Tumačenje sure Ja-Sin: I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče…
Navedi im kao pouku, tj. opiši im, o Muhammede, sličnost u pogledu propasti stanovnika Meke, stanovnike jednoga grada, Antakije, kad su im došli poslanici; kad im Mi poslasmo dvojicu (Tumana i Nunusa), ali im oni ne povjerovaše, i pojačasmo trećim, ojačasmo, tj. dadosmo podršku dvojici poslanika slanjem još jednoga poslanika koji potvrdi istinitost njihova poziva u odnosu na Božiji tevhid i koji oživi jednu djevojčicu, a njegovo ime biješe Šimun, jedan od havarijjuna, kao što je to oporučio Isa, sin Merjemin, pa rekoše (ona dvojica): “Mi smo vama poslani!”, ali ih ovi u laž utjeraše; “i kada bih ja to isto vama rekao, o stanovnici Meke, vi mi ne biste vjerovali!” Šimun je stoga rekao: “Potvrđujem da su njih dvojica poslanici koje je poslao tvoj Gospodar, Koji je na nebu.” Vladar (tadašnji) reče Šimunu: “Daj mi kakav znak za to što govoriš!” Šimun uzvrati: “Moj mi je Gospodar naredio da oživim tvoju kćerku!”
Otiđoše, onda, do njezinoga kabura, on udari nogom po kaburu i reče: “Narode moj, s dozvolom našega Boga, Koji je
na nebu i Koji nas je je poslao ovome gradu, budi nam svjedok u pogledu ovoga djeteta!” I djevojčica iziđe iz svoga kabura, poznade ih i reče (svom narodu): “O stanovnici ovoga grada, vjerujte u ove poslanike! Ja svjedočim da su oni poslani vama. Ako se priklonite, vaš Gospodar će oprostiti vaše grijehe, a ako odbijete, Allah će vas zbog toga kazniti!” Potom se djevojčica obrati Šimunu: “Vrati me na moje mjesto! Narod vam, doista, neće povjerovati!” Šimun onda uze grumen zemlje s njezinoga kabura, stavi joj ga na glavu i reče: “Vrati se na svoje mjesto!”, i ona se vrati u svoj kabur. Jedina osoba koja je povjerovala ovim poslanicima bijaše Habib en-Nedždžar, iz naroda Benu Israil.
Kada je on čuo za ove poslanike, pohitao je do njih, uzvjerovao i napustio svoja prethodna djela, jer je prije toga bio mnogobožac (mušrik). “Vi ste ljudi kao i mi”, oni odgovoriše, tj. narod odgovori poslanicima: “Milostivi nije objavio ništa; vi neistinu govorite!” Šimun, kao jedan od havarijjuna, reče: “Mi smo, doista, vama poslani. Poslao nas je vaš Gospodar, Koji je na nebu.” “Vi ste ljudi kao i mi”, tj. ne vidimo da ste vi išta bolji od nas – “Milostivi nije objavio ništa”, tj. Milostivi nije nikoga poslao kao poslanika “Gospodar naš zna da smo, doista, vama poslani”, rekoše oni, “i dužni smo samo da jasno obznanimo.” Oni rekoše: “Mi slutimo da nam nesreću donosite; ako se ne okanite, kamenovat ćemo vas i stići će vas, zaista, bolna patnja oko nas.” “Uzrok vaše nereće je s vama!”, rekoše oni. “Zar zato što ste opomenuti? Ta vi ste narod koji svaku granicu zla prelazi.” I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče: “O narode moj, slijedi one koji su poslani, slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na Pravom su putu! Zašto da se ne klanjam Onome Ko me je stvorio, a Njemu ćete se vratiti?Zašto da prihvatim druge bogove mimo Njega? Ako Milostivi hoće da me snađe neko zlo, njihovo posredovanje neće mi biti ni od kakve koristi i oni me neće moći spasiti, a ja bih tada bio u pravoj zabludi; ja vjerujem u Gospodara vašeg, čujte mene!” (16-25)
“Gospodar naš zna da smo, doista, vama poslani”, rekoše oni, poslanici, pa ako nas budete u laž ugonili “mi smo dužni samo da jasno obznanimo”, naše je samo da dostavimo, da vas podučimo i objasnimo vam da je Allah jedan, Onaj Koji nema sudruga.
