Univerzalna kur’anska civilizacijska vizija – temeljno ishodište za reformu
Svaki civilizacijski sistem ima univerzalnu viziju koju metodologija koristi i prakticira u mišljenju, kao što i svaka metodologija ima načela kojima se rukovodi i njima određuje metodska ishodišta tog mišljenja. Što je metodologija jasnija, aktivnija, univerzalnija, otvorenija u izražavanju same srži tog civilizacijskog sistema, to će ta metodologija biti djelatnija, učinkovitija i produktivnija. Odatle je savremeno civilizacijsko i akademsko bavljenje metodologijom mišljenja veliko i od središnje važnosti. Jer metodologija mišljenja je ta koja sa praktične strane određuje djelotvornost/učinkovitost svakog civilizacijskog sistema i prirodu njegovih pozitivnih ili negativnih utjecaja na zajednice i narode koji ne samo pripadaju pod okrilje tog civilizacijskog sistema već općenito sudjeluju u prinosima na putu ljudske civilizacije.
U problematiku sa kojom se suočavaju proučavatelji civilizacijskih sistema spada pomračenost i oprečnost koje zadese neke sisteme u izgradnji nekih od ovih metodologija, kao i što trpe suprotstavljenost i oprečnost između teorijskih ishodišta i praktične stvarnosti u životu tih zajednica.
Zbog važnosti ove univerzalne vizije, te metodologije mišljenja koja iz vizije slijedi, potrebno je da univerzalna vizija i njena metodologija mišljenja uživa pozitivan pristup međusobnog sklada i sređenosti. Stoga se proučavatelji civilizacija moraju baviti jednim fenomenom, naime pojavom bilo kakve pasivnosti ili oprečnostima u izgradnji ove univerzalne vizije i metodologije njena mišljenja (menhedžijjefikriha). Jer nepotpunost te metodologije i nepotpunost njezine strukture nužno mora ummet dovesti do civilizacijske pasivnosti i životne nedjelotvornosti, sa svim svojim negativnim utjecajima u formiranju mentaliteta ummeta i njegovog civilizacijskog sistema, a – nužno – to sve odvodi ummet u dekadencu i civilizacijsko propadanje (el-inhijar el-hadari).
Ali, ustvari, pošto metodologija mišljenja, njeni principi, vrijednosti i pojmovi primaju utjecaj, i daju svoj utjecaj, na univerzalnu viziju, jer metodologija mišljenja, u biti, nije drugo do sama sredstva za pokretanje univerzalne civilizacijske vizije za ummet, upravo stoga nije moguće da metodologija, niti njeni principi, vrijednosti i pojmovi koji su u vezi s tom metodologijom, uredi svoju strukturu i da bude djelotvorna ukoliko tu ne postoji univerzalna vizija jasnih obrisa, crta i ciljeva, koji su trajni u izgradnji svijesti ummeta i koje ne remete negativne stvari i oprečnosti. Jer u mjeri u kojoj univerzalna vizija, metodologija njenog mišljenja i principi te metodologije uživaju ispravnost polazišta, jasnoću ciljeva i skladnost strukture, u toj mjeri će ta vizija biti izvor podsticajne snage te individualni i kolektivni spas u bivstvovanju ummeta, ta vizija je temelj i osnovica za sve uspjehe, pozitivne prinose, i ljudsku civilizacijsku kreativnost koje ostvari čovječanska, svjetska civilizacija.
Zato prvo treba da slijedi rasprava o univerzalnoj civilizacijskoj viziji, njenom očitovanju i reformi njene strukture. Prije negoli budemo govorili o principima ove metodologije promišljanja općenito, i njenim islamskim principima posebno, te prije negoli pobrojimo njene principe i upoznamo se sa njenim dimenzijama, iznimno je važno da prvo počnemo sa upoznavanjem i određivanjem univerzalne civilizacijske vizije koja ima ulogu korijena iz kojih izrastaju principi, pojmovi i vrijednosti. Ta vizija određuje prirodu tih principa, pojmova i vrijednosti, predstavlja njihovo izvorište, smjernice i velike ciljeve koji djeluju na otjelotvorenju te vizije i koji treba da se odraze primjenom i zadovoljavajućim naučnim metodom na strukturu te vizije, na njenu realizaciju, rezultate i ishodišta.
Mala pažnja koja se posvećuje upoznavanju univerzalne civilizacijske vizije ummeta, vizije koja je poput zemlje i tla iz koje izniču principi, pojmovi i vrijednosti, a, opet, ti su principi, pojmovi i vrijednosti, ustvari, kao cvijeće posredstvom kojeg korijenje drveća daje da pupaju pupoljci plodova, ili su poput sredstava i instrumenata posredstvom kojih nekoji uređaj ostvaruje svoju svrhu. Dakle, nedostatna pažnja (koja je posvećena univerzalnoj civilizacijskoj viziji) je dovela do nepostojanja svijesti o strukturi univerzalne islamske vizije, i toga šta ona izražava: ishodišta principa, vrijednosti i pojmova koji otjelotvoruju metodologiju tog mišljenja i odnose među njima. Teško je otkriti sve to kakvo je pogrešno razumijevanje i iskrivljavanje zadesilo ovu viziju. Nema sumnje da se sve to ubraja u najvažnije okolnosti koje su dovele i vode do okoštavanja ove metodologije, do marginaliziranja njene upotrebe i njenih misaonih produkata, do nedjelotvornosti njenih principa, pojmova i vrijednosti koji iz nje izviru u stvarnosti mišljenja ummeta i stvarnosti njegova života, a sve to unatoč obilju naslijeđa ummeta i intelektualnih izvora s područja metodoloških organona i instrumenata o ovim civilizacijskim principima, vrijednostima i pojmovima.
