Tragovi prisustva Bošnjaka u Palestini su i danas vidljivi: džamije, vakufi, mezarja…

Porijeklo porodica Bushnaq (Bušnak), koje žive u Palestini vodi iz Bosne i Hercegovine. Kao pojačanje Osmanske vojske, krajem 19. stoljeća stacionirane su i naseljene u Palestinu, dok je jedan dio njih, pored vojnog pojačanja, predstavljao iseljenike koji su se od bojazni nove vlasti (1878.) povukli u Osmansko Carstvo preko Male Azije i Sirije. U Palestini su se naselili na više mjesta: Yanun, Nablus, Qisarya (Cezareja/Kajzeri) i Tulkarem. Iako nisu bili porijeklom iz jedne porodice usvojili su zajedničko prezime “Bushnaq”, “Bushnak” “Bouchnak”. Danas riječju “Bushnaq” u Palestini govori se o lijepom, visokom, čovjek svijetle puti. Dolaskom u Palestinu, Bošnjaci ostaju vezani za bosanski jezik u međusobnom govoru. Mnogi od autora tog perioda dali su svom imenu odrednicu “Bosnavi” ili “Bosnali” koja ih je trajno vezala za maticu Bosnu. Međutim, njihovi potomci, s’ vremenom izgubili su bosanski jezik i danas se osjećaju Palestincima.

Bošnjaci u Cezareji

Nekoliko bošnjačkih porodica put je doveo u Cezareju, danas grad u Izraelu, na pola puta između Tel Aviva i Haife na izraelskoj obali Sredozemlja u blizini grada Hadera. Ovaj grad sagrađen je još 25-13 godine pr.n.e. od strane Heroda Velikog. Osmanskim osvajanjem Palestine, od 16. do 19. stoljeća, Cezareja predstavlja samo malo selo. Godine 1884. na istom mjestu bošnjački imigranti – muhadžiri – osnovali su zajednicu na ruševinama utvrda, na obali Sredozemnog mora. Tu će ostati sve do 1948. godine. Od istog su izgradili malo ribarsko mjesto i dvije džamije u hercegovačkom stilu. Cezareja tada postepeno postaje administrativno sjedište a zbog svog geografskog prostora značajna luka i trgovačko mjesto, međutim, njihova trgovina će biti narušena izgradnjom željeznica. Ovo bošnjačko naselje je 1945. godine brojalo 930 muslimana i 30 kršćana. Godine 1944.-1945. 18 duluma zemlje u selu korišteno je za kulturu citrusa i banane dok je 1020 duluma korišteno samo za žitarice a 108 duluma za navodnjavanje ili voćnjake. Imali su velike površine poljoprivrednog zemljišta.

Bošnjaci su ovdje gradili kamene kuće sa crvenim krovovima. Nekoliko kuća na zapadnoj strani naselja, u blizini mora, i danas stoji. Te kuće danas koriste izraelski umjetnici gdje izlažu i prodaju svoje radove kao i suvenire. Bosanska džamija nalazila se na južnom kraju grada, pored luke, sagrađena od jednostavnog kamena s’ popločanim crvenim krovom i minaretom. Mala kamena džamija nema kube, krov joj je ravan ali njen minaret, iako vidno oštećen i napuknut, i danas stoji na samoj obali Sredozemnog mora. Židovi su od džamije ostavili samo munaru a jedan dio te male bosanske džamije danas služi kao restoran sa barom i toaletom.

Cijelo selo i jedna džamija uništeni su prilikom stvaranja Izraelske države 1948. godine. Tokom izraelsko-arapskog rata 1948. godine, iz straha, jedan dio stanovništva se sklonio, uglavnom u mjesto al – Tantura, a preostali dio židovske snage su protjerale ili ubile a kuće u naselju porušile. Cezareja je tada etnički očišćena od muslimanskog življa. Palestinski historičar Walid Khalidi 1992. piše kako je većina kuća srušena a ostali predjeli pretvoreni su u turističko atrakciju; neporušene kuće danas su restorani a mjesto gdje je sagrađena džamija pretvoreno je u bar.

Ono što Bošnjaci, kada su naselili ovo mjesto, nisu znali je da su na tom mjestu vjekovima živjeli pripadnici raznih civilizacija. Sakrivene ispod njihovog novosagrađenog sela bile su ruine starog rimskog grada Ceasarea, koju je Kralj Herod sagradio u čast velikog Cezara oko 25.-13. godine pr.n.e. Taj grad je poslije bio i važna vizantijska luka, a zatim su ga osvojili Arapi, pa krstaši, te ponovo Arapi. Nakon tih svih silnih udara i rušenja grada, on je polako nestajao, dok kompletno nije pao u zaborav. Ostaci svih ovih kultura su ponovo otkriveni tek pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka. Danas je Ceasarea jedna od glavnih turističkih atrakcija u Izraelu, u kojoj se mogu vidjeti veliki rimski amfiteatar, ostaci hipodroma, izvanredno lijepi mozaici koji su nekada krasili podove kuća, rimske kolumne, i naravno, uz sve te rimske starine postoji sačuvana i mala bosanska džamija.