Narod reče poslanicima: “Mi slutimo da nam nesreću donosite – donosite nam zlu sudbinu; i upravo tada im kiša bi
uskraćena, te oni povikaše: “Ovo nas je zlo (suša) pogodilo zbog vas!”, ako se ne okanite, kamenovat ćemo vas, ako nas ne ostavite na miru, sigurno ćemo vas ubiti, i stići će vas, tj. zadesit će vas, zaista, bolna patnja oko nas.”
“Uzrok vaše nesreće je s vama!” Ono što vas je zadesilo zapisano je o “vašim vratovima”, rekoše oni, poslanicima. “Zar zato što ste opomenuti? Zar zato što vas opominjemo Uzvišenim Allahom, zar zato vam mi nesreću donosimo!? Ta vi ste narod koji svaku granicu zla prelazi”, tj. vi ste mušrički narod, a širk je najveći grijeh.
I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek, na svojim nogama, koji se zvao Habib b. Ibrija E‘ver Nedždžar; pripadao je narodu Benu Israila; u jednoj pećini obožavao je Uzvišenog Allaha, a kada je čuo za poslanike, došao im je i napustio ono što je prije radio, i reče: “O narode moj, slijedi one koji su poslani, tj. trojicu poslanika: Tumana, Nunusa i Šimuna.
…slijedite one koji od vas ne traže nikakavu nagradu, a na Pravom su putu! Tada su ga uhvatili i odveli pred vladara, koji mu reče: “Mi nemamo ništa s tobom! Samo si osnažio naše neprijatelje!”
Zašto da se ne klanjam Onome Ko me je stvorio, a Njemu ćete se vratiti? Zašto da prihvatim druge bogove mimo Njega? Ako Milostivi hoće da me snađe neko zlo, njihovo posredovanje neće mi biti ni od kakve koristi… Drugi bogovi nisu u stanju da posreduju za mene niti njihovo posredovanje može otkloniti zlo koje me snađe.
…a ja bih tada bio u pravoj zabludi, tj. bio bih u propasti ako bih prihvatio druge bogove mimo Allaha. (Ovaj vjernik)
toliko je mučen da su mu crijeva na stražnji dio tijela izišla, i tada je naređeno da se on ubije.
…ja vjerujem u Gospodara vašeg, čujte mene! (Nakon ovih riječi) ubijen je i bačen u bunar u gradu Ress. Dakle,
riječ je o stanovnicima grada Ressa, “grada koji je ubio trojicu poslanika”.
I reći će se: “Uđi u Džennet!”, a on će reći: “Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep
mi prijem priredio!” I protiv naroda njegova, poslije njega, Mi nismo vojsku s neba poslali, niti smo ti ikada činili, samo bi se čuo jedan užasan krik, i oni bi odjednom svi pomrli. O kako su ljudi jadni! Nijedan poslanik im nije došao, a da mu se nisu narugali. (26-30)
I reći će se: “Uđi u Džennet!” Kada je duša Habibova ušla u Džennet i ugledala njegove blagodati, on je to (isto) zaželio (svom narodu) i rekao: “Kamo sreće da narod moj zna, tj. Benu Israil, zašto mi je (zbog čega mi je) Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!” zbog toga što sam slijedio poslanike.
Kada bi moj narod ovo znao, i on bi povjerovao poslanicima. Iz ovoga vidimo da ih je on savjetovao za života kao i poslije svoje smrti.
I protiv naroda njegova, poslije njega, tj. nakon ubistva Habiba en-Nedždžara: Mi nismo vojsku s neba poslali, niti
smo ti ikada činili, tj. vojsku meleka. Samo bi se čuo jedan užasan krik, Džibrilov, a.s., krik, koji se ne bi ponavljao, i oni bi odjednom svi pomrli poput vatre koja se ugasi i čiji se zvuk više ne čuje. Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je: “U Džennetu se nalaze: čovjek spomenut u suri Ja-Sin, vjernik iz faraonove porodice, Merjema, kći Imrana, i Asija, faraonova žena”
Nastavlja se.
Piše: Mukatil b. Sulejman
Prijevod s arapskog: dr. Almir FATIĆ
Glasnik IZ 1-2, 2008. godine
Akos.ba