Budući da su korijeni metodoloških principa mišljenja muslimanskih naroda, te samo tlo iz koga niču pojmovi i vrijed- nosti te ideje – bez sumnje – ona idejna, vjerujuća, univerzalna kur’anska vizija ummeta, ili ono što se naziva “pogledom na svijet”, upravo zato što pogled na svijet određuje shvatanje čovjeka kao pojedinca, kao zajednice ili kao vrste svoga roda, određuje značenje njihove egzistencije, cilj te egzistencije i odnose sa jastvom (samim sobom), sa drugim, sa svijetom i sa univerzumom u svim dimenzijama te egzistencije i njenim svrhama, to je, prema tome, upravo ova vizija kako korijen tako i tlo i izvor koji predstavlja ideološku pogonsku snagu koja određuje narav svjesne i pokretačke moći čovjeka i društva, određuje njihove smjernice i djelotvornost, daje obrise pravca njihova puta u životu i obim/domet snage tog čovjekova puta i njegov kreativni i stvaralački civilizacijski učinak u životu i povijesti.
I zato, sve što ova vizija bude jasnija, očitija, djelatnija i lakša za shvaćanje, za primjenu i spoznaju, to će ona biti dalja od oprečnosti, od mitomanije i umišljanja. Što bude dalja od sofisterije (es-sefseta),praznog naklapanja i zamršenosti, to će biti dalja od jezika apstrakcije, suhe teorije i nametanja nasilnih premisa koje skrivaju nemoć i proturječnost. Sve što ova vizija više predstavlja svjesnu, ideološku, odgojnu, djelatnu i pokretačku snagu za pojedinca i za društvo, i sredstvo za metodologiju mišljenja društva te za sve čime pojedinac i društvo raspolažu – obilje sredstava za djelovanje, za kretanje i njegove norme – ona će biti snažnije utjelovljena u metodološkim principima mišljenja pojedinca i društva, i u svim pojmovima, vrijednostima i normama koje obuhvata ta metodologija.
A ako je ta vizija maglovita, usiljena, apstraktna, pasivna i mitomanska, tada će bogatstvo ummeta u principima, pojmovima i vrijednostima – a što su, zapravo, sredstva za ostvarenje univerzalne vizije i njenih normi – ostati suhoparne, oguglale, prazne riječi koje se ponavljaju u džamijama i na svetkovinama, ostat će časne i svete na rafama i unutar knjiga, izražavajući samo puke snove, suhoparnu tradiciju i pridike koje ne odgovaraju stvarnosti života i prakse nimalo više od suhog slova na papiru od kojeg se teško može vidjeti ikakav trag bilo u životu pojedinaca, bilo u reprodukciji društava i metodu njihova razmišljanja, bilo u djelotvornosti njihova kretanja i ispravnosti njihova poslovanja. Primjer takve maglovite vizije je nalik rasklopljenom i rastavljenom stroju koji je pohranjen na policama! Taj stroj, usprkos tome što svaki njegov dio nosi skrivenu vrijednost, u stvarnosti ostaje puka rasklopljena mašina koja nema djelatne i proizvodne vrijed- nosti sve dok je jedna vizija i cjelovita univerzalna struktura ne sklopi i učini da ti dijelovi mašine budu djelatni i produktivni, to jest da učini da ti vrijedni nanizani dijelovi dožive preinaku u sredstvu i produktivnom instrumentu.
Prema tome, takvo što vidimo i osjećamo u stanju muslimanskog ummeta: nepostojanje prosvijećene svijesti, slabost produbljenog naučnog interesa za univerzalnu islamsku opću viziju ili “islamski pogled na svijet”, maglovitost (dababijje) te vizije, površnost njena razumijevanja, pasivnost tog razumijevanja, njegova izobličenost i ograničenost. Sve to se ubraja u najvažnije temeljne, duboke uzroke koji su bili na djelu, i još uvijek djeluju, i koji objašnjavaju dezorijentiranost, lutanje, tumaranje, propadanje, pocijepanost i nazadak od kojih trpi muslimanski ummet, njegovi narodi i pojedinci, a napose je to duboko i ubrzano tokom potonjih stoljeća pa sve do danas.
Zaslijepljenost obrazovane elite ummeta moćnim i trijumfalnim zapadnim klišejima, usljed naučnih i materijalnih postignuća Zapada i zbog naslijeđene sterilnosti mišljenja ummeta, uz vladavinu duha prihvatanja i oponašanja zapadne civilizacije od obrazovane i oponašateljske elite ummeta, u ovakvoj situaciji, jeste uzrok koji je doveo do toga da obrazovana elita usvaja, svjesno ili nesvjesno, metodologiju zapadnog mišljenja, s pogledom na život i univerzum što ga to mišljenje nosi u svom naumu, te se elita ne odlučuje, sa naučnom ozbiljnošću, na reformu ideja svoga ummeta kroz teoriju, kritičko proučavanje svoje tradicije i metodologije mišljenja svoga ummeta, niti se odlučuje da ponudi, prije i nakon svega, univerzalnu viziju ummeta koja je nekada prije obnovila ishodišta svjetske civilizacije i donijela ummetu povijesnu slavu. Elita se, također, ne bavi pitanjima zašto je ta vizija ustuknula, zašto je s njom ustuknulo i mišljenje ummeta, njegova društvena struktura i civilizacijska misija?
Zato, ako se obrazovani muslimani, svih kvalifikacija i orijentacija, ne probude iz svoje učmalosti ili iz zaslijepljenosti, ako mislioci (el-mufekkirun),pedagozi (et-terbevijjun)i reformatori (el-islahijjun)- ozbiljno i sa naučnim, kritičkim i konstruktivnim duhom – ne otvore ladice svoje tradicije i civilizacije, oni neće moći djelotvorno zaustaviti nedostatke, zaostalost i dekadencu što su zadesili njihov ummet i marginalizirali njihovu egzistenciju.
