Taj dan kada si otišla, otišlo je mnogo toga sa tobom

Da li je smrt došla prerano ? – pitala sam se te noći, a pitam se i danas..
Ove riječi su upućene njoj, koja samnom više nije.

Taj dan kada si otišla, otišlo je mnogo toga sa tobom.
Rano si otišla. Tada sam bila šesti razred, tada sam bila dijete koje još uvijek nije shvatalo neke životne situacije. Iskreno nisam bila svjesna da si otišla, ovaj put zauvijek. Tek sada sa svojih sedamnaest godina polako shvatam smisao života.
Otkako si otišla dosta toga se promjenilo…promijenila sam se i ja. Malo šta je ostalo isto. Fališ mi neno draga, baš mi fališ.
Da te barem mogu samo na trenutak zagrliti. Da samo znaš koliko sam poželila osjetiti onaj tvoj miris stare muslimanske nošnje.. Poželila sam da vidim one tvoje korake, kako se vraćaš iz džamije, ogrnuta sa svojim sivim mantilom i onim sandalama na nogama. Poželila sam da te vidim kako klanjaš, pokraj onog starog kauča, u svojoj staroj i najljepšoj kući na svijetu, i kako tespihaš sa onim svojim smeđim tespihom. Taj ti je bio najdraži, a nakon tvoje smrti Emina je izrazila želju da pripadne njoj… Čuva ga ”ko’ oči u glavi”.
Poželila sam neno moja i tvoju hranu. Najviše onu lepinu, i ono jaje umućeno koje niko, baš niko nije znao napravit i nikad i neće znati, osim tebe.
Poželila sam da ti dođem da mutim jaja za kolače, a samo ih upropastim i na kraju ne napravim ništa, al nikad mi nisi zamjerila jer znala si da sam još uvijek dijete koje sa svojim malenim rukicama ne može mnogo toga učiniti, ali si isto tako znala da mi je srce ko’ Rusija, puno ljubavi i poštovanja, prema tebi i prema svim insanima na svijetu. Poželila sam ono kad ti dođem na ”konak”.. hej Bože ”konak”, a u istoj kući smo živjeli. Poželila sam da me pozoveš,da ti odem kupiti nešto, jer će ti doći gosti, a ti iz onog svog malog, crnog novčanika, vadiš pare i kažeš: ,,Ako ti ostane, kupi sebi jedan sladoled”. Obično sam uzimala Snjeguljicu.
Sjećam se neno ljubičice koju sam ti kupila za 8.Mart, i to je ujedno bio i posljednji 8.Mart kojeg smo zajedno dočekale. Stavila si je kraj ulaznih vrata stare kuće i radovala joj se kao niko, nikada. Ali nema neno više ni te ljubičice, a ni stare kuće. Napravio je babo novu, ali tvoja praznina se itekako osjeća. Fali mi neno i ono tvoje spremanje na neku dovu kad ideš, a ja kao najmlađi član porodice te pakujem i pazim da ti ništa ne fali ili da nešto ne bi zaboravila. Tako sada pakujem svog najboljeg i sada jedinog djeda. I njemu je bilo teško naviknuti se na tvoj odlazak, ali sreća pa ima nas, ima MENE. Poželila sam da ti krenem plesti pletenicu koju nisam do kraja znala završiti.. Al znaj da sam sada naučila, baš mi ide ”od ruke”.
Iako sam voljela osnovnu školu., jedva bi čekala povratak kući jer sam znala da će me uvijek čekati nešto lijepo za jelo.. Onu ribu na kolutiće sam najviše voljela, a i nje više nema u prodaji. A pudingu ili sutliji, za kraj, sam se posebno radovala.
Fali mi da ti pometem i operem onaj tvoj pločnik ispred vrata, pa zalijem tvoje cvijeće. Uvijek si imala puno cvijeća i ono je bilo najljepše na svijetu. Da barem mogu vrijeme vratiti .. Uživala bi s tobom svakog trenutka.. Svakog minuta, svakog sata.
Bila si nešto bolesna, pila si lijekove, imala si slabo srce a ja sam na razne načine pokušala sve to shvatiti, ali bila sam malena da bi shvatila sve te životne zakone.. kockice mi se nisu slagale i razumijela nisam. Onda su ti ugradili onaj ”pejs mejker”. Nisam znala nešto puno o tome, ali sam znala da produžava život i bila sam sretna zbog činjenice da takve stvari postoje za osobe koje imaju srčanih problema. Ja sam mislila da ćeš živjeti još dugo, dugo..ali desilo se to što se desilo.
Neno moja, nemoj da mi brineš, svi ćemo se mi opet naći jednoga dana, na nekom boljem mjestu. Želim da ti kažem da se ne brineš, jer smo svi dobro. Uzvišeni je učinio čudo pa i mama pravi korake i ide na bolje.
Neka te On čuva i pazi. Znaj da mislim na tebe, jako često.
Volim te, neno moja.

Tvoja Merima.

Akos.bA