Svjetiljka naše mahale: hfz. Adisa Karaman – Aganhodžić

Članica je i Unije alumnista El Azhara, a možda još veća odlika od toga je činjenica da je majka dva sina i uspješna supruga. Javnosti je poznata kao hafiza koja je na pragu četvrte decenije života svoj život uljepšala tom titulom.

Aktivna je i na polju podučavanja Kur´ana.

Razgovarala: Ema Dervović

Aprilsko sunce nad Sarajevom, i vrelina njegovog asfalta nakon duge, tmurne i minusima obilježene zime.

Ja, odjevena zebnjom spram odabira da baš ona bude moja prva sagovornica, i okićena istovremeno osjećanjem uzbuđenja i tremom koju zjenice ne mogu sakriti – spuštam se ka Fakultetu islamskih nauka.

Bojažljiivo, kroz Sagrdžije, dubokim uzdasima tjerajući tremu – pomno pratim kazaljku na satu, odbrojavajući minute do dogovorenog susreta.

Kad tamo, kraj kapije FIN-a, leđima okrenut muškarac visokog stasa, bojažljivo se obraća mojoj odabranici.

„Pa to je hfz. Nijaz“, razmišljam u sebi, a i bila bih iznenađena da ih nisam skupa zatekla. Osmijeh na licima oboje, prikriveni žal što ću hafizu povesti sa sobom, i topli selam za rastanak.

I tu, zapravo, počinje moja priča. Dašak pozitivnog u produkciji negativnog oko nas. Moje putovanje. I retci koje sada čitate.

Hafizu nisam slučajno odabrala.

Nisam je ranije lično poznavala, ali je njena priča meni bila dovoljno snažan signal da pri odabiru nisam pogriješila. Iako mi je primarni kriterij za odabir bio društveni angažman i javna eksponiranost koja u pozadini istinski ima marljiv trud i djelovanje, njena životna priča i put do hifza, činjenica da je u 38. godini postala hafiza, kao i mnoštvo drugih kvaliteta – otvorili su mi nove vidike, izazivajući osjećaj zadovoljstva vlastitim odabirom.

Iako su ona i njen suprug – hfz. Nijaz ef. Aganhodžić – prvi bračni par koji je zajedno položio hifz, motivi za odabir baš nje su dublji i značajniji.

Hafiza Adisa, Višegrad i predratni period – mjesto i vrijeme koje nije bilo rasadnik hafiza. Kako je počelo Vaše vezivanje za vjeru, gdje su bili Vaši prvi koraci, prva saznanja?

Dolazim iz tipične bosanske porodice. Dovoljno svjesne Boga da gaji i njeguje osobenost muslimana, i primjenjuje od vjere ono što im je predočeno kao bitno.

U duhu toga, još kao mala počinjem odlaziti u mekteb, i tu stičem osnove svoje vjere, temelje za budućnost. Tu sam, prije rata, naučila i prve harfove, sa svojim efendijom, rahmetli Safetom Karamanom.

Kada već spominjem mekteb, zaista se ne mogu ne osvrnuti na instituciju mekteba, na njegov značaj, čak i danas;  mekteb, boravak u mektebu i mektebske aktivnosti za malog, mladog čovjeka – temelj su i osnova za budući odnos prema vjeri, naročito ako je efendija dobar i stručan pedagog i posvjećen učitelj.

Dijete koje prođe mekteb – može biti sutra u iskušnjima, kao što naš narod kaže „šarati“ i udaljiti se od vjere, ali mislim da ga definitivno naučeno iz mekteba drži, i kad – tad će takvo dijete samo uočiti svoje greške, samo odabrati bolji i mirniji život, život pod okriljem vjere.

Ja se i dan – danas sjećam djetinjstva i momenata iz mekteba, uvijek sa prijatnim osjećanjima i lijepim uspomenama.

Imam dva sina i iskoristila sam vrijeme dok su mali da ih poducim kako osnovama vjere, tako i učenju Kur´ana, jer treba koristiti vrijeme dok je insan mlad, kada kao spužva upija, kada je čist i kada je najljepše postaviti tu osnovu za dalji odnos prema vjeri.

Moj kasniji vjerski put je samo Allahova milost i ljubav, Allahov emr, jer sam ja sam od generacija kojima je rat prekinuo djetinjstvo, i čitav naš kasniji život bio je „osiromašen“ takvim događanjima.

