih, Banja Luka bez Ferhad-pašinih?

Utemeljenje vakufa, izgradnja vakufskih objekata, vjerskih, općekorisnih i privrednih, prethodilo je osnivanju brojnih gradova u Bosni i Hercegovini, a neki i danas u svom imenu sadrže pojam vakuf (Gorni i Donji Vakuf, Varcar Vakuf, Kulen Vakuf, Skender Vakuf). Bilo je dosta bosanskih valija koji su ostavili vrijedne vakufe, a još više onih koji nisu ostavili nikakav spomen o sebi, nikakvo trajno dobro. Bili i prošli. To je dodatni motiv da u ovoj knjizi ukratko progovorimo o našim najvećim vakifima, a da radimo na pripremi jedne opsežne monografije o njima i njihovim
zadužbinama. Da nam posluže kao primjer odricanja i dobrotvorstva.

Knjiga je podijeljena na dvije cjeline, desetak poglavlja i više odjeljaka. Prva cjelina govori o vakufima i vakufskoj upravi od uspostave prvih vakufa u Medini u vrijeme poslanika Muhammeda, a.s., preko vakufa u Osmanskom carstvu, Habzburškoj monarhiji, Kraljevini SHS, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji, do gašenja Vakufske direkcije 1959. godine i vremenu do reafirmacije Vakufske direkcije 1996. godine, a druga cjelina o vakufima i vakufskoj upravi od tog vremena do danas.

Nakon Uvoda knjiga započinje poglavljem Historijat vakufa u kojem se, u kratkim crtama, govori o vakufu od samih početaka, prateći njegov razvoj u vrijeme raznih islamskih dinastija, do preuzimanja Hilafeta od strane Osmanlija 1517. godine. Potom slijede odjeljci: Šta je vakuf i koja je njegova svrha; Vakufnama i čin uvakufljenja; Podjela vakufa prema cilju zavještanja. Poglavlje Vakufi u vrijeme osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini tretira vakufe u „zlatnom dobu“ te institucije.

Potom su predstavljena 54 istaknuta bosanskohercegovačka vakifa, vakifi iz reda uleme, te najistaknutije vakife, prvenstveno one koje su ličnim sredstvima podigle džamije ili medrese. Po prvi put se u našoj literaturi, na jednom mjestu, govori o tzv. „ulemanskim“ i „ženskim“ džamijama, a njih nije bio mali broj. Desetine sarajevskih i mostarskih
džamija izgradila je ulema, a takvih džamija bilo je i u ostalim gradovima i mjestima Bosne i Hercegovine.

Najmanje petnaest džamija u Bosni i Herce govini podigle su žene, ali i tri medrese, o mektebima da i ne govorimo.
Naslovi sljedećih poglavlja i odjeljaka nam otkrivaju o čemu ona govore: Vakufljenje knjiga; Neobični vakufi; Posebna briga vakifa za siromašne; Vakufski krediti za obrtnike, trgovce i poljoprivrednike; Vakufi u funkciji odbrane zemlje; Zloupotreba vakufa; Koliko je bilo vakufa u Bosni i Hercegovini?; Centralizacija vakufa i prva vakufska tijela krajem osmanske uprave. U odjeljku Vakufi u funkciji odbrane zemlje po prvi put se, koliko je nama poznato, vakuf tretira na taj način.