Munara bosanske džamije u Cezareju Munara bosanske džamije iz bliza Nišan bošnjačkog mezarja u Yanini Zalazak sunca

Jedan od, možda i prvih, Bošnjaka koji su imali priliku doći u Cezareju i svoje iskustvo podijeliti sa nama bio je Amir Čengić koji već i izvjesno vrijeme boravi u Jerusalemu. Maja 2011. godine, na svom bloggu, je pribilježio: “Upitao sam turističke radnike da li se može ući u džamiju. Kažu da je ona već odavno zatvorena i da se smatra svetim mjestom koje se poštuje. Pitam se kako li je onda sveto mjesto djelomično pretvoreno u prodavnicu! Kažem im da sam iz Bosne, da vodim isto porijeklo kao i ljudi koji su davno morali napustiti svoju zemlju, koji su igrom sudbine došli ovdje na obalu mora i sagradili ovu džamiju. Na njihovim licima sam mogao pročitati zbunjenost, ispostavilo se da ne znaju ni gdje je ključ koji otvara mala vrata ove zgradice. Ovdje je nekada bilo živo mjesto okupljanja stanovnika sela, a sada je to jedno zaboravljeno mjesto. Pitam se da li u Bosni i Hercegovini iko zna za ovu džamiju, da li je naša ambasada u Tel Avivu pokušala da je obnovi, ili jasnije označi, jer pored oznake na planu lokacije, na samoj zgradi ne piše ništa o porijeklu ovog spomenika izbjeglim Bošnjacima, tadašnjim, a donekle i današnjim. (…) Bilo bi lijepo kada bi se današnja država angažovala u očuvanja ovog spomenika Bosne i Hercegovine na Bliskom istoku. Trebalo bi da se pokuša više saznati o Bošnjacima koji su ne tako davno napustili zelena brda i doline Bosne, ili kamene i suhe prijedjele Hercegovine i naselili se u ovo drevno mjesto na obalama Mediterana. Njihova, i priča njihovih potomaka, bi sigurno obogatila našu kulturnu baštinu i nadopunila historiju naše male zemlje. A mala, kamena džamija bi mogla postati važna veza između Bosne i Hercegovine, Izraela i Palestine, isto kao što je to danas, naprimjer, sarajevska Hagada.”

Podatke o Aliju Bušnjaku, uspješnom poslodavcu i potomku bošnjačkog velikana Ali-paše Rizvanbegovića, našla sam na arapskim internet portalima. Za jedan intervju pričao je o svom životu i otkrio svoje bošnjačko porijeklo.
“Moja porodica porijeklom je iz Mostara u Bosni iz poznate kuće Rizvanbegović. Moj pradjed je bio brat Ali-paše Rizvanbegovića guvernera Bosne. Osmanlije su bile vrlo jake tih dana ali, kad su počele gubiti moć u Evropi, porodica se povukla prema Bliskom Istoku i naselila u Cezareju južno od Haife u Palestini 1870. godine. Moj djed Ali rođen je tamo i moja porodica promijenila je prezime u Bushnaq zbog ostalih porodica iz Bosne koje su se sa njima naselile. Naša porodica danas izmiješana je sa Palestincima, ali uvijek je čuvala vezu sa domovinom. Uvijek sam želio posjetiti Bosnu, ali kad sam oženio Sandru 1991., izbio je rat. Rođen sam u Nablusu, na Zapadnoj obali, ali u Al Ain sam došao sa pet godina. Moj otac je radio poljoprivredne poslove. Nakon završetka mog fakulteta u SAD-u vratio sam se u Al Ain. Živio sam u kući, blizu roditelja, izgrađenoj za mene. Radio sam u konzulatskoj tvrtki “D Balfour i sinovi” (1988.- 1944.). Tada sam saznao nešto više o inžinjeringu. Godine 1944. moja supruga je rekla “Hajda da se preselimo u veliki grad” i otišli smo u Dubai. Tokom tog perioda, počeo sam raditi za “Focros”, firma koja se opskrbljuje građevinskim hemikalijama. Međutim, nakon godinu dana, Fosroc je prebačen u Abu Dhabi. Moji roditelji još uvijek žive u Al Ain-u. Moj otac Sami ima 81. a majka Dalal 65. godina. Imao sam dva brata i sestru. Međutim, 1982. godine, moj brat Omar poginuo je u prometnoj nesreći. Bio je moj najbolji prijatelj. Imam dvije godine mlađu sestru od mene. U Sjedinjene Države vratio sam se 1983. godine i dobio sam stipendiju za studij prvostupnika znanosti u građevinarstvu na koledžu Sveti Martin u Washingtonu. Završio sam gospodarstvo u inžinjeringu i menadžmentu. Vjerovatno bih ostao tamo da moj brat nije umro, ali osjetio sam obavezu da se vratim zbog moje porodice.” 