Važno je da znaju da prva ladica od svih koju treba otvoriti jeste ladica islamske vizije (mileff er-ru je el-islamijje) i ladica same istine koja je zadesila tu univerzalnu viziju, jer ona (vizija) je temelj i ishodište što predstavljaju ideološku osnovicu i misaono polazište te pokretač svijesti kod čovjeka. Sve dok ne budu znali uzroke koji su doveli do pomućenja univerzalne civilizacijske vizije ummeta (gajmume ru’je el-umme el-kevnijje el-hadarijje),do deformacije i pasivizacije te vizije, oni neće moći doprinijeti da ummet povrati svoju univerzalnu civilizacijsku viziju, s njenom pozitivnošću, djelotvornošću i snagom koja vuče i pokreće u životu pojedinca i ummeta, koja stavlja u čin bogatstva ummeta i sredstva njegova kretanja i njegova odnosa spram principa, pojmova i vrijednosti koje će ostvariti ličnost muslimanskog čovjeka (juhakkiku zat el-insan el-muslim)te ostvariti poruku islama (ju- hakkiku risale el-islam),njegovu univerzalnu, duhovnu, graditeljsku, kreativnu viziju. Jer ta vizija i, dosljedno tome, metodologija njenog mišljenja jeste osnovni temelj te zgrade i korijena koji hrane kretanje i rast, koji su izvor snage cvata u rastu stabla.
Prema tome, ovo važno pitanje na koje je trebalo svratiti pozornost sve od početka znakova buđenja ummeta, te mu dati veliku pažnju, ne prolaziti bez komentara pored njega, te ne donositi odluku prije negoli što prvo damo izričit odgovor na to pitanje čak i prije negoli govorimo o naslijeđu ummeta u principima, vrijednostima i pojmovima, dakle to važno pitanje odnosi se na samu suštinu univerzalne vizije islamskog ummeta i njenog civilizacijskog sistema, zašto se ta vizija deformirala, zašto je marginalizirana i kako?
Kako je deformirana opća univerzalna islamska vizija?
Na početku da kažem da mi znademo našu jučerašnju slavu, sve od povijesti Poslaničke epohe i početka civilizacijskih epoha muslimanskog ummeta, kao što, također, znademo do kakvog je žalosnog stanja došlo u potonjem dobu koje je zadesilo ummet kao i u današnjem svijetu. Stoga ne možemo tumačiti postignuća Poslaničke epohe i početka epohe Pravovjernih halifa (Ebu Bekra es-Siddika i Omera el-Faruka) i gorostasnih ljudi te epohe, odlučnosti njihovih redova, sjaja njihovih rezultata, postignuća i prinosa kojima je ubrizgana svježa nova krv u vene života svijeta i svjetske civilizacije. Da ta epoha i ti ljudi, njihova postignuća koja su izmijenila svijet i obnovila svjetsku civilizaciju, u kojoj je bilo zajednica koje su ostarjele, nekih koje su propale, a nekih koje su izvršile svoju zadaću pa ih zadesio nestanak, da, dakle, ta epoha (poslanička i pravovjernih halifa), ta generacija i ti ljudi nisu imali opću univerzalnu civilizacijsku viziju, živu i djelotvornu, koja ih je snabdjela aktivnošću, prodornošću, snagom misli i svijesti, što im je omogućilo da poluče sjajne rezultate koji su zabljesnuli svijet u kojem su živjeli i koji su ostali kao primjer, tradicija i postignuće u svijesti ummeta čak i danas, da, dakle, nije bilo te vizije ne bi ostalo blještavoga traga te promjene koju je izvela ta generacija u tom svijetu, do te mjere da je došlo do promjene vjerovanja, kulture, organiziranja, odijevanja zajednica i naroda koji su stali pod bajrak islama. Štaviše, sve to je dostiglo jednu dimenziju bez premca i takmaca sve do danas, a ta dimenzija jeste promjene jezika tih naroda. Arapski jezik plemena Kurejš postao je jezikom zemalja sjevera Arabljanskog poluotoka i zemalja sjevera Afrike i velikog dijela zemalja istoka Afrike, gdje je svoje stope utisnula ta generacija. Bila je to generacija čiji utjecaj se proširio do dalekih horizonata.
Stoga, pitanje spram kojeg smo mi i čovječanstvo danas u prijekoj potrebi da znamo odgovor, glasi: šta je suština te vizije kojom se okitila ta generacija i koju je upoznala ta epoha? Šta joj je izvor (ve ma masdaruha)? Kako se ostvarila? K tome, potrebno je u istoj mjeri da znademo i sljedeće: zašto je ta vizija i kako je ona, tokom stoljeća i epoha, izblijedjela i oslabjela, zašto je izgubila svoj utjecaj, djelotvornost i prodornost u ummetu islama da je čak ummet, koji je proistekao iz tog nekada slavnog ummeta, u svijetu danas postao, mimo svih naroda, slab, pasivan, ugnje- ten, gubi aktivitet, djelotvornost i prodornost, postao je potlačen i upropašten, pogođen neznanjem, siromaštvom, zaostalošću. Današnji ummet ne može da se zaštiti od svoga ponora i marginalizacije, ne vrši nikakvu civilizacijsku ulogu, čak se vraća u prezreno stanje koje vidimo i u njega se osvjedočujemo u današnjem svijetu (fi ‘alem el-jevm).
Prije negoli odgovorimo na ova pitanja i pokušamo objasniti opću univerzalnu civilizacijsku islamsku viziju, ili to što se također naziva “pogled na svijet”, važno je da znademo, da dokučimo i prihvatimo da vizija prve generacije muslimana ne može biti ista univerzalna vizija koju želimo primijeniti danas kao tromo naslijeđe iz naših potonjih stoljeća, naprosto zato što je naš položaj danas oprečan položaju spočetka povijesti ummeta. K tome, ta vizija (kao tromo naslijeđe iz potonjih stoljeća) je svojom cjelinom i utjecajem univerzalna teorijska vizija koja je pasivna, skoro da se od cjeline diskursa te vizije koji je u opticaju ne izražava ništa drugo doli zastrašivanje, uspomene, patvorine, pusti snovi i umišljaji koji ne predstavljaju ništa drugo do teret i brigu kojima se prte leđa čovjeka muslimana na jedan zbrkan i šablonski (imla’i)način. Korištenjem diskursa zastrašivanja (hi- tab et-terhib), zahtijeva se nešto što u diskursu čovjeka muslimana dostiže granicu “samopotiranja” (ilga’ ez-zat)kako bi se ostvarila ta nadobudna, šablonska, zastrašujuća vizija i ispunili njeni uvjeti i šablonizam.
Vizija, s diskursom ovakvih obilježja, umnogome je negativna i pasivna vizija, ona – svjesno ili nesvjesno – poziva osjećanju tuge, pasivnosti, marginalizacije, a to u dušama proizvodi gubitak prodornosti i gorljivosti za traženjem znanja/spoznaje, za nadahnućem kosmičkim zakonitostima (es-sunen el-kevnijje), i za pozitivnim udjelom na planu čovjekove misije namjesništva na zemlji i civilizacijske i dobročinstvene izgradnje. Ovakav mentalitet i ne može ostaviti iza sebe, u cijelosti, ništa drugo do pasivan, malodušan ummet, koji je marginaliziran i potlačen, neaktivan i nedjelotvoran, koji gubi cilj, prodornost i gorljivost. Pojedince i društva koja imaju ovakav mentalitet karakterizira egoizam, pasivnost, slabljenje duha uzajamnog pregalaštva, i pomaganja, te gubljenje/ništenje duha društvenosti (inidam er- ruh el-džema‘ijje). Stoga nije ni čudo da zastrašujući i šablonski diskurs “samopotiranja svoga jastva” dovodi do klonuća i pasivnog i negativnog bumeranga, pribjegavanjem nesvjesnoj odbrani svoga bića, i to prepuštanjem stanju kad je “moje jau središtu svijeta” (to jastvo je životinjska duša, od zemlje, sklona zlu), to je jakoje u cjelini obilježava individualizam, povučenost u sebe (introvertiranost), pasivnost, krivi egoizam, tako da prosjevi “dobročinstva” i dobrog djela ne postaju ništa drugo osim pukog izražavanja prirodne simbolike skrivenih poriva duhovne naravi pohranjene u svijesti čovjeka (savjesna duhovna narav koja samu sebe kori), a ako se ne radi o tome, onda je posrijedi udovoljavanje propovijedima šablona i zastrašivanja (hitabat el-imla’ ve et-terhib)od strane negativnog i pasivnog egoizma.
Kad je posrijedi “pogled na svijet” ili “univerzalna kur’anska islamska civilizacijska misija”, ona ne bi mogla realizirati sve ono kako je realizirala u prvim svojim stoljećima, osim da nije bila – nužno – aktivna, da je nisu obilježavali prodornost i “ostvarenje ličnosti” sa njenim individualnim i društvenim dimenzijama; u toj ličnosti nadvladali/vrhunili su motivi ljubavi, želje, aktivnosti i zadovoljstva (“Ali, oni koji vjeruju, Allaha još više vole!”) nad porivima zastrašivanja, prijetnje i pasivnosti. Tako čovjek realizira sebe i značenje svoje egzistencije na životnom planu, i to kroz činjenje, velikodušno civilizacijsko izgrađivanje i revnost životnog ispunjenja u njegovim individualnim i društvenim, materijalnim i duhovnim dimenzijama. Naime, u kur’anskoj stvaralačkoj i civilizacijskoj viziji te prve generacije muslimana, ljudska narav (čovječanstvo) se odaziva svojim duhovnim porivima i materijalnim potrebama, a ne materijalističkim, trenutačnim, egoističkim, agresivnim porivima i stremljenjima “duše koja je sklona zlu”, koja je ustanovljena na prisili i međusobnom tlačenju, gdje vlada “argument sile”. Ljudska narav se (u civilizacijskoj viziji prve generacije muslimana) odaziva svome iskonskom počelu, i njenoj materijalnoj potrebi kroz prirodne, svjesne, duhovne i harmonične načine, sredstva, poticaje i porive, koji su uspostavljeni na vrijednostima pravde, dobročinstva, bratstva i mira u najpotpunijem značenju tih riječi, gdje počiva “argument istine” (što je duša koja je produhovljena, savjesna i “samu sebe korigira”). Tako čovjek ostvaruje svoje biće (ve bi zalike juhakkiku el-insan zatehu) i zadovoljstvo svoga Stvoritelja, uravnoteženo i prirodno, odaziva se tako što čini dobro na civilizacijski i graditeljski/kreativan način da bi udovoljio svojim duhovnim i materijalnim potrebama, gradio svoja civilizacijska i kreativna društva. “Okreni lice svoje ti, kao vjernik pravi, čistoj vjeri, Bo- žijoj prirodi, prema kojoj On ljude stvori! – Nema promjene u Božijem stvaranju! To je prava vjera, ali većina ljudi ne zna.”[1] “Kur’an je samo opomena svjetovima, od vas onome koji hoće da bude na Putu pravome.”[2] “Bog nijednog čovjeka ne zadužuje iznad mogućnosti njegove, njemu je u korist što dobra stekne, protiv njega je zlo što ga stekne! O naš Gospodaru! Ne uzmi nam za zlo ako zaboravimo ili neoprezno nešto učinimo!
