Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Učitelje, i ja bi peticu

Učitelje, i ja bi peticu

Moj kolega i ahbab Nijaz Tašo i ja skoro svakim radnim danom idemo na pauzu, da pijemo kahvu i koju promuhabetimo kako o dunjaluku, tako i ahiretu. Prošle godine nekad u ljeto, kod pijace je otvoren veliki market „Bingo“, tu posjedimo i besjedimo pola sahata, u zadnje vrijeme sa nama je često još jedan fin insan Husein Vereget.

Ovog jutra, na samom ulazu sretosmo Adu Duranovića iz Mehkića, Cunovog sina s kojim smo imali u mladosti dogodovština, dok smo kao mladići išli po selima i igrankama. Nije svakako za pohvalu, bilo je tako kako je bilo, išli smo po igrankama, nismo pili alkohol, nismo ni igrali, možda par puta, ponajviše smo samo uskraj po ćoškovima prostorije čadili i gazirano piće ispijali, gledali u druge, cure dok u kolu igraju, i zbijali šale. To nam je bila glavna razonoda, petak i subota, ili smo jedni kod drugih u kući na kahvi ili pak prošetamo do sela u Dnoluci gdje je igranka. Uvijek nam je mnogo zanimljiviji bio put prevaljen nego li sama igranka. Upozna se tako i pokoja djevojka, ali kako smo bili mladi, bez auta, novca, ambicije, koja bi nas takve za ozbiljno uzela, iako tada još djevojke i nisu imale tako oštre standarde kao danas. Mi smo bili sretni i zadovoljni sa svega pet-šest maraka u džepu, tamam da imamo za kutiju, dvije cigareta i po jedno piće, eventualno i za sendviče.

Sa Adom smo jedno izvijesno vrijeme putovali na te malo udaljenije igranke na koje smo do tada išli pješice. On je tada imao Ford Sijeru, benzinac, dobro je trošio, ali sabere se po dvije- tri marke pa se naspe za taj povod, ali je bila i iznimno udobna. Sjećam se dobro, jedne igranke u Bučićima kada smo haman do sabaha bili u selu, u autu. Igranka je odavno već bila završena, narod se razišao svojim kućama, a mi iz sela samo jedan put imadosmo i na njemu čekaše policija. Policija je često nadgledala te igranke, jer omladina se opije pa tuče izbiju, ne znam da se tada ikakova droga rasturala, iako je šta i bilo od toga, bio je to hašiš, iako do nas nije dolazio. U Ade je Sijera bila neregistrovana, imao je vozačku, ali mu auto nije bilo registrovano, pa nismo mogli proći, tako ostasmo u autu dugo, dok nismo pješice provjerili i uvjerili se da je i policija otišla sa svog punkta. Bili smo par puta i kod Ade u kući, na kahvi. Tako jedne prilike, donese on nama kahvu, a umjesto kašikice za miješanje u džezvi donese viljušku, mala kašičica za miješanje u findžanima je bila, no za duboku džezvu, donese viljušku. Toplo je vrijeme bilo, noć, ljeto sigurno, vjerovatno sam ja bio na raspustu iz medrese. Ado bijaše u majici bez rukava, pa onako prije miješanja kahve u džezvi, prije sipanja, da li mahinalno ili zbog čeg, Nijaz to često pripovidi, Ado uze viljušku pa je obrisa pod pazuhom, a potom promiješa kahvu u džezvi pa je nama sipaše i sebi naravno.

Ado je nekih pet godina stariji od Nijaza, ni on nije imao tada nikakva posla, znam da je bicikle popravljao, imao je jednu od najboljih bicikli, nije zbog marke bicikla već zbog toga što ju je uredio i nadogradio, pretpostavljam da ju je solidno prodao, i on se snalazio kako je umio. A ovo sve o Adi pišem zbog jednog specifičnog slučaja, kojeg moj otac često, baš često pripovidi, kada god se o nafaki i imetku priča.

Moj otac je bio Adin učitelj u osnovnoj školi, Ado nije baš bio neki učenik, slabo je učio, a kao i mnoga tada djeca i on je bio dijete ulice. Zaista te generacije, pa čak i sam potpadam u te generacije, bili smo djeca ulice. Sada se rađaju djeca sistema, programirana djeca, djeca interneta, zatvorena djeca ali ne prislino, pa ipak je krivica na nama. Neko je dobro primijetio kada je naslikao karikaturu i usporedbu onog djeteta i djeteta u ovom vremenu, tada si djecu morao prutem ili silom utjeravati u kuću pred mrak ili u sami mrak, a već danas na isti način ih jedino možeš iz kuće istjerati.

Jedne prilike, ne znam koji je tada Ado bio razred, učitelj je ispitivao ili je kontrolni bio pa se ocjene unosile, pa otac čita, neko dobio peticu. Priča otac, ide Ado, sline iz nosa po pet centi vise i nišu se, ide prema učitelju i govori: „učitelje, hoću i ja peticu“. A opet jedne prilike, skoro uvijek, je slabo uradio kontrolni, pa učitelj mu rekao da ponese taj kontrolni kući ocu, pa koju god mu otac ocjenu upiše na kontrolni da će mu je u dnevnik unijeti, to je bilo čvrsto obećanje. Ado ushićen to ponese, nadajući se dobroj ocjeni. Iako i njegov otac Rifet, zvani Cuni, ni on nije umio dobro ni čitati ni pisati, sav mu kontrolni iskriža i jedinicu mu na njeg prikalemi, tako Adina nada pade u bezdan.

A što ti je Bog, Njegov naum i djelo… Danas Ado, iako nisam siguran da ima završenu srednju školu, ima svoj stan u Jajcu kojeg je do u tanane renovirao i uredio, najsređeniju kuću u cijelim Divičanima pa možda i Dnoluci, svoj vlastiti stan u Piačenzi, W terenca možda svega par godina starog, čestitu ženu i dvoje djece i moleraj posao u Italiji. Od ušteđevine prve godine u Italiji, kaže da je kupio stan u Jajcu i svu zemlju koja je bila raspodjelom pripala njegovom starijem bratu Senadu, jer je ovaj naumio prodati a njemu bi žao očevinu, mukotrpno stečenu da je kupi neko drugi. Neka je, kaže, djeci, neka je. Kazuje Ado, kako je hvala Allahu zadovoljan svojim životom i imanjem, a ja ga se sjećam da je bio zadovoljan i kada haman pa ništa imao nije, i tada je njegovo lice isijavalo vedrinu i duševno zadovoljstvo. Veli samo pošteno, i zaista, Allah voli takve.

Tako ti moj otac, često spomene Adu, kako je bio nestašan, neuredan i slab đak, a vidi Ade sad, šta je Ado stekao a šta ja imam, kazuje, a tolike godine proveo kao učitelj.

Allah daje onome kome hoće i koliko hoće, a malo ljudi zahvaljuju. Ado je pak zahvalan, pošten i svjestan, iako laik u mnogo čemu od svjetovnog i duhovnog znanja, Ado je čestit, pošten i njegove ruke su berićetne. Jedino čega je ostao željan je svog kućnog praga, svojih Mehkića. Uzeo je taj stan u Jajcu, kaže, da vidi kako je to imati stan u gradu, prespavati u njemu i tako blizu, izaći u grad, helem, više od dvije noći nije mogao. Gnijezdo, što ga roditelji sviše u Mehkićima i gdje njega slabašna kao i svako čeljade što je, odhraniše i podigoše, srcu je isuviše priraslo.

Piše: Sedin Duranović

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top