DuhovnostIslamske teme

Ti vrijediš i bez titule: jesi li zaboravio ko si?

Tvoje dostojanstvo ne počinje radnim mjestom i ne završava tuđim odlaskom.

Neka stabla bora i kedra rastu na rubovima planina, na neobičnim mjestima gdje nema duboke zemlje da ih prihvati, nego ih uglavnom okružuju tvrde, surove stijene. Tu se drvo mora prilagođavati dodiru s preprekama: korijenje se pažljivo provlači kroz pukotine i poput dugih prstiju zadebljava u procjepima, sve dok gotovo ne poprimi oblik stijene. Izgleda kao šaka koja čvrsto drži rub planine.

Na toj surovoj visini vjetrovi znaju silovito zapuhati. Drvo samo što se ne iščupa, pa se povija, a opasnost pokreće njegove unutrašnje procese kako bi se još snažnije prihvatilo za ono što ga okružuje. Usporava rast uvis i usmjerava više snage prema dolje: deblo postaje deblje, a korijenje se pretvara u oslonce koji s naletima vjetra postaju čvršći. Ipak, ostaje vezano za jedno mjesto, gotovo sraslo sa stijenama koje ga drže.

Ali i rubovi planina mogu napuknuti. Ako se raspukne mjesto na koje se drvo oslanja, posljedice neće zahvatiti samo jedan njegov dio. Nema drugih korijena u okolnoj zemlji koji bi nadomjestili izgubljeni oslonac. Tada se ruši cijelo drvo: sa svom svojom prošlošću, težinom i čvrsto pripijenim korijenjem pada u dubinu provalije.

Mnogi od nas čine nešto slično kada cijelo svoje postojanje svedu na jednu odrednicu i vlastitu vrijednost vežu za jednu stijenu koja se može raspasti. Izaberemo jedno središte i u njega pustimo sve svoje korijenje. Samo nam ono pruža taj ugodni osjećaj sigurnosti i važnosti. Toliko se poistovjetimo s njim da zaboravimo ko smo bez njega.

Kada bi nekoga u trenutku iskrenosti upitao: „Ko si ti?“, možda ti ne bi govorio o svojoj duši, mislima ili onome što ga čini čovjekom. Odmah bi pred tebe iznio svoju stijenu: zanimanje, stanje na računu ili titulu otisnutu na posjetnici.

Međutim, kao što i planine, koliko god izgledale čvrste, podliježu eroziji, tako ni život ne poznaje potpunu nepromjenjivost. Jednog dana pravila će se promijeniti i zatrest će se oslonac koji je čovjek smatrao nepomičnim. Tada gubitak za njega neće biti samo prolazno posrtanje ili materijalno nazadovanje. Može uslijediti zastrašujući pad u kojem se ruši čitavo njegovo biće, samo zato što korijenje nije pustio u pravo tlo. Bili su to tek prsti koji su se svom nadom obavili oko nečega što nikada ne može pružiti potpunu sigurnost.

Takav se čovjek slomi jer zaprepašteno otkriva da bez te stijene više ne zna ko je.

Džibril, alejhis-selam, rekao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: „Živi koliko hoćeš, zaista ćeš preseliti, voli koga hoćeš, zaista ćeš se s njim rastati…“ (Bilježi Bejheki.) islam.ba

Rastanak je neizbježan. Na to je Džibril, alejhis-selam, podsjetio našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Ljubav je dopuštena, štaviše, poželjna. Ali vjerovati da ćemo zauvijek ostati uz ono što volimo ili uz onoga koga volimo znači prepustiti se obmani koja proturječi prirodi dunjaluka. Potpuna vezanost za nešto prolazno znači izložiti sebe budućem slomu.

Čovjeku je, po njegovoj prirodi, potreban čvrst oslonac kojem će pribjeći i povjeriti sav svoj teret. Zato kur’anska uputa srcu koje traži sigurnost pokazuje utočište prema kojem treba težiti:

„Ti se pouzdaj u Živog, koji ne može umrijeti…“ (El-Furkan, 58)

Svako drugi ko je živ umrijet će, promijeniti se ili nestati iz našeg života. Jedino Živi, koji ne može umrijeti, zaslužuje da se na Njega oslanjaš u svemu. Njemu povjeri svoje slomove, svoje pouzdanje i svoje nade, siguran da Njegov oslonac neće popustiti i ostaviti te nad provalijom.

„I da će se Gospodaru tvome ponovo vratiti.“ (En-Nedžm, 42)

Njemu vodi završetak puta, Njemu se iznose potrebe i uz Njega se srca smiruju kada ih životni putevi raznesu na različite strane. Sve što volimo na ovom svijetu podložno je promjeni i gubitku. Svaka ruka za koju se držimo ima svoje granice, a svaki ljudski oslonac može u nekom trenutku ostati bez snage da nas ponese. Uzvišeni Allah jedini je oslonac koji ne slabi.

Stvorio nas je tako da naše postojanje bude šire od jedne stijene i dao nam dostojanstvo veće od toga da svoju sudbinu objesimo o jednu jedinu stvar:

„Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali…“ (El-Isra, 70)

To je dostojanstvo utkano u naše postojanje. Ne zavisi od titula, ljudskog pljeska ili veličine kancelarije. Zato je opasno svu svoju unutrašnju sigurnost položiti u nešto izvan sebe, što oblikuju okolnosti i čime upravljaju tuđa raspoloženja.

Ti nisi svoje radno mjesto, ni slika koju ljudi imaju o tebi. Nisi san čije se ostvarenje zaustavilo, niti si osoba koja te iznevjerila ili napustila. Ti si biće kojem je Stvoritelj podario dostojanstvo i prostrane mogućnosti da pokušava, pogriješi, prevaziđe teškoće i počne iznova.

Istinska čvrstina znači da svoj identitet ne učiniš taocem stijene koja već sutra može napuknuti. Mudrost nije u tome da isušiš srce ili glumiš grubost. Mudrost je da korijenje pružiš u tlo čvrstog vjerovanja, umjesto da ga upleteš u tuđe živote i prolazne pukotine. Da duboko voliš, iskreno daješ i plemenito radiš, a da središte tvoga oslonca uvijek ostane vezano za Allaha.

Ne ostavljaj cijeli svoj život da visi s ruba planine. Pusti korijenje u čvrsto uvjerenje i vjeru u Onoga čija vlast ne prolazi. Tako ćeš, kada zapušu vjetrovi i neke se stijene oko tebe raspadnu, izgubiti list ili granu. Zaboljet će te i zaplakat ćeš kao svako živo biće. Ali nećeš se cijelim svojim bićem srušiti na dno provalije.

dr. Muhammed Jusuf

Prijevod i obrada: akos.ba

Povezani članci

Back to top button