O naš Gospodaru! Ne prti nam breme kakvo si natovario onima prije nas! O naš Gospodaru! Dužnost nam ne nalaži za koju snage nemamo mi! Ti preko grijeha nam prijeđi, i oprosti nam, i milošću nas obaspi!”[3] “Bog nikog ne zadužuje osim prema onome koliko mu je dao.”[4] “Ja sebe ne pravdam, jer duša je, doista, zlu naklonjena.”[5] “Ne! Kunem se Danom Sudnjim! Ne! Kunem se dušom koja samu sebe kori!”[6] “A što se tiče onoga ko se bude pred Gospodarom svojim bojao stajanja, i dušu od strasti uzdržao, zbilja, džennet bit će prebivalište njegovo!”[7] “O, ti, dušo smirena, vrati se svome Gospodaru zadovoljna, a i on zadovoljan s tobom, pa uđi međ’ robove Moje, uđi u džennet moj!”[8] “I tako Mi duše, i Onoga Koji je stvori, pa je nadahnu da zna šta zlo joj
je a šta dobro je, uspjet će onaj ko je očisti, a izgubit će onaj ko je uprlja!”[9] “Bog ne mijenja ono na čemu jedan narod jeste, sve dok taj narod ne izmijeni sebe!”[10] “A Bog ljudima ne čini nepravdu nikakvu, nego ljudi sami sebi čine nepravdu.”[11]
Prenosi nam Hadžib, sin El-Velida: “Pričao nam je Muhammed, sin Harba, od Ez-Zubejdija, od Ez-Zuhrija, obavijestio me je Se‘id, sin El-Musejjeba, od Ebu Hurejre, da je rekao Božiji Poslanik, Bog ga blagoslovio i podario mu mir: ‘Svako se dijete rađa u iskonskoj prirodi, pa ga roditelji učine jevrejem, ili kršćaninom, ili vatropoklonikom, kao što živo biće rađa zdravo mlado, da li na njemu vidite ikakva nedostatka?!’”[12]
“On vas od zemlje stvara i na njoj vas nastanjuje, pa tražite od Njega oprosta i pokajte Mu se, jer Gospodar je moj doista blizu i odaziva se!”[13] “I onim što ti je Bog dao Onaj svijet traži i udio svoj na Svijetu ovom ne zaboravi, i kao što je Bog tebi dobro učinio, i ti dobro čini, i nemoj nereda činiti na Zemlji! Bog doista one koji nered čine ne voli!”[14] “Jedite i pijte, ali ne pretjerujte!”[15] “Ti upitaj: ‘Ko je zabranio Božije ukrase koje je On stvorio za Svoje robove, i lijepa jela iz opskrbe?!’”[16] “O vjernici, odazovite se Bogu i Poslaniku kad vas poziva onom što će vam život dati!”[17] “Ko se Pravom stazom uputi, na dobro svoje se uputio, a ko stranputicom krene, protiv sebe krenuo je. Niko neće nositi onoga drugog breme!”[18] “Bog doista neće dozvoliti
da propadne nagrada dobročinitelja!”[19] “Doista, one koji vjeruju i rade dobra djela – Svemilosni će njih učiniti omiljenim!”[20] “A od Gospodara svoga oprosta tražite i Njemu se pokajte!”[21] “On doista iz ništa stvara, i potom stvaranje obnavlja. On prašta i voli svoja stvorenja!”[22]
U hadisu koji prenosi Vabisa, sin Mabada, veli se da je on došao Božijem Poslaniku, s.a.v.s., i da mu je Božiji Poslanik rekao: “O Vabisa, ili da te obavijestim o tome zbog čega si me došao pitati ili da me ti odmah o tome pitaš?” “Božiji poslaniče, obavijesti me odmah ti!” – rekao sam mu. “Došao si me pitati o dobročinstvu i grijehu!” – rekao je Božiji poslanik. “Da!” – rekao sam. Tada je Božiji Poslanik sastavio tri prsta, pa je njima upirao u Vabisina prsa i kazao: “O Vabisa, uvijek pitaj svoju savjest! Dobročinstvo je ono što smiruje srce i što smiruje dušu! A grijeh je ono što uznemirava srce i što neprestano pada na um! Bez obzira šta ti ljudi o tome govorili. A već su ti o tome govorili.”[23]
Oluje vjetrova pomračenja (hubub rijah ed-dababijje) koje su na negativan način malo-pomalo zakrile univerzalnu islamsku viziju počele su puhati nakon Poslaničke epohe i epohe spočet- ka prve četverice pravovjernih halifa, što je dovelo do iščeznuća generacije društva – ashaba, koje je odgojio Plemeniti Kur’an posredstvom Nositelja Objave, Učitelja i Najuzornijeg Pozivatelja (Muhammeda s.a.v.s.). Ta se generacija osvjedočila u poslanički primjer, u mudrost vizije koju je primijenilo poslanstvo na stvarnost toga doba, kroz kur’anske islamske principe, vrijednosti i pojmove, sa dimenzijama vremena i mjesta. Žrtvovao se život, umirali su i borili se, vojničkom silom se suprotstavili opozicionoj pobuni džahilijjetskih beduina, a kad su ugušili tu pobunu, zbog koje su mnogi iz generacije ashaba izgubili svoje živote, suprotstavili su se korupcijskim, agresivnim i tiranskim imperijama toga doba, Perziji na sjeveru i istoku, i Bizantu na sjeveru i zapadu. To (kasniji ratovi protiv Perzije i Bizanta) je dovelo do regrutiranja beduinskih plemena u oslobodilačku vojsku (tedžnid el-kaba’il fi džejšel-feth),ali se njihov odgoj još nije bio usavršio, što je činjenica koja je dovela do prevlasti arapskih plemena iz reda “beduina” u vojsci islamskog ummeta i, dosljedno tome, u vojnoj moći i političkom životu ummeta. Sve to se desilo zato jer su beduinska plemena bila po vremenu nova u islamu, jer su u njihovim dušama, vrijednostima, društvenoj tradiciji bila usađena plemenska, rudimentarna, animalna i negativna poimanja spram drugih, a nije bilo mogućnosti da se u cijelosti izbrišu ti džahilijjetski tragovi, kao što nije došlo ni do preodgajanja ovih beduinskih plemena, niti do redefiniranja njihovih shvaćanja, društvenih, rudimentarnih i džahilijjetskih vrijednosti. Izostanak pobrojanoga bio je prouzrokovan obimom ranih sukoba koji su nametnuti nastajućoj islamskoj državi od strane dviju imperija, rimske i perzijske, te, također, usljed surovosti pustinjskog života i u njemu plemenskih sukoba oko oskudnih prirodnih izvora (‘ala el-mevaridet-tabi‘ijje ed-da’ile). Navedeno sve do danas – na mnoge načine – nije omogućilo niti je produbilo islamska plemensko-srodstvena i društvena solidarna poimanja, koja predstavljaju jednu od sastavnica islamskih solidarnih ustanova, kao što su porodica, srodstvo po mlijeku, susjedstvo i građanstvo (Medinski ustav – misak el-medine),niti su omogućili ispravno poimanje ummeta i države.
