Terapijska zajednica Kampus u Rakovici: Najčešća ovisnost je heroinska, ali tu su i amfetamini, spid, alkohol i kocka

Ovisnost o narkoticima je jaka psihološka i fizička ovisnost. Najčešća je heroinska ovisnost, ali i ovisnost o amfetaminima, spidu, stimulansima, alkoholu i kocki. Jedna ovisnost uglavnom vuče drugu. Izlaskom iz kruga ovisnosti osoba mora promijeniti skoro cijeli svoj, do tada poznavani svijet.

Za izlaz iz svijeta ovisnosti pomažu stručnjaci u različitim ustanovama. Jedna od njih u Bosni i Hercegovini je Terapijska zajednica Kampus koja se nalazi 15 kilometara od Sarajeva, u mjestu Rakovica. Namijenjena je stanovnicima Kantona Sarajevo, dok ostali građani svoj boravak mogu platiti. Savjetovanje, radionicama, sportom i radom tim stručnjaka radi sa 20 osoba, koliko ih je smješteno u ovoj ustanovi.

Ekipa Anadolije posjetila je Kampus. Dočekalo nas je osoblje ove ustanove i korisnici.

Doktor socioloških nauka Šahim Kahrimanović, šef Službe za psihosocijalnu procjenu i analitiku, u ustanovi radi od 2006. godine, od početka njenog rada.

“Prvi korisnici su primljeni u ljeto 2007. godine. Od tada do danas možemo reći da ustanova opravdava svoju svrhu u smislu rada sa osobama, njihovim porodicama, koje imaju problem sa paklom droge, ovisnostima i nekim drugim pratećim pojavama, a koje su vezane sa konzumiranje droga. Više od 500 korisnika je do sada prošlo kroz našu ustanovu. Svake godine imamo i onih koji se vraćaju u programe. Problem ovisnosti je takav da se nažalost od prvog pokušaja oporavka često ne može ostvariti onaj kvalitetan rezultat”, pojasnio je Kahrimanović.

Kako je kazao, i povratak korisnika govori da u njima postoji snažna želja, intencija i namjera da se poprave.

“Ovo je prva ustanova u regionu koju je oformila država i gdje su počeli da rade stručni ljudi. Ovdje se radi interdisciplinarni pristup gdje su u program oporavka, odvikavanja kroz službe, uključeni psiholozi, socijalni radnici, sociolozi, sportski treneri, zdravstveno osoblje i jednom segmentu”, pojasnio je Kahrimanović.

Istakao je da se ne radi o religijskoj zajednici, nego o javnoj ustanovi koja pripada Ministarstvu za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo.

Međutim, kako je kazao, ukoliko se ukaže potreba i želja korisnika znaju primjenjivati i spiritualne terapije.

“Prevashodno smo orijentisani na struku. Kroz program uglavnom prolazi 20 korisnika, muškaraca. Imali smo i neke pilot projekte sa ženama korisnicama, međutim, na ovom terenu se to nije pokazalo na taj način učinkovito. Sada smo u potrazi za adekvatnom lokacijom, prostoru gdje bismo mogli odgovoriti i na izazove te populacije, koja je iz našeg iskustva, zapostavljena”, rekao je Kahrimanović.

Istakao je da je u ustanovi trenutno 20 korisnika, ali da uvijek ima lista čekanja.

“Provodimo i program savjetovanja gdje je uvijek uključeno 15 do 20 porodica. Najčešće se radi o djeci od 17 ili 18 godina. To je taj prelaz kada se traže neki životni uzori i idoli i desi se da se počne konzumirati droga ili alkohol. Tim porodicama smo uvijek podrška. Prolazi se kroz različito savjetovanje, razgovore i motivaciju. Imamo i programe podrške i integracije za korisnike koji su uspješno završili porgram u Kampusu. Sa njima nastavljamo raditi onoliko koliko postoji potreba, godina dana ili četiri, pet godina. Sa njima pokušavamo prevazići barijeru koju su stvorili u Kampusu, a to je kontakt sa društvenom zajednicom, okolinom, ovisnostima, dilerima, svim problemima i strahovima koji se pojavljuju kada se izađe odavdje”, naglasio je Kahrimanović za Anadoliju.

– Problem ovisnosti je što se posvetimo lažnim identitetima –

Korisnike u Kampusu tokom perioda oporavka forsiraju da završe neku školu, da se obrazuju ili steknu neke vještine koje će im pokazati da isti kao i drugi ljudi. Imaju saradnju sa srednjim školama, fakultetima, ali i agencijama i institucijama koje provode određene vrste doškolovavanja.

“To se za korisnike pokazalo jako bitnim, da se osjećaju da pripadaju negdje. Problem ovisnosti je što se posvetimo lažnim identitetima, grupama, okruženjima i u principu nikad i ne pripadamo negdje”, pojasnio je Kahrimanović.

