Mufa je moj prijatelj, dobronamjeran, iskren čovjek, vrijedan i pošten insan. On nikada nije u žurbi, uvijek ima vremena za kafu, ručak, sijelo, veselo i kroz šalu priča o svakodnevnici, ljudima, poslu, životu. Sa njim nekako vrijeme brzo prođe. To što se njemu desilo je surova istina i ispričat ću vam je detaljno, sve onako kako je i bilo.
Zove mene jedan dan moj Mufa:
– Selam brate, gdje si? Hajde dođi da ispratiš jarana.
– Gdje da te ispratim? Na posao nek’ te žena prati, a na kafu ćemo skupa, tu niko nikoga ne treba da prati, smijem se.
– Idem iz Bosne!
– Molim?
– Izvini, evo mi šefa, čujemo se poslije il’ hajd’ navrati poslije posla.
Poslije posla ja pravo njemu da vidim šta mi jaro bunca u po bijela dana.
– Moram šta ću, vidiš li ti ovdje ove nepravde, ovih lopova?!
– Pusti lopove, šta tebi fali? Porodica, kuća, posao, imaš i radnju pa i preko posla nešto zaradiš, s kim bi išao?
– Sam.
– Ma daj Mufa, ti ne znaš ni jaje ispeći, ti bez žene bi umro od gladi, smijem se ja.
– Eno rođaka, otišao prije šest mjeseci, vozi kamion, znaš s kakvim je autom došao?
– Dragi Mufa, ne budi dijete, ili je Rent-a-car ili kredit, nije ni tamo otiđi pa zagrabi para koliko hoćeš, a osim toga šta fali tvom autu? Upališ ga, odeš na posao, dođeš s posla, ugasiš, šta?
Šta god da mu ja kažem njegova žena dobacuje:
– I ja mu isto kažem!
– I ja sam mu rekla!
Vidim ja da je on uporan i da je uzalud pričat’ pa promijenim temu, kontam možda ga za koji dan popusti, ali ništa od toga.
Za koji dan mi šalje lokaciju, prstima udaljavam mapu da skontam gdje se Mufa nalazi, auto put negdje u Belgiji, zovem ga odmah:
– Gdje si se to „izvero“ gore, crni Mufa?
– He, he, smije se.
Priča mi koje je godište kamion, kako su udobna sjedišta, kako u kabini ima krevet, kako je ponio serdžadu da može klanjati. Ja mu pričam ovu našu svakodnevnicu.
– Šta je s rukom?
– Zalijevao tjesteninu vrelom vodom pa se opržio.
– Što ti je to trebalo, ti treba da sjediš na sećiji, gledaš TV i kad žena kaže da je servirano da ko gospodin jedeš, zezam ga ja kad mi već daje povoda.
Sve smo se rjeđe pisali jedan drugom i rjeđe se čuli. Prođe nekoliko mjesec kad zove mene Mufa sa fiksnog broja, kontam evo ga došao na odmor.
– Jesi li to došao?
– Aaaaa, uuuu, bolestan sam. – jedva priča.
– Eto me.
Mufa leži u krevetu, pokrio se dekom, na stolu čajevi tablete, sirupi…
-Šta je bilo?
– Vozio sam kroz Francusku. Stao da odmorim na odmaralištu, spustim se do potoka i tu sam imao „napad“ bubrega. Dalje se ne sjećam ničega. Probudio sam se u bolnici u odjeljenju sa migrantima, bez dokumenata, bez mobitela. Obraćaju mi se doktori, neki službenici, ja ništa ne razumijem. Sarajevo, Bosna i Hercegovina sam im govorio, ali sada oni nisu ništa razumjeli.
Bolovi me razdiru, samo mi infuzije mijenjaju, niti mogu koga pozvati, niti doktore i ove migrante razumjeti. Mislio sam da ću ondje umrijeti. Zakopat će me ko kera.
Treći dan na vrata ulazi mlad doktor lijep, smije se: „Ja sam doktor Emir, iz Bosne, radim ovdje, na drugom odjeljenju.“ Sunce me obasjalo.
Kaže da sam se prehladio po parkinzima i odmaralištima i da mi je imunitet oslabio, da mi je krvna slika loša.
– Moj Mufa, moj Mufa, pa gdje su ti ovi iz firme.
– I oni su me tražili, prijavili policiji, nestao vozač, ostavio kamion. Emir me spojio sa njima, donio papire, završio protokol u bolnici i veli da me vodi u svoje naselje. Kaže da ima tu negdje u blizini cijelo naselje, sve Bošnjaci, imaju i neki mesdžid.
– Pa jesi li išao?
– Jesam, ljudi se otimaju kod koga ću prenoćiti, došli da me vide, pitaju za Sarajevo, za rodbinu, za ulice, za sve. Ko naš narod, merhametli, oni su meni još i neke pare sakupili tu noć.
– Ma daj, nemoj zezat’?
– Jesu, Allaha mi. Neću, pa ljudi ja sam ovdje došao da zaradim, a ne da mi vi sakupljate.
– Pa do kada si na bolovanju, kad se šoferčina vraća na cestu?
– Neće više baka u šipke, ha ha…
– Ha ha ha…
Ispričao mi je još neke detalje koje vam neću pričati da ne bi ovaj tekst bio predugačak, a vas, dragi čitatelji, molim, ako volite svoju domovinu, podijelite ovaj test, posebno jer je to jedna istinita priča koja ukazuje na drugu stranu medalje napuštanja svoje domovine.
za akos.ba piše: Ekrem Čelebić