“O ljudi! Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se upoznavali! Od vas je kod Boga najplemenitiji onaj koji se Njega najviše boji! Bog sve zna i obaviješten je!”
Veoma je važno znati značenje prevage “beduina” (ma‘na galebe el-erabi)u političkom životu ummeta koji je nastajao, kao i ovladavanje političkog nad vjerskim, i korištenje vjerskog za lične interese, a iz čega slijedi krajnja tiranija i korupcija, o čemu govore i mnoga navještenja Poslanikova, Bog ga blagoslovio i podario mu mir, da će se nakon njega desiti devijacije i smutnje (inhirafat ve fiten), te da će to imati opasan utjecaj na praktični, društveni i ekonomski put i život ummeta, a važnije od svega toga je korjeniti utjecaj prevage beduina na islamsku univerzalnu viziju.
Beduinska plemena, usljed neplodne prirode Arabijskog poluotoka, u džahilijjetu su prije islama, trpjela, zbog naravi uvjeta životne sredine, “pomanjkanje civilizacije” (kusur hadari)u svojoj izoliranosti u visokim brdima Poluotoka i njegovim prostranim pustinjama. S civilizacijske strane gledano, to je uvjetovalo, iznimno, da islamski ummet i njegova država rade – u interesu civiliziranja ovih plemena – svim mogućim raspoloživim sredstvima, kako to biva sa svakim “ko ima nedostatke” – na njihovom uključivanju u civilizacijski i solidarni ljudski sistem, koji nije rudimentarni, rasistički i animalni. Dakle, radilo se na tome da ih se inkorporira u društvo islama, i to alternativom: “ili rat ili islam”, što je bila prva etapa civilizacijske, društvene i solidarne priprave kroz koju su – civilizacijski – morala proći ova primitivna plemena. Ustvari, takav postupak s njima nije bio nametanje vjere islama tim plemenima, već je to bilo kroćenje i civilizacijsko prosvjećenje, poput kroćenja divljih pustinjskih konja koje se mora ukrotiti da bi se pripitomili i postali druželjubivi, ili poput postupanja sa djetetom koje odbija lijek.
“Beduini vele: ‘Mi vjerujemo!’ Ti reci: ‘Ne vjerujete! Nego recite: islam smo primili!’ – ali vjerovanje još nije ušlo u vaša srca!’”
Stoga, u vezi s bedunima akcenat nije bio na vjerovanju i imanu, već je bio na namazu (es-salah) koji predstavlja izgradnju humane društvene zajednice, duhovno i sa stanovišta svijesti, i na zekatu (ez-zekah), koji, s materijalne strane, predstavlja izgradnju ljudske i društvene solidarnosti i uzajamne milosti.[24]
Ajeti sura El-Enfal i Et-Tevba objašnjavaju primitivne/rudimentarne znakove ovih plemena, njihovu divljinu i društvenu nedoraslost, te potrebu da ih se društveno, uljudbeno i civilizacijski pripravi. Veličanstveni i uzvišeni Bog kaže: “A kako da oni ugovor imaju, kad ne bi, da vas pobijede, ni srodstvo a ni ugovor poštivali?! Ustima svojim vam se umiljavaju, ali im srca to odbijaju! A većina njih razvratnici su! Oni Božije Znake za ono što malo vrijedi daju i od Njegova puta oni odvraćaju, doista, kako je samo zlo to kako oni postupaju! A ako je vjernik posrijedi, oni ni srodstvo ne poštuju a ni ugovor, i oni granicu svakog zla prekoračuju. A ako se pokaju pa budu namaz klanjali i zekat budu davali, tad su vam braća po vjeri! A Mi ajete pomno objašnjavamo ljudima koji znaju. A ako prekrše zakletve svoje nakon ugovora svoga, i ako prema vjeri vašoj griješe, tad se vi protiv prvaka nevjerstva borite, jer za njih zakletve ne postoje ne bi li se takva posla okanili!”[25] “Beduini su nevjernici i licemjeri najžešći, i najpriličniji su takvu stanju jer oni ne poznaju odredbe koje Bog objavljuje Svome Poslaniku. A Bog sve zna i mudar je. Ima i takvih beduina koji ono što dijele kaznom smatraju, i jedva takvi čekaju da vas nesreće stignu – da Bog da njih zlo stiglo! A Bog sve čuje i sve zna.”[26] “On je Onaj Koji je neukima poslao izmeđ’ njih Poslanika da im kazuje Njegove Znake, i da ih očisti, i Knjizi i Mudrosti ih nauči, premda su prije bili u očitoj zabludi.”[27]
Negativne posljedice prevage “beduinskih” plemena u političkom i islamskom životu pojavile su se sa propašću Ispravnog hilafeta prve četverice halifa i uspostavom despotske emevijske vlasti (el-mulk el-emevi el-‘adud),a također su s njima povezani preostali tragovi primitivizma i džahilijjetskih plemenskih shvatanja bili uzrokom za početno potamnjenje univerzalne kur’anske civilizacijske vizije koja je utjelovila svoja remek-djela u djelovanju generacije ashaba, kako muhadžira tako i ensarija, e da bi postepeno na mjesto te vizije (ashaba) došla beduinska vizija (ru je erabijje), čije je izvorište uglavnom bio diskurs u koji su konfuziju unosile karakteristike i osobenosti stanja beduinskih plemena. Poslanik, s.a.v.s., u svoje vrijeme je sa tim plemenima imao toj i takvoj situaciji primjeren odnos. Izgled toga stanja primjećujemo kroz ostatke “tradicije” džahilijjeta tih plemena i njihovu “plemensku gorljivost” (‘asabijja),te kroz opise beduina u plemenitom Kur’anu i o hadisima o smutnji (fitna),uz sve drugo nad čim je Poslanik, s.a.v.s., bdio i na šta je upozoravao: da će nakon njega stanje ummeta pasti pod utjecaj beduina i drugih naroda koji će stupiti pod zastavu islamske države u okolnostima velikih i očekivanih sukoba sa korumpiranim i agresivnim carstvima koja okružuju Arabljanski poluotok.
