Upoznajte prednosti metode ‘zelena olovka’ – istaknimo šta je ispravno!
Dijete bilo kog uzrasta na ovaj način se uči ne da se koncentriše na neuspjehe nego da uočava svoje uspjehe. A to je važan psihološki pristup.
Na razvoju metoda „zelena olovka“ posvećeno radi Tatjana Ivanko. Prvo pominjanje „metode zelenog mastila“ pripada akademiku APN (Akademija pedagoških nauka) SSSR-a Š. A. Amonašviliju. On ovaj metod pominje u svojoj knjizi „Zdravo djeco!“ iz 1983.
Princip „zelene olovke“ može se koristiti u svim oblastima vaspitanja i učenja. Dijete bilo kog uzrasta na ovaj način se uči ne da se koncentriše na neuspjehe nego da uočava svoje uspjehe. A to je važan psihološki pristup.
U čemu je suština:
Kada je njeno dijete učilo slova, T. I. nije crvenom olovkom podvlačila greške, kao što se to radi u školi. Ona je zelenom olovkom isticala ona mjesta na kojima je djete najbolje nacrtalo liniju odnosno napisalo slovo. Djevojčici se to veoma dopalo, pa je poslje svakog reda tražila: „Mama, hajde da vidimo koje je najbolje ispalo!“ Cvjetala je od ushićenja kad bi mama zelenom olovkom zaokruživala slovo uz riječ „Ovo je idealno!“
U čemu je razlika u pristupima?
Kada ističemo crvenom olovkom greške, mi koncentrišemo pažnju na te greške. Šta usvaja naše vizuelno pamćenje? O da – usvaja ono što nije ispravno, ono kako ne treba.
Da li ste nekada vidjeli da su idealno napisana slova podvučena ili zaokružena crvenom olovkom? Niste! Htijeli ne htijeli, u podsvesti pamtimo ono što je istaknuto. U drugom slučaju, koncentrišemo se na ono što je dobro i pravilno. Posrijedi su sasvim drugačija osjećanja, drugačiji doživljaj. Htijeli ne htijeli, podsvjesno ćemo težiti da ponovimo to što je ispravno i dobro.
To je sad posve drugačija unutrašnja motivacija – ne težnja da izbjegnemo greške nego težnja da uradimo ispravno.
A sad obratite pažnju na pitanje: kako istaknute greške u svesci utiču na naš život kad porastemo?
Odgovor je očigledan: od djetinjstva se koncentrišemo na nedostatke, greške, na ono što nismo pravilno uradili, na ono što je ispalo loše. Tome su nas učili u školi pomoću crvene olovke, a i u kući su nam češće skretali pažnju na ono što nismo dobro, odnosno na ono što smo uradili loše, nego na ono što smo uradili kako valja. Od dvadeset kvačica koje smo ispisali podvučena je jedna – dakle 19 smo napisali lijepo i samo 1 nepravilno.
Čemu usredsređenost na tu jednu?
E, pa upravo ta navika (istaći crvenom pogrešno), koju vučemo iz djetinjstva i koje nikako da se oslobodimo i da je otklonimo iz naše svijesti odraslog čovjeka – postaje najčešći uzrok nezadovoljstva u životu.
Ono što je u fokusu dobija na značaju. Ono na šta se obraća najviše pažnje, postaje sve veće i važnije. Sve počinje od djetinjstva – sve navike iz djetinjstva nosimo sobom kroz život kad porastemo, samo što nisu sve te navike i korisne.
Usvojivši princip zelene olovke, uvidjećete da čak i ako djetetu ne ukazujete na to gde je pogrešilo, greške će polahko same od sebe nestati, zato što djete samo po sebi, po svojoj prirodi, nastoji da uradi sve kako treba.
Iz knjige: Мастерство учителя, Дуг Лемов (МИФ, Москва 2014)
Izvor: VK.com
Odabrala i prevela: Vesna Smiljanić Rangelov
detinjarije.com