Naime, tek sam bila završila osnovnu školu kada je počela agresija na našu domovinu, i bili smo prisiljeni napustiti Višegrad, i, kao i mnogi koji su protjerani sa svog ogništa, kao utopljenici koji traže obalu i ljudi koji jedino što žele sačuvati je goli život – došli smo u Zenicu.

Iako sam oduvijek bila naklonjena obrazovanju, voljela učiti i saznavati, to definitvno nisu bili prioriteti jedne djevojke u ratu. Moja porodica je imala želju da se obrazujem, ali uslovi rata to jednostavno nisu pružali.

Nakon toga, kada su prilike to omogućile, završila sam Srednju tehničku školu.

Tada počinje i moje posvećenije prigrljivanja vjere.

Osoba koja mi je definitivno najviše omilila vjeru kao mladoj djevojci, u periodu nakon rata, je moj suprug, koji je bio u mom naselju imam za vrijeme ramazana.

Nakon nekog vremena smo se i upoznali u mesdžidu, gdje je nikla ideja našeg braka, kasnije i studija u Damasku.

Mom sam suprugu posebno zahvalna jer me ni u jedom momentu nije tjerao, forsirao, pritiskao, „moraš nešto“, nego je zavolio je moj karakter i vrijednosti mene kao ličnosti, a ostalo smo skupa popravljali, zajedno se vjerski uzdizali.

Ubrzo nakon toga, on je primio ponudu za odlazak na studij u Damask. Kada mi je to saopštio, ja sam odmah pitala mogu li ja studirati; iako nisam bila upoznata kako te stvari funkcionišu u arapskom svijetu, samo sam znala da ću pristati na to jedino ako ću i ja studirati; to je bila moja velika želja, moj mali uvijet za dalje.

A želja mi je, naravno, bila – studij islamskih nauka.

I tako je i bilo. Već na prvoj godini fakulteta sam osjetila veliku ljubav prema učenju Kur’ana, i sebi sam obećala da ću, kada budem imala dovoljno vremena – ispuniti tu želju i postati čuvar Kur´ana.

Hvala Allahu koji mi je omogućio da u 38. godini to i ostvarim.

Hfz. Adisa, jeste li zbog odlaska u Damask osjećali strah odlaska u nepoznato?

U tim godinama čovjek ne razmišlja razumno, dovoljno o tome će kazati fragment iz tog perioda, razmišljanje mog oca koji je bio rezervisan po tom pitanju; kad sam spomenula da se planiramo vjenčati, i ići u Damask, on me pitao „Adisa dušo, je li to sigurno?“

A ja, sa čuđenjem spram tog pitanja, u zanosu mladosti kažem „Babo, molim te?!! Čuj je li sigurno!? Bitno je da se volimo, da idemo hairli putem i to je to“… i ništa više ja nisam razmišljala.

Kasnije sam shvatila da su očeva razmišljanja uistinu bila racionalna, umnogome je babo je bio u pravu, ali on nije imao na umu da kada insan ima iskren nijjet, a posebno za sticanje znanja – Uzvišeni Allah ti olakša, otvori puteve, pomogne te; iako, nikome od studenata nije bilo lako – navikavanje na život u dalekom i nepoznatom je izazov svakome, ali sve se, opet, vraća na nijjet, i sa tim podsjetnikom – dođe i olakšanje.

Međutim, danas su moji roditelji ponosni na nas oboje, a naročito na našu ustrajnost na putu sticanja znanja i sve što smo postigli. Tako da, u duhu toga, najveću zaslugu za moja postignuća bez dvojbe ima moja majka koja mi je uvijek bila podrška i oslonac, i koja je mene i moga brata odgajala u skladu da pravim vrijednostima.

Mi smo van domovine bili 6 godina, i bilo je situacija kada je stvarno bilo teško, to su vremena kada sam na svojoj koži doživljavala hadise Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je student kao ptica koja osvane gladna, a omrkne sita… Uzvišeni Allah ti otvori puteve nafake odakle se i ne nadaš! Jer, čisto racionalno razmišljajući – dođe ti da pokupiš stvari i vratiš se, i vjerovatno ko nije u vjeri, i ko se ne oslanja na Allaha i ne vjeruje u berićet znanja – tako bi i postupio.

Po povratku u BiH, počinje i Vaš angažman u medresi, i kakva iskustva nosite sa tog polja?

Po povatku u BiH, moj je muž bio aktivan u medžlisu Zenica, i svaki put kada dođemo na raspust uvijek je imao vezu sa džematom, klanjao džume, itd.