U najkraćem, Poslanikov opis se odnosi na podjele/raskole toga doba, u kojem su ubrzo zavladala plemena “beduina” i vodstvo emevijskih “oslobođenika” (et-tuleka) stvarno prigrabilo “sistem pravovjernog hilafeta”. Ta je činjenica promijenila onaj kur’anski duh, onaj sistem ispravne savjetodavne šure, u “sistem nasljednog, tlačiteljskog i tiranskog kralja”, u tom sistemu Svijetla Medina je osvojena, a Kaba srušena, ubijen je El-Husejn, sin Alije, i Abdullah ibn ez-Zubejr, tokom tog perioda je odstranjeno naslijeđe generacije ashaba i škola metoda ispravnog hilafeta. Emevije su udaljile džamije od općeg političkog života, to je ljude prometnulo u skolastičke mislioce i njihovu ulogu ograničilo – uveliko – na sferu zikra/obredoslovlja, sferu pojedinca i porodice, na fetve kupoprodaje i poslovanja koje se tiču pojedinca, a to je dovelo do penetracije stagniranja, uzmicanja i potamnjenja univerzalne kur’anske vizije, i njene deformacije u mnogim njenim aspektima. Sve to je svojim djelovanjem postepeno pomoglo podređivanju/upotrebi uloge vjere interesima vladara i njihovih pristaša, dekadenci javnih institucija (tedehvur el-mu’essesat el-‘amme) te omogućilo tlačenje, porast nereda i njegovih zala u općem životu i u izgradnji društva u svim aspektima: političkom, ekonomskom i društvenom.
Ovim ranim priprostim, džahilijjetskim, plemenskim i nezdravim naslijeđem, te kontinuiranjem povijesnog puta islamskog ummeta i muslimanskog društva, kroz stupanje mnogih naroda u društvo ummeta islama, a što je dovelo do miješanja njene kulture, vizije i civilizacijskog naslijeđa sa naslijeđima prethodnih civilizacija koje su propale, umrle i izvršile svoju ulogu u povijesti svjetske civilizacije, posebno (naslijeđem iz) grčke civilizacije (s formalnom logikom), mitskom vizijom (u vjerovanju), dakle, sa svim tim dolazi do povećanja lošeg spoja mišljenja i vjerovanja na mnogim stranama. Ovo sa protokom vremena dovodi do većeg zatamnjenja univerzalne islamske vizije i njenog deformiranja, što, opet, za posljedicu ima slabljenje duha islamskoga ummeta, koje se jasno očitovalo s krajem vlasti Emevija kroz cijepanje područja političkog sistema ummeta, uzmicanje ishodišnih načela koja su bila došla i u svojoj čistoj osnovi objavljena radi obnove svjetske civilizacije, radi pokretanja njenog točka naprijed vizijom hilafeta, principom tevhida,usavršavanjem morala, uljuđivanjem naravi, ćudorednim djelovanjem, pridržavanjem principa pravde, bratstva, savjetovanja, slobode, odgovornosti te nastojanjem da se doprinese na koristan i graditeljski način.