Ali Bushnaq danas je zaposlen u Abu Dhabi-ju, u Ujedinjen Arapskim Emiratima. Postigao je sljedeće uspjehe:
– Al Orouba High School; Godište 1979.
– Saint Martin’s University; Godište 1986. . Master in Engineering Management . Civil engineering . Engineering management
– D. Balfour and Sons; Water Engineer, januar 1988. do maj 1994. Al Ain
– International Specification Manager, maj 1994. do juli 2005. Abu Dhabi, United Arab Emirates; Technical Specification Manager
– Managing director, februar 2007. do danas. Abu Dhabi, United Arab Emirates; Concrete Repairs and Rehabilitation
Vrijedno je još spomenuti da je Ali Bushnak palestinski Mount Everest penjač.

Laura Boushnak palestinska je fotografkinja, rođena u Kuvajtu. Već 12 godina bavi se fotografijom radeći za svjetske servise a imala je priliku svoja djela prikazati i na međunarodnoj izložbi “Freedom to Create” u Sarajevu. Korijen svog porodičnog stabla došla je tražiti u Bosni i Hercegovini.

“Moja porodica je porijeklom iz Mostara. Moj djed je imao tri godine kada je sa roditeljima napustio Bosnu tokom pada Otomanske imperije i emigrirali su u Palestinu. Tamo su se prozvali Boushnak. Smiješno je kada putujem arapskim zemljama da ne izgledam poput Arapkinje, pa mi ljudi nikad ne prilaze kao Arapkinji. Prije tri mjeseca sam se doselila u Sarajevo. Tako ću iskoristiti priliku da se upoznam i da naučim nešto o Bosni. Nevjerovatno je koliko se ovdje osjećam domaćom jer smatram da je kultura jednaka onoj iz koje ja potičem. Stoga se boravku ovdje veoma radujem”, kazala je ona.

Za dolazak bošnjačkih doseljenika u Yanin brinuo se Mustafa-beg Bushnaq, spomenut u dekretu sultana Abdul Hamida II. Složno su djelovali u političkom životu sa Palestincima. Kasnije su se iz Yanina preselili u obližnji Nablus.

Istočno od Yanina, na zapadnoj padini brda Nabi Nunov, nalazi se bošnjačko mezarje. Mezarovi nisu bili čisto vidljivi od zaraslina. Na jednom bošnjačkom nišanu ispisani su arapskim pismom Kur’anski ajeti. Međutim, poslije istraživačkog pronalaska ovog bošnjačkog mezarja, povrijeđena je svetost bošnjačkog naroda jer je došlo je do izraelskog zločina i ekshumacije mezarova: mezarovi su otvoreni, kosti uklonjene i posvuda razbacane i razbijeni su kur’anski citati sa ploča.

Poslije 1948. godine ove bošnjačke porodice, prezimena Bushnaq, poslije Palestine, nastanjuju se u današnju Tursku, Siriju, Jordan, Saudijsku Arabiju, Libanon, Egipat, Tunis i Maroko. Također, mnogi od njih danas žive na sjeveru današnjeg Izraela.

Safet Bandžović u Zborniku radova Filozofskog fakulteta u Sarajevu za 2011. godinu pod naslovom “Demografska deosmanizacija Balkana i kretanja bosanskohercegovačkih muhadžira (1878.-1914.)” piše:

“Neposredno pred okupaciju Bosne i Hercegovine, neke ugledne mostarske porodice (Stupac, Ćehajić, Hadžijahić, Rizvangebović, Lakišić, Drače i dr.) poslale su svoje predstavnike u Istanbul, tražeći od tamošnjih vlasti dozvolu za useljenje. Nakon dobijanja saglasnosti pristupili su pripremama za seobu koje su trajale šest mjeseci. Nove vlasti u BiH im nisu pravile nikakve smetnje oko odlaska, ali im u tome nisu ni pomagale. Iseljenici su rasprodali svoju imovinu veoma jeftino. Bile su to bošnjačke porodice mahom iz Mostara i drugih mjesta u Hercegovini, iz Trebinja, Stoca, Čapljine. Prvo mjesto u kome se zaustavilo ovih nekoliko stotina porodica na svom muhadžirskom putu, bio je Istanbul, a potom Izmir. Tu su ostale neke porodice, dok su druge nastavile ka Siriji, tačnije ka jednom selu u neposrednoj okolini Damaska. Vlastitim sredstvima kupili su tamo imanja, na kojima su se bavili zemljoradnjom. U novoj sredini došli su u sukob sa lokalnim stanovništom, pa su zato, kao i zbog vreline oblasti na granicama Sirijske pustinje, zatražili novo preseljenje. Nakon dobijanja saglasnosti krenuli su put Palestine, dok je u Siriji ostalo tek nekoliko porodica. Neki su otišli u Adanu i Istanbul, dok su oni koji su se uputili i došli u Palestinu naselili u Kajzeriju, u neposrednoj blizini Haife, na palestinskoj obali Sredozemnog mora. Jedna grupa se naselila u Janunu, u blizini Nablusa. U Kajzeriju će ostati sve do zvaničnog proglašenja izraelske države 1948. godine kada će, silom prilika, biti raseljeni po susjednim arapskim zemljama.”

Piše: Naida Kovačević
Akos.ba