Tako da, čim smo se vratili – dobio je priliku da bude imam u jednoj zeničkoj džamiji, gdje je i boravio izvjesno vrijeme. Potom, jedne prilike, direktor naše medrese, Džemal Salihspahić se zadesio na njegovoj džumi, dopala mu se hutba, zainteresovao se za njega, i to je bio početak našeg odlaska u Visoko.

U tom periodu sam ja bila trudna, i do treće godine djeteta nisam uopće razmišljala o radu. Međutim, već treću godinu sam počela osjećati da ako se ne počnem baviti onim što sam učila, odnosno ako to znanje ne počem sprovoditi u djelo – mislim da bih ubrzo potpuno izgubila volju za radom.

I onda se pružila prilika u medresi, i evo već 8 godina kako radim kao odgajateljica u domu za djevojke.

Onda bih priliku iskoristila da nam prenesete i dio iskustava u radu kao odgajateljica u medresi?

Ako hoćemo pozitivan rezultat moramo voljeti to što radimo i saživjeti se sa tim.

Iskrena da budem, okosnica mog rada je svjesnost da odgajatelj mora biti lični primjer, jednako kao i roditelj. Ne možemo jedno pričati, a drugo raditi; možemo i natjerati djecu da nam se čini da je sve (prividno) dobro, ali u suštini ništa nismo postigli, jer kada završe sa nama tu epohu života, kada odu iz medrese – mogu raditi šta hoće.

Oni, gledajući nas, upijajaju zapravo ono što smo mi, a ne ono što pričamo.

Zbog toga je lični primjer, tj. život po islamskih propisima – najvažnije sto možemo ponuditi.

Rad sa tom populacijom, djevojkama od 15 do 18 godina, svakako je pozitivno iskustvo; to je vrijeme kada im treba biti prijatelj, a roditelj vrlo često tada ne može biti prijatelj, jer želi, po svaku cijenu, da mu dijete bude najbolje, i kada razgovara sa djetetom, često zna preći granice, odnosno dozvoliti ljutnji da ga savlada, i napravi korake koji nisu dobri za relaciju dijete – roditelj.

Odgajatelj tu dođe kao sporedna spona, mi razumijemo dijete, saslušamo ga, polako mu prilazimo sa strana, razgovorom, pričom, a ujedno ga ne udaljavamo, već otvaramo prostor za povjerenje i iznošenje problema.

Moje mi je iskustvo pokazalo da u nekim slučajevima postoji jaz između majke i kćerke, problemi poput toga da se dijete ne može otvoriti, ili ga roditelji ne mogu razumjeti, ili jedno vuče na jednu, a drugo na drugo stranu itd…

Svakako je ovo iskustvo pozitivno i, ako Bog da, da bude primljeno kod Allaha, jer se i ulazi sa nijjetom odnosa kao prema svom djetetu, a to je sasvim dovoljno, jer želiš mu sve najbolje, ali ipak nisi roditelj, pa možeš smirenije neke informacije procesuirati, te djetetu pružiti malo oduška.

A s druge strane, život u medresi je pozitivan za djecu, jer mladići i djevojke ipak samostalno počnu živjeti u periodu od 15 do 18 godine, pa im to bude super temelj i bogato iskustvo za dalje studiranje. Kroz godine i njihova pozitivna iskustva na studiju vidimo da im raspored dnevnih aktivnosti iz medrese i disciplina – dobro dođu, jer znaju svoje vrijeme cijeniti i rasporediti. I sam je Gospodar kroz pet vakata oporučio insanu da život, ipak, treba ustrojiti i isplanirati; znati šta, kada, i kako.

Naravno, ni u medresi nije sve sjajno, jer se ne pronađe baš svako u medresi; mi se trudimo pomoći koliko možemo, ali nekada zbog povezanosti sa porodicom i drugih okolnosti – dijete se ne može uklopiti, bude mu preteško.

Možete li nam spomenuti kada se javlja prva želja za hifzom, i kakvi su bili ti prvi počeci?

Kao što sam vam već spomenula, na fakultetu u Damasku se javlja moja prva ljubav prema Kur´anu, i čak neka unutarnja, lična potreba i odluka da jednog dana, kada budem imala vremena – postanem hafiza.

A sve je počelo od prvih početaka na fakultetu, prvih ispita i prvih teškoća na tom putu. Naime, ja sam tu bila strankinja, nearapkinja, dakle arapski jezik mi nije maternji, osjetim se prilično nesigurno u učionici sa arapkinjama, mislim da nikada neću spremiti dovoljno, nikada neće biti dobro.