Stoga je ovdje važno da znademo da materijalno civilizacijsko zgrtanje do koga je došlo protokom vremena posredstvom obrta i zanata iz naslijeđa naroda (koji su primili islam), nije moglo promijeniti suštinu duhovnog uzmicanja hilafeta. Zato nije bilo ni moguće, protokom vremena, da fasada gomilanja materijalnog bogatstva sakrije fenomen svojevrsnog duhovnog nazadovanja koji je zadesio islamsko civilizacijsko postignuće, niti da sakrije ustuknuće društvenog sistema ummeta, kvarenje njegova djelovanja, propast njegovih institucija, sve dok nije ideološko, svjetonazorno i civilizacijsko izopačenje dostiglo veliku mjeru i pasivnost. Došlo je do širenja opasnih civilizacijskih bo- lesti: mitova i vračanja (el-hurafe ve eš-ša‘veze). A pod utjecajem pribavljanja legitimiteta mitovima i koještarijama, kroz iskrivljavanje vjerskih tekstova, njihovo parcijaliziranje i izopačenje, uvlače se israilijski mitovi i ezoterička gnosa, čime se povećava potamnjenje univerzalne islamske vizije i zamračuje vizija um- meta. Iščezla je svrhovitost i motivacija njenoga duha, da bi se, napokon, zaustavio točak napretka, stvaralaštva i izgradnje, te da bi slabost dostigla najveću granicu i da bi tako ummet izgubio u svome mišljenju i svijesti aktivne civilizacijske i hilafetske premise. Tada se srušila civilizacijska konstrukcija i civilizacija je propala (inhedeme el-‘umran). Zavladali su mitovi i vračanje, dis- kursi su se pobrkali, nadjačao je govor sile i zastrašivanja, proširila se ravnodušnost, pasivnost i nemoć, posvuda se raširio sukob, iscjepkanost, zaostalost, propast institucija do mjere koju smo zapazili prije mnogo stoljeća i koju i dalje vidimo sve do danas. Stanje žalosnog propadanja u životu muslimanskog ummeta je tako da su se čak njegove institucije prometnule u tiranske, kvarne, istrošene, izblijedjele. Pa iako se muslimanski ummet proteže od Atlantika do Pacifika on – osim rijetkih izuzetaka – ne može da zaštiti svoje narode od izrabljivanja, tlačenja i satiranja.
Ako se udubimo u povijesnu putanju islamskog mišljenja, naći ćemo da je svaki ovaj faktor (nazatka) imao susretišno mjesto, a posebno je to formalnost logike grčkog mišljenja i mitolo- gičnost grčkih vjerovanja i filozofije. Na njih treba skrenuti pozornost, uz ukazivanje na nekoje pozitivne strane koje su se nahodile u njima, i da se u svjetlu civilizacijskog, kur’anskog i akaidskog sistema ummeta odstrane negativni aspekti u formalnosti logike i mitologičnosti filozofije. U nehaju/nemaru u bavljenju grčkim mišljenjem i grčkom civilizacijom nahodi se najgori utjecaj po putanju islamskog mišljenja i njen akaidski, idejni i civilizacijski pravac, kako bi odstupanja od islamskog mišljenja iscrpljivala snagu muslimanskog uma upotrebljavajući ga i politički angažirajući u dogmatskim, onosvjetskim, teološkim i imaginarnim naklapanjima, te da bi se muslimanski um odvratio od svoga glavnog civilizacijskog, životnog, graditeljskog i stvaralačkog pologa, te se tako – umjesto bavljenja istinskom zadaćom – muslimanski um upoznao sa problemima “stvorenosti Kur’ani-Kerima”, i sličnim temama onostranosti, postavkama o sudbini i predodređenju te drugim sterilnim pitanjima s područja teoloških i filozofskih disciplina (min ‘akim kadaja ‘ulum el-kelam ve el-felsefe),kao i drugim problemima koji nemaju veze sa područjima uređenja čovjekova života, niti se iza njih nahodi bilo kakva nada. U maglama tih pitanja iscrpljivali su se umovi uleme, filozofa, kako sunijskih tako i mu’tazila (el-itizal),alima i znalaca teologije, tesavvufa, ši- izma, teozofija, gnostičkih, mitomanskih i čarobnjačkih zabluda. Na nesreću, to je bilo loše oličenje i loše rabljenje muslimanskog uma (su’ istihdam li el-‘akl el-muslim),koji je odvraćen od svoga prirodnog i pravog cilja: služenja životu (fi hidme el-hajat).Muslimanski um je bio stavljen na mjesto koje mu ne pripada.
[1] Er-Rum, 30.
[2] Et-Tekvir, 27-28.
[3] El-Bekare, 286.
[4] Et-Talak, 7.
[5] Jusuf, 53.
[6] El-Kijame, 1-2.
[7] En-Nazi‘at, 40-42.
[8] El-Fedžr, 27-30.
[9]Eš-Šems, 7-10.
[10]Er-Ra‘d, 11.
[11]Junus, 44.
[12]Hadis broj 6926, bilježi ga Muslim.
[13] Hud, 61.
”[14]El-Kasas, 77.
[17] El-Enfal, 24.
[18] El-Isra’, 15.
[19] Et-Tevba, 120.
[20] Merjem, 96.
[21] Hud, 90.
[22] El-Burudž, 13-14.
[23] Hadis bilježi Ahmed u svome Musnedu, predanje broj 18030.
[24] Ovakva civilizacijsko-društvena predstava je, ustvari, infantilno lice za ljudsko- civilizacijsku krnjavost/manjkavost, koja je jednaka individualnoj infantilnoj predstavi. U objema predstavama i pojedinac i zajednica su nekompetentni, a potrebno ih je razvijati kako bi došlo do faze punoljetstva, u kojoj čovjek uživa minimalnu granicu sposobnosti izbora i odlučivanja o svojoj sudbini.
[25] Et-Tevba, 8-12.
[26] Et-Tevba, 97-98.
[27] El-Džum‘a, 2.
Iz knjige: Univerzalna civilizacijska kur’anska vizija : temeljno ishodište za čovjekov preporod
Autor: Abdulhamid Ahmed Ebu Sulejman
Naslov originala: Er-Ru’je el-kevnijje el-hadarijje el-kur’anijje: el-muntalak el-esas li el-islah el-insani
S arapskog preveo: Enes Karić
|
Izdavači: |
|
|
• EL-KALEM – izdavački centar Rijaseta Islamske zajednice u BiH |
|
|
|
|
|
• CNS – Centar za napredne studije |
|
|
|
|
|
Za izdavače: |
Selim Jarkoč |
|
|
Ahmet Alibašić |
|
Urednici: |
Munir Mujić i Mustafa Prljača |
Sarajevo, 2010. – 401 str. ; 20 cm. – (Biblioteka Posebna izdanja / El-Kalem)
Akos.bA