O vakufima i vakufskoj upravi nakon osmanskog perioda govori poglavlje Vakufi u vrijeme austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. U to vrijeme počinje devastacija vakufa, ali i uređivanje Islamske zajednice i vakufske uprave na savremenim osnovama. Od formiranja Zemaljske vakufske komisije 1883. godine može se govoriti o savremenoj upravi nad vakufima. Ta kretanja prate potpoglavlja: Zemaljska vakufska komisija; Zemaljsko vakufsko povjerenstvo; Vakufsko-mearifski saborski odbor. Poglavlje Neki projekti vakufske uprave od 1883. do 1940. godine predstavlja na jznačajnije projekte u tom periodu, izgradnju velikih vakufskih palača u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci. Potpoglavlja: Briga o medresama i mektebima; Vakufski konvikti; Vakufsko sirotište svjedoče o brizi vakufske uprave za mlađim naraštajima, njihovom odgoju, obrazovanju i zbrinjavanju. Istina, nova vlast je kontrolirala rad Islamske zajednice i vakufske uprave u svim segmentima djelovanja što je, najzad, dovelo do Pokreta Muslimana za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju koji je okončan donošenjem Štatuta 1909. godine. Pet godi na kasnije došlo je do Prvog svjetskog rata, a od 1918. godine Islamska zajednica, a time i vakufska uprava, našla se u još težoj situaciji, o čemu govori poglavlje Vakufi u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. U tom periodu oduzeta su mnoga vakufska dobra, porušeno mnogo džamija i drugih vjerskih objeka ta, Islamska zajednica i njena (vakufska) imovina stavljena je pod potpunu kontrolu kraljevskog režima u Beogradu. O vakufima i vakufskoj upravi u tom periodu govori i potpoglavlje Vakufska tijela i direktori Vakufske direkcije od 1918. do 1941. godine.

Drugi svjetski rat je prekinuo takvo stanje (o tome je riječ u poglavlju Vakufi u Nezavisnoj državi Hrvatskoj i u toku Drugog svjetskog rata 1941-1945), a po njegovom okončanju, pod novom, komunističkom vlašću, ovdašnji vakufi su doživjeli najcrnje dane u svojoj povijesti. Vakufska imovina je oduzimana i nacionalizirana u tolikoj mjeri da postojanje Vakufske direkcije više nije imalo nikakva smisla, pa je ta ustanova konačno ugašena 1959. godine. Poglavlje Vakufi u vrijeme Socijalističke federativne republike Jugoslavije govori o vakufima i vakufskoj upravi u tom vremenu.

Kroz odjeljak Rušenje džamija i drugih islamskih objekata tokom agresije od 1992. do 1995. godine predstavljen je ratni period u kojem je porušeno na stotine džamija i drugih vakufskih objekata, a još više oštećeno i devastirano.
Drugi dio knjige započinje poglavljem Vakufska direkcija od 1996. do 2017. godine, a nastavlja se odjeljcima Izrada normativnih akata i Uprava Vakufske direkcije od 1996. godine.
U poglavlju Projekti Vakufske direkcije od 1996. do 2017. godine, govori se o mnogobrojnim postignućima Vakufske direkcije od njenog ponovnog uspostavljanja do danas. Naslovi prvih odjeljaka uvode nas u svu složenost projekata s kojim se suočavala Vakufska direkcija: Popis vakufske imovine i jedinstvena baza podataka; Prikupljanje arhivske građe u Turskoj; Identifikacija i uknjižba vakufske imovine u RS-e; Zakon o stvarnim pravima Federacije BiH
.
U posebnom poglavlju obrađeno je bolno pitanje restitucije koja ni do danas nije provedena, a što je još gore, ne nazire se vrijeme kada će se to desiti. Nedonošenje Zakona o restituciji opterećuje Vakufsku direkciju od 1996. godine do danas. Utrošeno je mnogo energije na animiranju predstavnika vlasti, medija, svih zainteresiranih, najšire
javnosti, da se to pitanje konačno riješi, ali se donošenje Zakona uporno i u nedogled odlaže. Lokalne vlasti u nekim sredinama su, u međuvremenu, izvršile privremeni povrat određenih vakufskih zgrada i drugih dobara jer ih zakon u tome ne sprječava. Restitucija i dalje ostaje glavno pitanje s kojim će se Vakufska direkcija nositi i u narednom periodu, sve do konačnog i zadovoljavajućeg rješenja tog pitanja.

Slijede potpoglavlja Edukativni programi i seminari; Vakufska direkcija i medžlisi Islamske zajednice; Vakufska direkcija i implementacija zakona u RS-u. Sudskim postupcima Vakufske direkcije dato je dosta prostora s obzirom na činjenicu da se i dalje poseže za vakufskom imovinom zbog čega je Vakufska direkcija primorana pokretati mnogobrojne sudske i upravne postupke. Saradnja sa medžlisima Islamske zajednice po ovom pitanju je od presudne važnosti.