I onda se desio događaj koji je promijenio moj pogled na sve to, bitno uticao na moju odluku hifza i definitivno dao poleta za dalje.

Imali smo tog dana ispit iz Kur’ana, i čekajući vrijeme početka, čujem komešanje studentica (arapkinja), spominju da postoje 3 komisije za ispitivanje, i priželjkuju samo da im ne bude „Profesor Sulejman“, jer je on navodno najteži, najzahtjevniji, i sl. Meni je, slušajući ih, bilo sasvim svejedno, jer svakako sumnjam u sebe, i ne predviđam sebi, pored njih, visoku ocjenu, a možda čak ni prolaz. Sve vrijeme razmišljam, ma to su arapkinje, njima je to lako…i to je dodatno potpirivalo moje strahove, koji, kasnije sam vidjela – nisu imali uporišta u stvarnosti.

Došlo je vrijeme prozivanja za ispit, i gle čuda – baš mene zapadne profesor Sulejman! Međutim, meni i dalje svejedno, razmišljam – Sulejman, ne Sulejman – ionako neću proći.

Međutim, profesor Sulejman je odlučio je da sve učenice uvede u kabinet, da bude kolektivno ispitivanje.

I onda se desilo čudo, jer sam ja, slušajući moje prethodnice, arapkinje, ustanovila da ni one nisu nešto „aman“ , i uprkos svom maternjem jeziku, i one nisu naročito za pohvale. U tom trenutku razmišljam da me ništa ne košta pokušati, jer ako se „provalim“, pa ni one nisu nešto posebno.

I dođe vrijeme i na mene. Nevjerovatno je da se sjećam baš svega kao da je juče bilo, svakog detalja, pa čak i koje su stranice bile.

Kada sam završila, na moje iznenađenje, profesor je ustao i pred svima me javno pohvalio, počastio pohvalom  „ahsenti“ (odlično , super; riječi pohvale).

Ta njegova jedna riječ je definitivno u mom srcu kazala „Ti ćeš se, Adisa, truditi da postanes hafiza, kada mogneš!“

Ovo moje iskustvo kasnije mi je bilo pouka i za druge aspekte života, a to je koliko profesor, odgajatelj, efendija, na koncu majka i babo – koliko mogu, sa samo jednom riječi – biti faktor motivacije i poleta.

Tako da mi je to definitivno bila prekretnica u ljubavi prema učenju Kur´ana.

Mi smo svake godine na fakultetu morali spremati po 3, 5 džuza (na posljednjoj godini u Kairu – 8 džuzeva), i to je bio ispit koji sam uvijek prvi spremala, sa poletom i entuzijazmom.

Po povratku u BiH počinje stvarni život sa mnoštvom obaveza – porodica, različite okolnosti, tako da je vrijeme prolazilo vrijeme, i ja sam, tek kad su djeca narasla -osjetila potrebu da se vratim hifzu, odnosno osjetila da imam dovoljno vremena za to.

Preciznije, kad su djeca narasla da mogu voditi računa koliko toliko sama o sebi, odu u školu, i ja osjetim da imam 2 sata samo za sebe – tada sam odlučila da opet počnem / nastavim sa hifzom.

Tako da je proces hifza kod mene trajao od prve godine fakulteta do sada, uvijek sam učila Kur´an, bila uvijek povezana, volim ga učiti, volim ponavljati, i tako me kontitnuitet druženja sa Kur’anom održavao, i stvarao u meni jos veću ljubav i želju da to sve hairli privedem kraju.

Kada Ste već pomenuli djecu, kako su se Vaši dječaci ponašali dok Ste prolazili kroz taj proces, a naročito kroz period pripreme za polaganje, obzirom da ste i suprug i Vi bili i zaposleni i oboje usredotočeni na hifz?

Moram biti iskrena i reći da su uglavnom bili od pomoći, meni je bila dovoljna pomoć da me ne opterećavaju (posebno pri ponavljanju od 10 sati) svojim nekim potrebama, a vrlo često su me preslušavali – mlađi sin mene, stariji oca, tako da smo ih koristili, i bili su zaista od pomoći.

A posebno jer kao djeca nisu naročito zahtjevni, mogli su nas razumjeti i bili su skromni spram svojih potreba.

