U susret proljeću: Pozivam za svjedoka vrijeme
I propitujem okolinu, priče, sve pomalo. Pa onda sebe. Ko sam ja? Bez ogledala pokušavam vidjeti sebe, zavirujući u ta zamišljena prostranstva koja zovem duša. Čovjek sam. Čovjek nije nastao slučajnim svemirskim sudarom atoma, baš kao i ovaj svijet, nije nastao bez smisla. Čovjek je stvoren s razlogom, sa svrhom svog postojanja, sa ciljem kojem teži. Čovjek ima dimenziju koju nemaju ni biljke ni životinje. Čovjek je potpuno drugačiji, ali ipak smislena kockica u mozaiku svijeta. On gleda, uči, vrednuje, pravi odabir. Svjestan je samog sebe i posjeduje sposobnost samokritičnosti. Čovjek je drugačiji. Čovjek je halifa na zemlji. A vrijeme, vrijeme je pouzdan svjedok ove moje besjede.
Ali, kao što ne liče ni dva lista trave, ni dvije pahuljice, a ni dva zrna pijeska, tako ni dvije osobe ne liče jedna na drugu. Sve to znači da čovjek ima ulogu u životu koju niko drugi ne može da odigra, zadatak koji niko drugi ne može da izvrši. Pa još na sve to bi trebalo dodati i činjenicu da ovim putem prolazi samo jednom. Neko je rekao: “Život je kao novčić. Možeš ga potrošiti na koji god želiš način, ali ga možeš potrošiti samo jednom.” Tako, nameće se pitanje: Šta mogu da uradim da bih bio svrsishodan? Čovjek svoju potpunu afirmaciju kao ličnost može ostvariti samo ako sve radi sa čistim nijetom, i sa mišlju na Uzvišenog. A vrijeme, vrijeme svjedoči svakom našem činu i strpljivo čeka da se odazove pozivu Stvoritelja.
A ja želim šutiti da bih razumjela šta se događa u svijetu. Želim šutiti da bih čula tišinu, da bih bila blizu svih stvari, svih stvorenja, kako bih im čula glas. Želim šutiti da bih se Njemu približila, i dušu smirajem ispunila. Želim šutiti da bih čula ono što od Njega dolazi. Njemu se odazvati iz ovog ljudskog povijesnog konteksta, iz svijeta koji se tako brzo mijenja. U ovom momentu, koji je nepovratan, ja se kajem za svaku pogrešku, neprimjeren postupak, tešku riječ. Kajem se za svaki trenutak zaborava Njega zbog ovodunjalučkih priviđenja. Svjesna sam da svaki moj osmijeh, dobro djelo, topla riječ bijaše od Njega. Želeći Mu iskazati zahvalnost dušom učinih svaku sedždu Njemu, svaki harf proučih radi Njegova zadovoljsta. Svakog dana Mu se na poziv mujezina rado odazivam, iskazujem Mu poslušnost. A vrijeme, ono je pouzdan šahid naših nijetova.
A On, On mi pruža jasne poruke kako u Časnoj Knjizi tako i u svemu što me okružuje. Jesam li stvarno sposobna razumjeti? A moje srce je ogledalo, a samo čisto ogledalo je u stanju da pokaže jasan odraz onog što vidi. Moja duša je od Njega, Nedokučivog i Neizrecivog, i od Njega traži uputu, spoznaju i prosvijetljenje. I kada zavirim u svoju dušu vidim i ono što nije u odrazu ovog zemaljskog svijeta, što je odraz onoga, sada u vremenu, nedohvatljivog. Tada spoznajem šta je čovjek i zašto je čovjek najodabranije stvorenje. A vrijeme, ono svjedoči trenutke naše svjesnosti.
Od vremena do vremena svakom je od nas potrebno osvježiti svoju vjeru. Vjera je život, ona nije ni znanje ni filozofija ni teologija, iako je i sve to. Ona je u nama, a mi smo u njoj. Mi Bogu govorimo u molitvi a On nama uzvraća Svojim nurom da u svemu možemo vidjeti smisao. Vidimo sunce, vidimo zemaljska i svemirska svjetla, ona nas fasciniraju. On nas svojom ljubavlju Sebi odabire za hizmet dinu. Kad to shvatimo, Bog nam daje novo svjetlo. To novo svjetlo, to je ona svjetiljka koja razgoni oblake, rasvjetljava tamu vremena i otvara put ka Izvoru svjetlosti. To je ona svjetiljka koja zasvijetli kad načas zatvorimo oči da nestanu zemaljske boje, a zasvijetli unutarnje svjetlo. Svjetiljka daje svjetlo, putokaz za zemaljska raskršća, da raspoznamo smjer gdje treba poći. A vrijeme, ono pamti tamu i svjetlost, i njihovo bezbrojno smjenjivanje.
U životu sam ispraćala štošta. Ispraćala sam laste put juga, ispraćala sam Sunce koje naginje ka zapadu, ispraćala sam pahuljice, koje se nečujno topiše i nestaše. Sada ispraćam i svoje misli, plove putem beskraja. Dijelom su moje duše, ali sada odlaze. One su bljesak svjetlosti koji na trenutak obasja moju nutrinu, pa tiho nestanu kao svjetlost lampe na svjetioniku. I sada, pozivam za svjedoka vrijeme. Pozivam ga za istinskog svjedoka da su misli, koje ostaviše trag na ovom komadu hartije, bile dijelom moga bića. Pozivam ga za svjedoka da moje misli potekoše iskreno, jedino iz ljubavi i čežnje za Onim koji stvori vrijeme. O ti kojim se Stvoritelj zaklinje, budi mi svjedokom.
Proljeće
Piše: Rabija Arifović
Akos.ba
