Bješe dvoje ljudi – muž i žena, koji su bili toliko zaljubljeni i vezani da skoro nisu mogli jedno bez drugoga, iako su im karakteri bili potpuno različiti - muž po prirodi tih, ne ljuti se ni u najtežim okolnostima, dok se žena naljuti za svaku sitnicu. Jednog dana krenuše

Oluja i jak vjetar prevrnuše čamac koji je plovio pučinom. Skoro svi putnici se utopiše. Međutim, jednog od njih talasi izaciše na pusto ostrvo. Nakon nekog vremena čovjek dođe sebi, pa pade na koljena moleći Boga da mu pomogne i izbavi ga iz situacije u kojoj se našao. 20341

U bolnici je ležao jedan nepokretan stariji čovjek.  Svaki dan tog čovjeka bi posjećivao jedan mladić – sjedio bi s njim, pomagao mu da jede, potom bi ga oprao, izveo ga u šetnju u bolničku baštu, a onda bi mu ponovo pomogao da legne i odlazio bi tek kad mu

Putnički autobus koji je prevozio putnike iz jedne zemlje u drugu pokvari se u sred pustinje. Vozač i kondukter pokušavali su otkriti gdje se nalazi kvar ne bi li ga uspjeli popraviti, ali uzalud. Nakon mnogo pokušaja vozač autobusa upita putnike ima li među njima neko ko se razumije

Jednoga dana kralj pozva svoja tri ministra i zatraži od njih da uzmu korpu i da odu u baštu, te da napune kralju korpu različitim plodovima. Pri tome im je rekao da ni od koga ne traže pomoć niti smiju da dadnu nekome drugom da to uradi umjesto njih.

Jednoga dana neki čovjek krenu na put sa svojim sinom, a povedoše sa sobom i magarca na kojeg natovariše stvari. Grad do kojeg su putovali je bio udaljen otprilike dva dana hoda. Tokom puta otac je stalno ponavljao: „Da nas Allah sačuva od nečega težeg.“ Negdje oko