Da li biste nam opisali način vašeg učenja, metodologiju, jeste li odabrali neki poseban način, neko vrijeme ili mjesto? Da li Ste imali neke posebne navike?

Jeste li imali nekih poteškoća?

Kao što sam vam u pogledu vremena već kazala –  kada ispratim djecu u školu, a muža na posao, a to je bivalo između 7 i 9 h, tada bih sve ostavljala i uzimala svoj mushaf.

Domaćice znaju kakva tada bude kuća, treba nakon njih pospremiti, ja bih to sve ostavila za kasnije, a jutarnju svježinu, snagu i raspoloženost koristila bih da učim Kur’an.

Iako sam porodičan tip, svoju porodicu jako volim, i uživam u vremenu provedenom sa njima, ipak – vjerujte da sam jedva čekala da njih ispratim i to vrijeme iskoristim da učim Kur´an.

Nisam slijedila nikakav sistem, izgradila sam vlastiti sistem – učila sam suru koju sam željela, pa poslije povezivala.

Takav moj samostalan proces je trajao oko dvije godine, jer sam takvog stava bila da sam željela sama da memorišem cijeli Kur’an, pa da tek onda nađem muhaffiza.

Općenito, doživljavala sam sebe kao zrelu osobu, i nisam smatrala da mi treba vanjska motivacija, da me neko tjera, jer sam imala dovoljno unutrašnje motivacije i ne volim pritisak, a i željela sam da tome čisto sa ljubavlju i tim motivom pristupim.

Rekla sam sebi „ako sam raspoložena – učit ću, ako nisam – nema tog pritiska koji će me natjerati“. Htjela sam jednostavno da taj hairli projekat završim sa ljubavlju, sa vlastitom unutrašnjom motivacijom.

Kada me pitate za poteškoće, moram reći da nisam imala nekih naročitih poteškoća, osim što su mi, u tom procesu hifza koji meni traje od prve godine fakulteta, neke sure bile zahtjevnije od drugih, izazovinije. Tako npr. kada sam učila suru Tewbe – jednostavno sam blokirala, iako mi nije bila teška za memorisati, ali sama pomisao da učim nju me je ograničavala…prošao je ipak veći period da me je ona brinula, crpila… Bojala sam se sadržaja koji ima, pouke o munaficima i nevjernicima, itd.

Dok sa druge strane, moja omiljena sura, sura Nahl – ima posebno mjesto iz više razloga. Ona mi je, pored toga što sam je lahko i pitko naučila, bila izvjesna uvertira, ona mi je „otvorila“ put, glatko mi je krenulo nakon nje.

Sura Merjem, i to o čemu govori baš mi je draga, nju smo još na fakultetu morali učiti, ali sura Nahl je bila prekretnica u mom ozbiljnijem djelovanju i učenju.

Aktivni proces preslušavanja pred muhaffizom sam počela u januaru 2015., kada sam bila skoro pri kraju hifza.

Kad smo učili pred muhafizom i taj period kad je lijepo vrijeme najviše sam voljela učiti ispod šljive u bašti, prolazila bi auta, kamioni, ali to meni ništa nije smetalo; taj me ambijent naprosto omamljivao da učim dalje, iako je bilo vruće, prevruće, ja bih bila i po 3-4 sata u hladu te šljive i ponavljala.

U tom sam ambijentu, u ramazanu te godine – privela moj hifz kraju.

A što se tiče moje metodologije učenja prije toga, praktikovala sam da uvijek ponovim od početka sure, i učim dalje dok ne završim tu suru; dok poslije, kada se gradivo „nagomila“, kada puno naučiš – nemaš vremena da tako sve uvijek nanovo ponavljaš, već moraš učiti novo. Tada sam koristila neke praktične knjižice koje smo kupili u Damasku, a koje olakšavaju ponavljanje i učenje novog, ali u svakom slučaju – nikako ne bih išla na novo dok ne utvrdim staro.

I sada kada radim sa djevojkama potenciram da je preče potrošiti više vremena, pa stvarno znati, nego samo gomilati novo, a staro se „gubi“.

Potenciram im da idu polako, da se ne moramo skrletiti, nismo ničim ograničene, mislim da možda kada se postave ograničenja – baš se tada čovjek izgubi i prezasiti toga; zato je bolje postepeno i polako, a naročito djeca koja idu u školu; jer, ipak, škola je farz, a Kur´an, iako je je od najljepših i pohvalnih aktivnosti – ipak je nafila; pa polako, treba osjetiti slast druženja sa Kur´anom, a ne da bude nasilu, pa da pređeš određeni dio, i kažeš – ne mogu više.