U potpoglavlju Aktivnosti Vakufske direkcije na međunarodnom planu i odjeljcima Saradnja sa vakufskim i drugim institucijama i organizacijama iz islamskog svijeta i Saradnja sa Generalnom direkcijom vakufa Republike Turske, izložen je segment rada Vakufske direkcije na međunarodnom planu. Koristeći zakonske mogućnosti Direkcija je ostvarila brojne kontakte sa sličnim i srodnim institucijama u islamskom svijetu kako bi razmijenila iskustva s njima i, što je još važnije, obezbijedila donacije za obnovu porušenih i oštećenih vakufskih objekata i za gradnju novih. O tome će biti riječi i u narednim poglavljima i odjeljcima.

S obzirom da se očekuje priključenje Bosne i Hercegovine Europskoj uniji onda se mora razmotriti status vakufa u toj zajednici i prilagodba tamo važećim zakonskim propisima. O tome govori poglavlje Vakufi i fondacije u Europskoj uniji. Kao primjer uspješnog fonda, posebno onog koji se brine o odgoju i obrazovanju naše mladosti, naročito nadarenih učenika i studenata, prezentiran je Fond „Bošnjaci“ čiji je utemeljitelj Alija Izetbegović.

O važnosti medijske prezentacije vakufa i animiranja javnosti za pitanja vakufa govori se u potpoglavlju Vakufi u medijima. Kroz mnogobrojne manifestacije, tribine, okrugle stolove, seminare, susrete, promocije, izložbe, svečana otvaranja obnovljenih vakufskih objekata, danima se veže pažnja medija, domaće pa i svjetske javnosti za fenomen vakufa i dobročinstva. Prva manifestacija Dani vakufa priređena je 2011. godine, a nastavljena svake naredne godine. U posebnom odjeljku predstavljena je izdavačka djelatnost Vakufske direkcije, a potom akcentira nekoliko
aktuelnih pitanja: Vakufi i Vakufska direkcija u novim okolnostima; Perspektive; Zadaci i pravci djelovanja; Problemi s kojima se suočava Vakufska direkcija.
U poglavlju Doprinos Vakufske direkcije u obnovi porušenih i izgradnji novih objekata govori se o najznačajnijim graditeljskim projektima Vakufske direkcije: Rekonstrukcija kompleksa tekije na Buni kod Mostara; Revitalizcija Isa-begovog hamama; Obnova Aladže džamije u Foči; Obnova džamije Kalin hadži-Alijine u Sarajevu; Zanatsko-trgovački centar „Bazar“ u Mostaru; Izgradnja vakufskog objekta u Odobašinoj ulici u Sarajevu; Rekonstrukcija vakufskog objekta na Vracama; Obnova Careve džamije u Nevesinju; Izgradnja džamije na Stupu u Sarajevu; Rekonstrukcija i dogradnja Vakufske zgrade u Bugojnu; Izgradnja Gradske džamije u Konjicu; Izgradnja Studentskog doma FIN-a; Roditeljska kuća; Vakufski studentski hotel u Mostaru; Obnova Derviš-hanumine medrese u Bosanskoj Gradišci. Posebno su obrađeni projekti koji su u toku i oni čija je realizacija ugovorena: Obnova Arnaudije džamije u Banjoj Luci; Obnova Sinan-begove džamije u Čajniču; Izgradnja vakufskog tržnog centra u Sanskom Mostu; i dr.

Predstavljeni su i humanitarni projekti Vakufske direkcije; Donacije za izgradnju više bosanskih džamija; Donacije za medrese, fakultete i druge prosvjetne ustanove; Sadnja voća i kultiviranje vakufskih parcela; Volonterski rad; Obnova Ćurčića vakufa (u Sarajevu). Poglavlje Graditi objekte koji će donositi profit govori o tome da se u daljnjem radu treba fokusirati na gradnju profitabilnih objekata na atraktivnim lokacijama, onih sa nesumnjivim privrednim potencijalom, s ciljem da se jednog dana Islamska zajednica sama finansira, oslanjajući se na sopstvene resurse
i ne uzdajući se u donacije sa strane.

