U današnjem izazovnom vremenu hidžab je oaza mira i sigurnosti

Bilo je vrijeme da prekinem svoju šutnju.

Prošle sedmice na putu kući prošla sam pored prilično gadne saobraćajne nesreće. To me je navelo da razmišljam o strahovima u životu i ulozi koju strah neizbježno igra u našim životima. Još uvijek pod utiscima o bolnim dešavanjima od prošle srijede, strah od reakcije je počeo da ulazi u razgovore muslimana. A veliki broj sestara je nervozan po pitanju hidžaba dok su pojedine vođe pozvale na pritajivanje i prikrivanje.
Ali tokom razmišljanja; osjetila sam da je nešto pogrešno u ovom pristupu. Statistički gledano, rizik da doživimo saobraćajnu nesreću je daleko veći od rizika islamofobičnog napada. Ali mi ne prestajemo da vozimo. Mi ne prestajemo da idemo tamo gdje trebamo ići. I svakako, mi nećemo sve naše razgovore preusmjeriti na opasnost koja počiva iza volana.

Da, mi smo svjesni rizika koji počiva iza volana, tako da preuzimamo mjere opreza, mi vežemo pojaseve, učimo dove, i pouzdamo se u Allaha. I onda nastavljamo da živimo svoje živote. Nastavljamo da vozimo. Ostajemo budni, ali ne i preplašeni. I tu je razlika. Strah nas obuzima samo ukoliko dozvolimo da nas problem obuzme. Fokusiranjem svega onoga što čitamo, svih naših misli, svih naših razgovora o nečemu samo doprinosi da strah raste neproporcionalno i varljivo u našim glavama. Ako je sve o čemu sam pričam, čitam, razmišljam vezano za saobraćajne nesreće, vjerovatno da bih bila prestrašena da vozim

Sada se postavlja pitanje: koje su to mjere opreza koje moramo preduzeti da bi se zaštitili? Pa, izvinjavam se unaprijed, ali moram ustati i nedvosmisleno reći da ne vjerujem u one mjere opreza koje podrazumijevaju nošenje bejzbol kapa i ešarpi kako bismo prikrile naše hidžabe.
Smatram da je neodgovorno da naše vođe i javne ličnosti šire strah, kada je ono što nam je potrebno osnaživanje. Ono što nam je stvarno potrebno je snaga i nada i povjerenje. I vjera. Kada padne mrak, vjernici se ne kriju. Oni sijaju. To je ono što svjetlo radi. Svjetlo se ne krije od mraka. Ono prodire kroz njega.
Braćo i sestre, što postaje mračnije, to nam je potrebnije Svjetlo, to je svijetu potrebnija svjetlost. Potrebno je da se što više osnažimo kako bismo bili izvori tog svjetla. I što mračnije postaje, to će svjetlije svjetlost da sija.
Vidite da u svakom trenutku donosimo izbore. Mi biramo kako ćemo živjeti. Mi možemo biti motivisani strahom- ali ono čemu se mi nadamo neće se dogoditi u životu. Ili, mi se možemo motivisati nadom. Vjerom. Ono u šta vjerujemo može i treba da se dogodi. I onda radite za to. Zapamtite, da se usmjerite na napredak. Dobijate ono što uložite u svijet.

Da, u svijetu se dešavaju strašne, tragične stvari. Apsolutna istina. Ali, dragi Bože, dešavaju se i također prekrasne, inspirativne stvari. Problem je, ukoliko ne ugasite vijesti, počet ćete da vjerujete da je svijet samo mrak. Vidite, dobre vijesti se ne prodaju. Jedino krv i oružje. Jedino ‘radikalni muslimanski teroristi’. Moja draga braćo i sestre, odbijte da nasjednete na to. Odbijte da dozvolite da tama preotme razgovor.
Fokusirajte na ono što možete uraditi da svjetlo raste.
I svim mojim dragim sestrama, koje se danas osjećaju malo uplašenije da stave svoj hidžab, ja kažem: Ne zaboravite zbog čega ga nosite. I za koga. Onda se upitajte- Da li mislite da Onaj u čije ime ga nosite, Onaj koji također ima potpuno vlasništvo i moć nad nebesima i zemljom i nad svakim islamofobom, neće brinuti o vama? Ali vaša bejzbol kapa hoće?
Moje sestre, nemojte se bojati. Svežite pojas, da, ali nastavite voziti. I usmjerite svoj pogled na put, a ne na pojas.

Držite svoj pogled. Sigurnosni pojas vas neće spasiti, niti vaša kapa.
Ali Allah hoće.
Recite svijetu da se nećete skrivati, jer vaš hidžab nije samo krpa. On je simbol. On predstavlja ljubav. Božju ljubav. A Božja ljubav donosi svako dobro.
Sestre, tako mi Allaha, vi ste svjetionici koji hodaju okolo.
Držite ga se čvrsto.

Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!

Napisala: Jasmin Mudžahid

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba