Upoznajte perspektivnu Bišćanku: Dalila Vojniković – Ovdje uspjeh nije lak ali je moguć

Najbitnije da budete svoj lični heroj, jer vjerujte mi niko neće doći da vas spasi. Mjesto gdje živite i financijska situacija nisu izgovor za neuspjeh.

Razgovarao: Fahrudin Vojić

Dalila Vojniković (25) je mlada i uspješna Bišćanka, koja studira postdiplomski studij žurnalistike u Sarajevu i radi u sektoru marketinga. Rođena je u bihaćkom naselju Orašac, gdje je provela dio svoga života. Imala je samo petnaest mjeseci kada je na početku rata izgubila oca. Od tad do danas, prošla je trnovit put da bi od izbjeglice došla do onog što je danas – menadžer, novinar, kolumnist i pisac.

• Kako je odrastati bez oca?

Iako se ne sjećam oca, niti njegovog glasa, a lik mu pamtim samo preko fotografija, ipak je on bio i ostao ključna osoba u mom životu. Nije bilo lako odrastati bez njega i sa teretom izbjeglištva, a u porodici sve ženska djeca. Moj otac se jedanaest godina vodio kao nestala osoba i sve te godine sam zamišljala taj susret i pripremala se šta da mu kažem onda kada se napokon sretnemo. Međutim, kada su nakon ekshumacije pronašli njegove posmrtne ostatke bio je to najbolniji trenutak u mome životu jer sam imala osjećaj da sam ga dva puta izgubila. Nakon toga sam živjela kao da je on živ i čeka me da mu jednog dana ispričam sve što sam postigla u životu, te sam zbog toga željela da ga učinim ponosnim.

• Šta je tvoj glavni motiv za uspjeh?

Kada sam mami prvi put rekla da želim studirati žurnalistiku na fakultetu Političkih nauka u Sarajevu, kategorički je odbila i mjesecima se protivila toj odluci, ali ja nisam odustajala. Tvrdoglava sam i uporna, znala je da ću uraditi po svom, pa je na kraju morala da popusti. Početak u novom gradu je bio težak. Isprva sam radila u restoranima, perući suđe, radeći usluge keteringa i posluživanja. Cijeli dan mi je uvijek bio ispunjen predavanjima i poslom, tako da mi je većinom noć ostajala za učenje i bilo je situacija kada sam od umora htjela da odustanem ali me ljubav prema mome ocu i majci spriječavala da to uradim. Jednostavno bi se sjetila svega što su oni žrtvovali za nas i to bi mi ulijevalo novu snagu da nastavim dalje. Kad mi je bilo teško znala sam da neko vjeruje u mene i da se veseli mom uspjehu više nego ja sama. Za to što sam postigla u životu, mogu zahvaliti majci i svojim dvjema sestrama.

• U kakvom društvu to živimo?

Teško je reći u kakvom društvu živimo jer s dolaskom društvenih mreža dobili smo i dolazak zapada, a mi kao tradicionalna sredina nismo baš najspremniji za prihvatanje svega što nam zapad donosi i smatram da se svi pomalo gubimo između tradicionalnog i modernog. Dakle, naše je društvo, koliko god se opirali tome, poprilično tradicionalno što smatram da je dobro i lijepo, te da to ne bi trebali odbaciti, niti kopirati tuđe kulture. Danas se sve svelo na praćenje trendova, pa često gubimo identitet. Pojava fejsbuka nije uništila samo nas ovdje i poremetila naše drustvene odnose, mislim da su svi u svijetu osjetili ovo virtuelno doba. Smatram da smo generalno podbacili u korištenju drustvenih mreža koje su za cilj trebale imati da nas zbliže, a ustvari su nas udaljile. Jedna moja kolumna nosi naziv „Doba virtuelnog života i stvarne samoće“. Htjela sam da kažem kako su društvene mreže samo privid, jer niko nije savršen, a na slikama smo svi ušminkani, sretni, zaljubljen, jaki i samostalni. Sve više glumimo, zaboravili smo stvarno razgovarati jedni s drugima i slušati jedni druge. Sasvim je u redu da smo tužni i da se ne osjećamo najbolje. Ne smatram da smo samo mi ovdje na Balkanu nespremni za ovaj medij, mislim da se svijet generalno pogubio kada je riječ o rukovanju s društvenim mrežama. Malo je pretenciozno da kažem da smo sa društvenim mrežama pokazali pravo lice, ili pokazujemo ono što želimo da bude, uvijek sam u dilemi.

• Ima li ovdje budućnosti?

Uvijek me uhvati strah kada mi neko postavi pitanje u vezi budućnosti BiH, jer imam osjećaj da godinama tapkamo u mjestu. Kada je u pitanju Bosanska krajina, posebno sam tužna jer je dobar dio moje generacije morao da potraži svoju sreću daleko od svog rodnog grada. U Bihaću se može osjetiti da je mnogo mladih osoba napustilo taj grad i tuzno je jer smatram da taj grad ima potencijal da raste, ali loša politika i rukovodstvo su doveli do ovoga. Da bi uspjeli morate da pokažete zube svima. Samo tako će vas shvatiti ozbiljno. Budite spremni na to da ćete uvijek nailaziti na prepreke ali ako nešto stvarno želite, trebate vjerovati u sebe. Da se nisam usudila i bila uporna i pored toga što mi je mama branila da odem u Sarajevo, nikad ne bih postigla sve ovo što jesam. Najbitnije da budete svoj lični heroj, jer vjerujte mi niko neće doći da vas spasi. Mjesto gdje živite i financijska situacija nisu izgovor za neuspjeh.

Akos.ba