U susret Danu Grada: Duša Sarajeva
Jeste li se ikada zapitali šta hiljadama turista koji posjete Sarajevo ostaje u pamćenju? Svi kažu da su to veseli i gostoljubivi ljudi, nasmijana lica, pune ulice kafića. A ti kafići, kažu turisti, uvijek puni, satima se ispijaju kafe od jutarnjih sati. To je ono što Sarajevo čini posebnim, unikatnim. Mi smo tu da fildžan kafe, za neku opuštenu priču. Na trenutak zaboravimo na sve nedaće i brige s kojima se borimo.
Znate, u ovom gradu, nema hladnih ljudi. Toliko smo patnje doživjeli, toliko hladih dana, toliko suza i toliko ljudi je oplakano, a mi? Mi se držimo kao heroji. Svaku noć, se gubi san, gubi se po sokacima Staroga grada. Svaka osoba, svaki pokret, svako zrno zna gdje je duša Sarajeva.
Tu su mladi, puni energije oko gimnazija, tu su stariji koji užurbanim korakom prelaze put do ili sa posla trčeći da dalje završavaju preostale obaveze.
“U Sarajevu, ni kiša nije kiša…”
Živa istina, ljudi moji. U ovom malom gradu sve ima drugačiji ukus. Priča, kiša, snijeg, kafa drugačije miriše, a to nema u svakom gradu. To se može naći u gradu, koji je na kraj svijeta, u državi za koju niko ni ne zna gdje je, koja se ne odlikuje geografskom širinom i dužinom, bogatim bruto društvenim proizvodom. Mi smo tu da se dičimo hrabrošću, ponosom Sarajlija, našim Zmajevima …
Bože, manjeg grada a većeg srca teško će te pronaći.
Pjevali su o nama mnogi i na svoje načine pričali o Sarajevu.
