Piše: Nedim Jahić

Prijedorčani i Kozarčani su na nogama širom svijeta. Satko Mujagić, koji u Holandiji već godinama djeluje na podizanju svijesti o zločinima koji su se dogodili u ovim krajevima, posljednje dvije sedmice je posvećen organizaciji prikupljanja pomoći za mjesta koja su najviše stradala.

„Kozarac je još jednom dokazao da je najveći mali grad na svijetu. Ne volim o ratu ovih dana, ali nakon 1992, nakon svih negiranja zločina u Prijedoru, nakon više od 1.800 žrtava u Kozarcu, ići i dijeliti pomoć 2014, bez obzira kome ona ide, mogu veliki ljudi“, glasi njegova poruka na jednoj od grupa za koordinaciju pomoći putem socijalnih mreža.

***

U samom Prijedoru mnogo je razočarenja. Iskustvo prošlosti povezuju sa teškim bremenom današnjice. Ni lokalna ni tzv. nacionalna politika nisu postigle da se na prostoru ove opštine oda počast, te obilježe mjesta zločina, a grubi nemar prema živima samo je nastavak negiranja žrtve i mrtvih dok se 31. maj približava, te se zajednica opet vraća na problem suočavanja sa mračnom stranom historije.

O 31. 5. širi krug javnosti zna mnogo, i to prije svega zahvaljujući različitim aktivnostima i idejama iz Prijedora, kakve su potekle iz udruženja žrtava, ali i kroz šire građanske akcije – poput Inicijative „Jer me se tiče“. Riječ je o posljednjem danu maja 1992. godine koji je označio početak genocida, premda je već cijeli peti mjesec prošao u masovnim stradanjima i teroru koje su nametnule vlasti lokalnog SDS-a.

Prije 22 godine lideri Srpske demokratske stranke po nasilnom preuzimanju kontrole institucija izdali su niz naredbi, među kojima je i ona od 31. 5. kojom se se Bošnjacima i Hrvatima nalaže da obilježe svoje kuće bijelim čaršafima te istaknu bijele trake na rukavima kao potvrdu lojalnosti novim prijedorskim vlastima.

Razmjere zločina u ovom gradu predočene su kroz brojeve žrtava i nestalih sa ovog područja, fotografije koncentracionih logora koje su obišle planetu, a od prošlog 31. maja desit će se još dvije važne stvari za podizanje svijesti ‘neutralnih posmatarača’ o onome šta se dogodilo.

Prva je odluka Žalbenog vijeća Haškog tribunala, od 11. 7.2013, kojom je utvrđeno da će se Radovanu Karadžiću suditi za genocid u općinama Bratunac, Foča, Vlasenica, Zvornik, Ključ, Sanski Most i Prijedor 1992. godine, uz optužnicu za genocid u Srebrenici od 1995. godine.

Druga je otkriće Tomašice u oktobru prošle godine, najveće pronađene masovne grobnice iz ratova devedestih na Balkanu, koja je pažnju svjetske javnosti vratila na problem suočavanja sa prošlošću i negiranja zločina u Bosni i Hercegovini.

Međutim, ova istina teško stiže do prosječnog građanina entiteta Republika Srpska. Unatoč poplavama, lokalno rukovodstvo odlučno slavi 30. 5. kao Dan odbrane grada Prijedora, nudeći putem ‘javnog’ RTRS-a falsifikovanu verziju historije, obilježavajući završnicu operacija onoga što se vojnim rječnikom iz 1992. zvalo ‘čišćenjem terena’. Završetak službenog programa pred spomenikom ‘Za krst časni’ označen je intoniranjem ‘Bože, pravde’, gdje se kao nigdje drugdje u zemlji – tako javno i bez srama – slavi i ne odriče od naslijeđa krvave prošlosti.  

Opširnije na portalu AJB:

Civilizacijska crta

Biografija autora

Nedim Jahić

Nedim Jahić djeluje kao aktivist na polju zaštite građanskih sloboda i vladavine prava, sa pet godina iskustva rada na programima obrazovanja i zagovaranja kroz Inicijativu mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Pisao je za brojne internetske i printane medije u zemlji i regiji. Bio je uključen u monitoring kršenja građanskih sloboda u kampanji Glasaću za Srebrenicu, a kasnije i u okviru aktivnosti koalicije Prvi mart. Trenutno radi na istraživačkim projektima vezanim za pokrete i inicijative u zemlji, a piše o pitanjima prava povratnika kao nezavisni analitičar.