Koncept boravka u Kampusu podrazumijeva jednogodišnji boravak, rad i pohađanje nastave i terapijskih radionica.

“Naš program oficijelno traje godinu danas tim da se on može produžiti. Dolazak ovdje je regulisan preko rješenja o smještaju Centra za socijalni rad. U zajednicu uglavnom dolaze korisnici koji žive na području Kantona Sarajevo. Naše su intencije da tu zakonsku ograničenost promijenimo i nadamo se da ćemo u skorijoj budućnosti postati otvoreni barem za stanovnike BiH. Ovdje se može ući i preko određenih privatnih ugovora, međutim, nastojimo da takvu vrstu plaćanja prebacimo malo i na teret države jer problem ovisnosti je problem društva”, poručio je Kahrimanović.

Prvi mjesec boravka u Kampusu je program adaptacije. Nakon toga, nekoliko mjeseci je program rehabilitacije, a zatim i resocijalizacija i socijalna integracija.

“Trudimo se da se korisnici za vrijeme boravka ovdje vrate nekim normalnim rutinama. Ovdje smo posvećeni mišljenju da su rutine bitne u životu. Kada ste u ovisnosti onda nemate rutina. Tada vaš život ide brzinom svjetlosti, pogotovo kada je riječ o potrazi za drogom. Ovdje je ustajanje u sedam, a odlazak u krevet je u 23 sata”, rekao je Kahrimanović.

Uposleni u Kampusu i korisnici, kako zovu stanovnike, uzgajaju povrće u plastenicima, rade grupne radionice i individualni terapeutski rad.

“Postoji nekoliko oblika tretmana. Prvenstveno je to psihosocijalni tretman. To je individualni rad sa korisnikom, na promjeni određenih vrijednosti u njegovom životu, promjeni ponašanja… Postoji grupni rad gdje postajemo svjesni da smo dio grupe, tima. Bitno nam je da kroz učenje i grupe zapravo shvatamo da moramo poštovati određena životna pravila. Kada izađemo odavde bit ćemo članovi nekih drugih grupa, okruženja… To je radno okupaciona terapija koja se provodi tokom cijelog dana, od plastenika koji su nam postali prioritet, do uređenja ovog ambijenta Terapijske zajednice. Često imamo i art radionice”, pojasnio je Kahrimanović.

– Najčešća ovisnost je heroinska, zatim ovisnost o amfetaminima, spidu, stimulansima i alkoholu –

Tu je i sportska terapija jer Kampus posjeduje sportski teren i kvalificirano stručno osoblje.

“Ono što je bitno jeste da postoji sistem, da postoji kvalitetno raspoređeno vrijeme, da se zna šta se radi u koje doba dana. Bude tu otpora. Svi često pravimo otpore i u svom životu. Veliki akcenat se daje na rekreaciju”, rekao je Kahrimanović.

Ovisnost sa kojom se najčešće susreću je heroinska.

“Tu je i ovisnost o amfetaminima, spidu, stimulansima i alkoholu. Imali smo i osobe koje su imali problem sa patološkim kockanjem. Jedna ovisnost vuče drugu. Često jedna supstanca vuče drugu. Nažalost, često imamo i osobe koje, pored problema ovisnosti, imaju i drugu vrstu dijagnoze”, naglasio je Kahrimanović za Anadoliju.

Dolazak u Terapijsku zajednicu je dobrovoljan.

“Naša zadaća je da ljudi koji dođu ovdje zapravo shvate da su na najboljem mogućem mjestu u tom momentu. Trudimo se da ovaj model pormovišemo kao model terapijske porodice jer se u porodici osjećamo sigurno. Trebalo bi da je porodica sigurno okruženje. Svjesni smo da oporavak nije moguć za sat vremena. Nažalost, nekada oporavak nije moguć ni za pet godina, ali ako se u šestoj godini desi promjena, onda je to uspjeh i za korisnika i za nas kao stručno osoblje. Problem ovisnosti je kompleksan problem, to nije samo puko konzumiranje droge. To sa sobom nosi dosta nus pojava, mrežu ljudi, načine života, probleme sa zakonom”, rekao je Kahrimanović.

Kako je kazao, svaki pojedinac je svijet za sebe i svako ima svoje razloge zbog čega je počeo sa konzumiranjem narkotika.

“Od potrage za senzacijama, nagovora vršnjaka, određenih vrsta trauma koje su najčešće i životni problemi koji su se taložili godinama i decenijama. Poruka i poenta je da postoji lijek, postoji svjetlo na kraju tunela, način da naši životi budu smisleniji, da budemo sretni u životu. Sreću često tražimo na pogrešnim mjestima, jedno od tih mjesta je sigurno droga”, poručio je Kahrimanović.