Na kraju krajeva, Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, poručuje nam da je bolje raditi kontinuirana i mala djela, nego velika odjednom.

Obzirom da je pretežit dio Vašeg memorisanja Kur´ana bio samostalan, možete li nam spomenuti kada Ste odlučili početi učiti pred muhaffizom, i kakva je bila njegova uloga u tom procesu?

Već sam vam spomenula da sam ja duboko željela čitav Kur´an memorisati sama, pa tek onda, formalno, otići na preslušavanje kod muhaffiza.

Međutim, moj muž je drugačiji od mene, i njemu je potreban bio muhafiz u smislu da ipak ima vrstu podrške sa strane, nekoga ko je ipak autoritet u tom smislu.

Mi smo često, prije toga, pokušavali da jedno drugom budemo podrška i da se međusobno preslušamo, međutim, to se nije pokazalo baš najbolje i najpozitivnije.

Onda je u januaru 2015. Uzvišeni Allah mom mužu otvorio ljubav i želju da nađe muhaffiza, da se ozbiljnije posveti hifzu, i nismo uopšte razmišljali da zajedno položimo hifz.

Ja sam mu rekla „zovi za sebe, ja želim sama na miru da naučim ostatak“, jer tada mi je bilo ostalo još 5 džuzeva do kraja, tako da to sve nisam željela „kvariti pritiskom“; imala sam neko shvatanje da je muhaffiz kao „štap“, da se ja moram uklopiti u njegov raspored i da moram svoje planove i navike izmijeniti, a to nisam željela.

I onda sam prisustvovala pozivu kada je moj muž kontaktirao dr. hfz. Safeta Husejnovića, ja sam pomno slušala razgovor, i iznenadila se muhaffizovim odgvorima. Vidjela sam da je iznimno nagodan, otvoren, da je svjestan prilika u kome se mi, kao zreli i zaposleni ljudi nalazimo, da je uočio naš životni tempo i da je zapravo on taj koji će se nama prilagoditi. To mi je bilo veliko iznenađenje.

„Ma možeš pola strane, ma možeš poslije sabaha, ma možeš kada želiš“ govorio bi mom suprugu… I onda ja razmišljam – „ako je tako, ma mogu i ja tako, što onda nebismo išli skupa, i sa ekonomske strane nam je to lakše i pristupačnije“. Tako da nas često pitaju otkud želja da skupa polažemo i budemo prvi bračni par sa takvim iskustvom, a zapravo je to bio čisti splet okolnosti i sudbina.

Tako da u januaru 2015. počinju naši odlasci kod muhaffiza, i trajali su do septembra iste godine; svake sedmice – subota ili nedjelja – odlazili bismo i učili pred njim po džuz novog.

Ja sam do tada već bila prešla 25 džuzeva i meni bilo lakše, a moj je hafiz Nijaz znao učiti i po 5/6 stranca dnevno, tako da njega krasi kapacitet te vrste, a ja sam odlikovana kontinuitetom, saburom i vrijednostima te vrste.

U oktobru 2015. počeli smo svaki dan učiti po 2 džuza kod muhaffiza u Zenici, i pripremati se za izlazak pred Komisiju.

Sada kada razmišljam – to je samo Allahova milost, ne može se racionalno opisati situacija da se u tih 15 dana ništa ne desi da te omete da dođeš, da se auto ne pokvari, da se dijete ne razboli, ma nikad ništa.

I u tom periodu zaista je bilo toliko bereketa, tako je fino proteklo bez ikakve teškoće i posebno ono što volim istaći – mi smo od januara do septembra, a posebno do novembra u ta dva mjeseca pred polaganje – radili aktivno po 10-12 sati dnevno.

Ja sam sebe zamišljala danas položim i odem na posao, međutim kad naučiš 30 džuzeva – to je nešto sasvim drugo; jedno je bilo džuz u sedmici, a sad treba dva džuza u danu, bez obzira što ih znaš napamet, treba to sve poredati i složiti.

Kaže muhafiz „ma kakvo radit, vidjećete vi“, a ja razmišljam „hafiz ima iskustva, ali to je njegovo, ali ja znam sebe, ide to fino“.

Ali, Boga mi, muhaffiz je bio u pravu. Tempo rada i učenja je bio takav da smo bez sumnje radili po 12 sati dnevno, a naveče kada legnem – opet sanjam stranice i ponavljanje.

