Uloga Ibnul-Kajjima u pojašnjenju pojma šerijatska politika

Ibnul-Kajjim je, bez sumnje, bio jedinstven u historiji islamske misli. Temeljito i detaljno je govorio o politici, na najljepši način je objasnio, otkrio njena značenja, pojasnio razliku između pravedne i nepravedne politike, i rekao da je prva dio šerijata i da ni u kom slu­čaju ne izlazi iz njegovih granica.

Svoja razmišljanja i studije o šerijatsko-pravnoj politici zabilježio je u dva djela: Ilamul-muvekki’inei Et-Turukul-hukmijje. Pojašnjava­jući pojam šerijatske politike, rekao je: “Ibn Akil je rekao da je poli­tika postupak kojim se ljudi približavaju dobru, a udaljavaju od zla, i pored toga što ga Poslanik, a.s., nije radio, niti je o njemu objavljena objava.”

Safija je rekao da je politika samo ono što je kompatibilno sa šerijatom. Ako se pod onim što je sukladno sa šerijatom misli na to da nije oprečno onome o čemu je šerijat bio eksplicitan, onda je ta­kvo poimanje politike ispravno. A ako se misli samo na ono o čemu se šerijat jasno izjasnio, onda je takvo poimanje politike pogrešno i suprotno onom kakvom su je ashabi smatrali. Dovoljno je navesti samo spaljivanje mushafa^[1] od strane Osmana, r.a. Takav stav je do­nesen na osnovu općeg interesa. Isto tako je Omer protjerao Nasra b. Hadždžadža.

Ibnul-Kajjim se osvrnuo na ovo rekavši: “Ovo mjesto, tj. šerijatska politika, je klizavo za stopala, zavodljivo za umove, neugodan stepen i teško raskršće.”

Neki su u njemu pretjerali, pa su anulirali fiksne kazne (el-hudud), zanemarili prava i time ohrabrili zlikovce na činjenje nereda. Učinili su šerijat nemoćnim da realizira interese ljudi i potrebnim za drugim zakonima. Zatvorili su pred sobom ispravne puteve spoznaje istine i njene primjene. Eliminirali su istinu, i pored toga što su apsolutno bili svjesni da je istina kompatibilna sa realnošću.

Međutim, smatrali su je oprečnom šerijatskim pravilima. A, tako mi Allaha, ona nije oprečna onome s čime je došao Poslanik, i pored toga što negira ono što su razumjeli svojim idžtihadom od Njegovog vjerozakona.

Do toga su doveli sljedeći razlozi:

1.   nepotpuno poznavanje šerijata,

2.   nepotpuno poznavanje stvarnosti i

3.   tumačenje jedne stvari sukladno drugoj.

Nakon što su nadležni uvidjeli te stvari i uvjerili se da ljude može popraviti samo poimanje šerijata suprotno oficijelnom poimanju, za svoju politiku izumili su veliko zlo. Situacija se, nakon toga, pogor­šala i bilo ju je nemoguće obuzdati. Ulemi je bilo teško osloboditi duše od tog zla i spasiti ih te propasti.

Nasuprot prvoj, druga grupa je dozvolila stvari oprečne Allahovom i propisu Njegovog Poslanika. Obje grupe su došle sa nepot­punom spoznajom onoga sa čime je poslan Allahov Poslanik i zbog čega je objavljena Njegova Knjiga. Uzvišeni Allah je slao poslanike i objavljivao Knjige da bi ljudi uspostavili pravdu na kojoj počivaju Zemlja i nebesa. Ako se znakovi pravde na bilo koji način detektuju i otkrije njena bit, tu je, ustvari, Allahov vjerozakon i Njegova vjera. Uzvišeni Allah je znaniji i mudriji od toga da specificira puteve prav­de i njene znakove i obilježja na neke stvari, a da zanemari one koji su jasniji od njih, jačeg dokaza i očitijeg obilježja, da im ne da njihov status i da ne dozvoli presuda na osnovu njih. Naprotiv, Uzvišeni je objelodanio da je cilj metoda koje je propisao uspostava pravde među Njegovim robovima, kako bi živjeli po pravdi. Prema tome, svaki način i metod putem kog se dolazi do pravde i pravičnosti je dio vjere i nije joj oprečan.^[2]

Ovdje je Ibnul-Kajjim potpuno u pravu, jer manjkavost nije u šerijatu, nego u onima koji zatvaraju ljudima vrata interesa i koristi, i ne uzimaju u obzir intencije šerijata i posljedice djela, niti balansiraju između štete i koristi i ne uvažavaju prioritete. Na taj način sužavaju ljudima ono što im je Allah ostavio širokim i zbog svog lošeg poi­manja, tvrdoglavosti i konzervativnosti uništavaju ummetu mnoge interese.

Nasuprot njima su oni koji se ne zaustavljaju kod Allahovih gra­nica, niti se ograničavaju sa tekstovima Kur’ana u sunneta. U naše vrijeme ih ima mnogo. Oni nadležnim uljepšavaju i odobravaju ono što im se dopada i šta žele, i na taj način im dozvoljavaju da šerijat u njihovim rukama bude mehak kao tijesto koje oblikuju po svojim hirovima i ćejfovima.