Na kraju knjige predstavljeni su Novi vakifi iz islamskog svijeta, ali i Nova uvakufljenja naših ljudi. Bez obzira na to šta se s vakufima desilo u prošlosti, nova uvakufljenja u novcu i nekretninama pružaju nadu u bolje sutra za Islamsku zajednicu, vakufe i Vakufsku direkciju.

Predstavljene su biografije svih dosadašnjih vakufskih direktora. Na kraju je dat izbor literature koju smo koristili prilikom izrade ove knjige. Iako se fus-note u ovoj vrsti knjiga izbjegavaju, zbog široke čitalačke publike kojoj su namijenjene, ipak smo donijeli njih pedesetak kada je trebalo potkrijepiti neke nove i osobito važne podatke. U najvećoj mjeri usvojene su sugestije uvaženih recenzenata kojima se posebno zahvaljujemo na pozitivnoj ocjeni ponuđenog štiva i preporuci za štampanje.
Vakufe su gradili darežljivi ljudi i predavali ih povjerljivima da ih čuvaju, održavaju i razvijaju. Vakufska direkcija je imala najveće ovlasti i najveće obaveze da čuva i unaprjeđuje vakufsku imovinu. Uradila je mnogo, treba to i pokazati.
Dvadeset godina od ponovne uspostave Vakufske direkcije (1996-2016) dovoljan je vremenski period, i dovoljan razlog za izradu ove knjige. Ako ovom jubileju dodamo jedan drugi, 170 godina od dolaska u Bosnu prvog vakufskog upravitelja, Hasana Ševki-efendije, onda će ovaj potez Vakufske direkcije imati još više smisla. Red je da se pokažu uspjesi i dostignuća Vakufske direkcije u vremenu i prostoru u kojem je djelovala i u kojem djeluje. Pa i loši potezi
i promašaji, radi ibreta, da se više ne ponove.

Nova vremena traže nove vakife, slavni preci su nam pokazali put kojim treba ići. Neke nove puteve sami trebamo pronaći i popločavati ih vlastitim hajratima. Mnogo toga se uradilo, još više ima da se uradi. Mora se sačuvati i unaprijediti ono malo što je od vakufa ostalo, usto pokušati vratiti ono što je nepravedno oduzeto. Vakufe treba
prilagoditi savremenom dobu i iznalaziti nove forme korištenja. To je polje na kojem djeluje i na kojem će djelovati Vakufska direkcija u budućnosti. Njen rad je posve transparentan, otvoren za sve sugestije, konstruktivne prijedloge, projekte koji imaju potencijal.

Nova vremena donose nove mogućnosti – velike mogućnosti. Doba totalitarizma je prošlo, barem se tome nadamo. Raditi za Ovaj svijet kao da ćemo vječno živjeti, pripremati se za Budući kao da ćemo sutra umrijeti! Neka nam to bude zlatno pravilo u svemu, pa i na polju brige za vakufe i zajednička dobra. Interesi zajednice moraju se staviti ispred ličnih. Kao jedinka vrijediš samo ako si čestit čovjek, ako vjeruješ i radiš dobra djela, ako pozivaš na dobro a odvraćaš od zla – ako si koristan član svoje i šire društvene zajednice. Ako sam nisi u prilici da ostaviš vlastiti vakuf, možeš se barem pobrinuti za vakufe svojih prethodnika. Pobrinuti se i unaprijediti ih. Na tim postulatima djeluje i Vakufska direkcija.

Vakufi i danas, nakon četrnaest i po stoljeća, pružaju velike mogućnosti, od nas zavisi hoćemo li ih iskoristiti. Ne trebamo se uvijek pozivati na objektivne okolnosti, na njih ne možemo presudno utjecati, šta je sa subjektivnim? Tog dana ljudi će se odvojeno pojaviti da im se pokažu djela njihova: onaj ko bude uradio koliko trun dobra, vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla, vidjet će ga! (Kur’an, Az-Zilzal, 6-8)

Uvod iz knjige “Upravljanje vakufima u BiH 1847-2017.” autora Ahmeda Mehmedovića

Akos.ba