Međutim, interesantno je kolika je ljubav i bereket u svemu tome, jer bez obzira sto dnevno učimo toliko sati, jedva čekamo da se naspavamo i probudimo da opet učimo…to je jednostavno ljubav!

Šta je Vama bilo presudno pri odabiru muhaffiza?

Mislim da svako ko krene ovim putem, treba prvo sa sobom porazgovarati šta želi od muhafiza, i potruditi se da ipak odabere čovjeka koji je autorit.

Mi smo izuzetno cijenili našeg muhafiza, jer je čovjek od ilma, stariji je, i to smo cijenili pri odabiru, nismo željeli da to bude neki naš prijatelj ili neko sa kim kahvenišemo, a i značilo nam je što on već ima bogato iskustvo sa kandidatima…Tako da je to nama definitvno bilo presudno.

U procesu sa njim nismo imali baš nikakvih teškoća niti prekida, sve je išlo vrlo glatko, mi smo tome pristupili ozbiljno i sa odricanjem

Govoriti o tome da je on meni davao neke posebne savjete i instrukcije – nije, on bi nas preslušao, pohvalio i idemo dalje, jer smo mi ipak bili zreli kandidati, ozbiljni, znali smo šta želimo.

Međutim, muhaffiz je imao na mene lično uticaj u nečemo sasvim drugačijem, odgojnom, a to je njegov blagi karakter, kao insana, kao pristupačnog čovjeka, da se jednostavno cijeni, poštuje, i da bude prijatelj prije svega.

On je staložen, miran, i samim tim djeluje na insana, i nije ni čudo sto ima toliko kandidata. Ne stvara srklet, i mislim da je njegov uspjeh u suštini što on daje maksimum od sebe – fleksibilan je i prilagodljiv, opustajući, ali mu je cilj da se završi, kompletira i da bude podrška.

Od njega ne nosimo neku posebnu priču, ali pamtimo ga po lijepom pristupu, ljudskosti, karakteru, znanju i iskustvu stečenom sa kandidatima; to su neke karakteristike koje nas sada privlače, iako ne sumnjam da drugim kandidatima, sa drugačijim potrebama –  ima definitivno šta ponuditi.

Možete li nam reći kako je tekao proces polaganje hifza?

Kakve su tada bile životne navike, da li ste pazili na način prehrane, jeste li imali neku neobičnu rutinu?

Za nas su sastavljene dvije komisije, za mog supruga oná na čelu sa hfz. Spahić Ismetom, te moja – na čelu dr. hfz. Šošić Dževadom.

To je jedno lijepo iskustvo, puno treme, pritiska; iako znam da znam, i znam da sam naučila, bojala sam se da me Allah ne iskuša baš na tome.

Raspita se čovjek i za tuđa iskustva,  i vidiš da ima svega, i često kandidati blokiraju, stignu npr. do 27 džuza, još dan-dva da završi, i blokira. Tako da sam se toga najviše bojala.

Onda sam se bojala kako za sebe, tako i za supruga, jer nije bilo cilj samo da ja uspijem, ne bi bilo to. Mi ipak 19 godina živimo skupa, i njegov uspjeh je i moj uspjeh.

Onda se na kraju jednostavno prepustiš Allahu, dovu uputiš, nijjetiš, i ako je nijet čist – Allah otvori put.

Što se tiče navika vezanih za prehranu, u procesu od januara do septembra – dok smo kod muhafiza po 1 džuz novog sedmicno učili – nismo o tome razmišljali, živjeli smo „normalno“, radili, itd. Čitav sistem života išao je po uobičajenoj svakodnevnici.

U tom je periodu jedina razlika bila što smo svo slobodno vrijeme, pored porodice i posla – provodili uz Kur´an, a ja sam, umjesto što bih radila sa 100% kapaciteta – kućne poslove i tome slično – stavila na „stand by“.

Međutim, kada je po srijedi proces polaganja pred Komisijom – tu se itekako mora voditi računa. Ne smiješ zapasti u krizu da ne možeš zaspati u 22h jer moraš ustati u 5; a ako legnes u 3, to je nemoguće! Zato uvijek savjetujem djevojke, bude puno situacija da djeca iz silne želje da polože hifz – odu nespremni. Ne možeš doći i ponavljati do 3 ujutru i izaći pred komisiju u 1; to možeš tako dva-tri dana, a šta ćemo sa 10 ostalih dana – negdje će doći do kolapsa tvog organizma, jednostavno nećeš izdržati. Ko što moraš normalno jesti – moraš i normano zaspati, osjećati se ujutro svježim da opet uzmeš slijedeća 2 džuza da ponoviš i poloziš.

