U potrazi za bespovratno izgubljenim vremenom… u labirintu ministarstava

Piše: Sanela Lindsay

            Dok sam kao srednjoškolka čitala Kafku i Prousta za lektiru, mislila sam o tome kako nikako ne bih podnijela da se nađem u situaciji Kafkinih likova, ne samo zbog one dobro poznate neobjašnjene krivice, već  i zbog teškog i turobnog okruženja u kojem su njegovi likovi živjeli, potpunog izostanka smisla i cilja njihovih radnji, opšteg košmarnog osjećaja bez početka i kraja. Proust je bio mnogo ugodniji, davao je nadu da npr. prošlost nije potpuno izgubljeno vrijeme, već nešto što, recimo,  kroz poznate okuse i mirise,  može oživjeti, i u sadašnjosti i budućnosti, da se vrijeme, ustvari, može oblikovati prema vlastitim potrebama.

            I jednog i drugog sam se prisjetila sada kada sam pred kraj godine u glavi svodila račune svog šestogodišnjeg volonterskog rada u osnivanju i radu EDUS-a. Za one koji prvi put čuju, EDUS je uz pomoć dr.sci. Nirvane Pištoljević, direktno sa, na svijetu vodećeg, univerziteta u ovoj oblasti (Columbia, New York)  uveo efektivne, naučne metodologije u rad s djecom s poteškoćama, educirao stručnjake i roditelje i započeo praksu rane intervencije sa par stotina djece, dokazavši na brojnim primjerima da svako dijete, pa i ono s poteškoćama,  može ostvariti mnogo više od onog na šta ga naša sredina upućuje, a to je, u njihovom slučaju,  cjeloživotni boravak u zatvorenoj sredini i potpunoj ovisnosti od drugih. Kao majka dječaka s autizmom, koji je odgovarajući tretman dobio tek sa početkom EDUS-a, u osmoj godini života, odlučila sam da mi je mjesto među onima koji žele bolje za djecu koja tek dolaze.

            Kafkijanski svijet, od kojeg sam stalno bježala (a ne kažu džaba, ono od čega bježiš, uvijek te stigne)  okružio me već od početka rada. Zvanični dopisi, molbe, čekanja na odgovor, čekanja na sastanke, jalovi sastanci nakon kojih se ništa ne desi, čekanja da se ipak nešto desi sve dok ne zaboraviš šta si čekao pa onda opet dopis i ponovni krug. Kažu treba biti strpljiv, uporan, dosađivati sve dok ne posustanu (ne mi, nego oni!). Sve što smo na kraju dobivali je mjera formalne uljudnosti (a nekad ni to) i nade koja ti oduzme argument za dalje žalbe, ali ništa se suštinski ne promijeni.

            A sve što cijelo vrijeme tražimo je da se država, jer mi za to kao nevladina organizacija nemamo ni moć ni ovlasti, uključi u povezivanju blokova koje smo sami napravili da bi se najzad stanje u oblasti obrazovanja i podrške djeci s poteškoćama i djeci uopšte značajno popravilo za broj djece veći od onog koji jedna nevladina organizacija može iznijeti. Iako smo identifikovali lokaciju za objekat, našli donatore, ponudili načine da se ustanova učini samoodrživom i ekonomski opravdanom… za odgovor imamo samo verbalnu podršku i neprohodni labirint vlade, budžeta i ministarstava.

            I neka bude da je moje vrijeme bezvrijedno i uzalud potrošeno, a šta ćemo sa vremenom dječjim? Nauka je rekla svoje: mozak se razvija tako da se 90% sinapsi razvije u PRVIH PET godina života! Poslije toga, vrlo je teško napraviti značajne promjene i pomoći da se sinapse koje se nisu uspostavile, uspostave.  Drugim riječima, djecu ne možemo zaustaviti u njihovom rastu kako bi sačekali da zvanični odgovori stignu, da se vlada sastane i pitanja dođu na dnevni red, da se donesu odluke… vrijeme koje oni izgube u čekanju na adekvatan tretman, nepovratno je izgubljeno i nijedan kolačić umočen u bilo šta ga ne može povratiti niti učiniti svrsishodnim ni njima ni njihovim porodicama, za njih proustovsko vrijeme više nema  smisla. A djece ima… i više nije pitanje koliko će njih biti nenadoknadivo zakinuto, već koliko generacija.

            Možda bi sve išlo lakše da je predmet našeg angažmana  malo više politički privlačan, vezan za nacionalnu i vjersku pripadnost ili  zabavu za mase…,  jer, kako se čini, budućnost djece, njihovo obrazovanje i zdravlje  očigledno su posljednji na listi prioriteta “nadležnih”. Posljednjih godina kod nas je opšteprihvaćeno da se za zdravlje djece prosi na glavnoj ulici (tzv. humanitarnim akcijama), a sad bi trebalo valjda to isto uraditi i za obrazovanje, jer su javni budžeti već zauzeti troškovima vozila, organizacijom priredbi, finansiranjem vjerskih zajednica… i još mnogo čime, što je, eto, važnije i od zdravlja, i od obrazovanja djece. Bijedna sadašnjica društva nameće se stalno ispred njegove moguće budućnosti.

Iako se govori o “ekonomskim i političkim problemima” kao razlogu što ljudi  ovdje odustaju od poduhvata i napuštaju zemlju,  biće da je glavni razlog istovremeno jednostavniji i dublji,  radi se o kafkijanskom izokretanju proustovog vremena: budućnost postaje, ili je već postala, prošlost.

Za dobrobit djece, praviću se da to ne znam i vjerovati da su čuda moguća.

Akos.ba