– Povratkom vani zapravo dolazimo na početak –

Povratak kući i svakodnevnom životu izazov je sa kojim se suočavaju svi ovisnici.

“To je opravdan strah jer povratkom vani zapravo dolazimo na početak. Sva prijateljstva, odnosi prema ljudima koje ste imali prije boravka ovdje, više ne postoje, ustvari ne bi trebali postojati. Često narušeni porodični problemi nakon izlaska odavde, mogu se ponovo pojaviti. Porodice često nisu spremne na pozitivnu promjenu kod svog sina. Nažalost, često se dešavalo da korisnik koji ode odavde, dođe kući i poslije par sati nazove da dođu po njega jer tamo ne može izdržati. A to je zato jer je porodica ostala ovisnička, nije prihvatila obavezu da prolazi kroz određene modele oporavka, savjetovanja…Kada izađu odavde čekaju ih i prijatelji koji su ovisnici, dileri, čeka vas stigma, stereotipi i sa tim se jako teško nositi”, istakao je Kahrimanović.

Počeli su i sa modelom koji se u svijetu zove “Terapijska zajednica u zatvoru”. Ostvarili su dobru saradnju sa Kazneno-popravnim zavodom u Sarajevu gdje već nekoliko mjeseci idu na grupe motivacije za osuđenika koji imaju problem ovisnosti, a koji ako su imali dobro vladanje mogu dobiti određenu pogodnost da ostatak služenja kazne provedu u Terapijskoj zajednici.

“Bitno nam je da budemo dio toga jer je droga često uzrok i razlog zašto mnogi mladi ljudi, koji nikada ne bi ni prošli pored zatvora, zapravo zaglave tamo dugi niz godina”, rekao je Kahrimanović.

– Muhamed se drogirao 15 godina –

U Kampusu već šest mjeseci je Muhamed (33) iz Sarajeva.

“Sve je krenulo kada sam imao 18 godina. I prije toga je bilo nešto, ali to je bilo samo probavanje nekih supstanci. Ali, pravo drogiranje je počelo od moje 18. godine. Probao sam neke droge koje mi nisu odgovarale. Kasnije je došao spid koji je mene lansirao u zvijezde. Po prirodi sam bio hiperaktivan, a kada je došao spid znao sam da je to to. Narkotike sam probao iz neke znatiželje. Ljudi oko mene su koristili pa sam htio i ja da probam”, ispričao je Muhamed.

Godinama je eksperimentisao sa različitim supstancama dok nije probao nešto zbog čega se osjećao super, barem je tako mislio u tom periodu.

“Tu je nastao problem. To je trajalo 15 godina. Odlučio sam da prestanem kada sam vidio da više ništa ne funkcioniše u mom životu, da sam izgubio sve emocije, ništa mi nije bilo zanimljivo, samo je bio bitan taj trenutak kada uzimam drogu. Propao sam ja, ali i svi oko mene, mislim na moje najbliže”, rekao je Muhamed.

Kako je kazao, u životu mu nije ništa falilo, radio je.

“Imao sam posao, radio sam više vrsta poslova, popravljao sam kompjutere, telefone. Imao sam para. Nakon godina drogiranja, počinjete gubiti poslove, prijatelje, bitne ljude u svom životu. Kada izgubite sve onda počinjete da kradete i da se snalazite na različite načine. Na kraju je neminovno da dođete u sukob sa zakonom”, naglasio je Muhamed.

U Kampusu je već šest mjeseci.

“Oporavak prolazi u najboljem mogućem redu. Svaki dan se osjećam sve jače. Odlučio sam da dođem ovamo prvenstveno zbog sebe. Vidio sam da više nije to to. Shvatio sam i da ne mogu sam sebi da pomognem i da mi treba stručna osoba. Sam najvjerovatnije ne bih uspio. Ne bojim se povratka kući, vani, u realnost. Svaki dan će biti borba. Mislim da ću uspjeti, prvenstveno zbog sebe, a onda i zbog svojih. Ovdje sam počeo upoznavati sam sebe, ko sam ja nakon 15 godina. Učim šta je život”, izjavio je Muhamed za Anadoliju.

Prema njegovim riječima, u cijeloj ovoj situaciji društvo je najčešće glavni uzrok. I Muhamed je ranije oko sebe imao ljude koji ne konzumiraju narkotike. Međutim, nakon nekog vremena oko njega su bili samo ljudi koji su se drogirali.

“Onima koji se ne drogiraju poručio bih da se drže dalje do toga. A onima koji se drogiraju, koji su tek počeli i onima koji su već ‘zaglibili’, reći ću im samo jedno: ‘Probudit ćete se nakon 15 godina i shvatiti da ste protračili najbolje godine’. Probudit će se jednog dana i shvatiti da ništa nisu ostvarili. Kasnije će im biti žao”, poručio je Muhamed.

akos.ba