Snagom vjere do savršenstva duše: Zakletva se ne smije uzeti olahko

Koliko puta sam čuo mladiće i djevojke kako se i za najmanju sitnicu zaklinju. „Majke mi, poštenja mi, časti mi“, a nerijetko se spominje i Božije ime. Često sam se pitao: „Zašto i čemu toliko zaklinjanje?“ Imam utisak da ti mladi ljudi ni sebi ne vjeruju i, da bi uvjerili druge u istinitost svojih riječi, koriste zakletvu.

Mumin tako nikada neće postupiti. Ako ga neko nešto pita, on će odgovoriti: „Da! To je tako, to je istina.“ Ili: „To nije istina. Ja nikada ne lažem i nemam potrebe da se zaklinjem.“

Muhammed, a.s., govorio je i upozoravao: „Zakletva pomaže da se roba proda, ali ništi blagoslov.“

Hazreti Omer, r.a., savjetovao je: „Zakletve ne uzimaj olahko, jer ti se mogu srušiti na glavu.“

Ako ipak mumin dođe u situaciju da se zakune, onda mora voditi računa o svojoj zakletvi. Naime, on se može zakleti Allahom, ali samo za izuzetno ozbiljne razloge. Bilo čime drugim nije preporučeno. U prvom redu zakletva ovim pojmovima nema pravnih poslijedica, a postoji i zabrana za ovu vrsu zakletve.

„Bog vam je zabranio da se kunete vašim očima. Ko se bude zaklinjao, neka se kune Allahom ili u protivnom neka šuti.“ (hadis)

Burejde, ashab Muhammeda, a.s., prenosi kako je neki čovjek rekao: „Ne, tako mi svetog hrama Kabe!“, na što mu je Ibni Omer rekao: „Ne kuni se ničim drugim osim Bogom, jer sam čuo Božijeg Poslanika kako veli: „Ko se zakune nečim drugim mimo Boga, taj je postao bezvjernik ili idolopoklonik.“

Ima ljudi koji se krivo zaklinju da bi sebi pribavili neku korist.

„Onome ko zakletvom uskrati jednog muslimana u njegovim pravima (i na taj način nanese štetu) Bog zabranjuje ulazak u Džennet, a odredio mu je (kao mjesto boravka) Džehennem.“ Kad je Muhammed, a.s., izgovorio ove riječi jedan ashab primijeti: „A ako to bude nešto neznatno?“, na što mu Muhammed, a.s., odgovori: „Pa makar to bila grančica od eraka (vrsta gorkog drveta).“

Ti, mladi čovječe, zapamti, da je nepotrebno zaklinjanje pokuđeno, a krivokletstvo spada u velike grijehe.

Jusuf-beg Čengić u svom spjevu Avdija savjetuje svog malog bratića Avdiju:

Nemoj se ti krivo klet,

Valja brate umrijet,

Gorku muku podnijet,

Nije lahko, Avdija!

Ko se krivo zaklinje

Od muke se napije

Pa se pošlje proklinje

Kriv nijesam, Avdija!

Važno je upozoriti na još jedan ozbiljan problem koji susrećemo vrlo često kod vjernika. To je zaklinjanje Allahom za najmanju sitnicu. Allah je naš Stvoritelj i Njegovo Ime se ne smije koristiti tamo, gdje za to nije mjesto. To vrijeđa islam. Pravi mumini tako nikada neće postupati. To čine samo oni slabi koji u svojoj nemoći nastoje pokazati da su upravu, pa se prividno skrivaju iza Božijeg imena. To je put stranputice, koji vodi ka džehenemskom ponoru.

Autor: Munir Gavrankapetanović

Iz knjige: ”Snagom vjere do savršenstva duše”

Za Akos.ba priredio i izdvojio: Admir Iković