Mi smo čak se posavjetovali sa farmaceutima i rekli šta želimo – imaćemo 15 dana grč u želucu, nervozu itd.; nije to 1 dan već 15 uzastopnih dana, pa smo željeli nešto za relaksaciju i smirenje želuca; preporučili su nam čaj od matičnjaka, čak neke tablete za memoriju, koje ja nisam koristila, jer sam skeptična spram toga; ali jesmo slušali savjete te struke, i zaista smo se disciplinovano držali rasporeda: danas smo položili današnji dio do oko 13h, nakon toga idemo kući, jer mi smo putovali svaki dan do Visokog. Usput nešto kupimo da jedemo, do 16 h moramo jesti, popiti kafu, odmoriti se, jer od 17 h do 22 h je ponavljanje, osim namaza i fizioloških potreba. U 22 h spavanje, ni minute više.

Držali smo se tog rasporeda svih 15 dana tako da, osim prirodne nervoze, ni jednom nismo došli u kolaps što se tiče svijesti, spremnosti organizma, tijela itd.; to je preporuka od mene da se osoba dobro pripremi, ne ići „po svaku cijenu“, bolje sačekati jos malo mjesec-dva, pa preći još jednom pred muhaffizom krug po 2 džuza, dakle još malo se pripremiti, i onda relaksirano prići tom procesu. Meni ipak je bolje za pola godine položiti hifz, nego doživjeti iskustvo neuspjeha, jer taj neuspjeh vrlo često prouzrokuje da je teško opet probati, a uz poljuljano samopuzdanje – vrlo teško se ponovo uhvatiti u koštac; naročito jer ima primjera da ljudima prođu po 3-4 godine da se ohrabre da ponovo izađu pred Komisiju, a nekada bude i slučajeva da ljudi „dignu ruke“, što je šteta. A sve to kao plod iskustva koje je bilo preuranjeno i isforsirano, ili prebrzo.

Naš disciplinovan pristup tome na koncu je urodio plodom – hifz smo zajedno položili 30. novembra 2015.

Hafiska dova – momenti do hafiske dove, osjećanja na taj dan?

Ja sam zadnji dan polaganja smatrala za hafisku dovu, dan kada muke nestaju, i nestrpljenje jenjava. Dan ushićenja, ljepote i dragosti.

Posebno nam je bilo drago, a to je i hfz. Spahić spomenuo – da je mekteb kod Begove džamije bio pun, toliko ljudi je željelo prisustvovati danu završetka naše hatme, tako da je već to bila mala svečanost.

Taj dan je poseban, insana prevladaju emocije koje se ne mogu jednostavno opisati.

Sa druge strane, dan hafiske dove zaista ima svoje čari, svoju posebnu ljepotu: do nje se sve već sleglo, ne brineš hoćeš li doći u grču, zaboraviti nešto, sada si spokojan jer znaš da je gotovo, i da je sve uspješno prošlo.

U svoj toj euforiji, mene tih 20 dana apsolutno nije zanimalo ništa, kakva će hafiska dova biti, hoće li biti svečano, itd.

Posebno nam je imponovalo da je dovi prisustvovao i sam reis Kavazović, njegov zamjenik, kao i mnogi imami koji su nas počastili svojim dolaskom.

Nama je, sa druge strane, bilo drago da podijele sa nama našu radost, i bili smo sretni što smo svima jedan dan učinili lijepim i pozitivnim. Ono sto je posebno interesantno za spomenuti – moja svekrva Vasvija, rahmetli, bila je tada živa i poslije hafiske dove mi je rekla: „ E vala sine, mogla bi sada i umrijeti“ (od ponosa, zadovoljstva, i dragosti). I nakon 3 mjeseca je preselila (da joj se Allah smiluje).

Taj je dan lijepo doživjeti, a Allah zna ko je kod njega bogobojazniji, ko je iz kog nijjeta učio, i ko će imati sevape i nagradu za ono što radi; ali eto, na dunjaluku, evo godina i po je prošla, i mi na sve strane osjetimo poštovanje, stvarno od ljudi koje ne znam, u pošti, u trgovini, bolnici, itd.; ljudi nas prepoznaju i cijene taj naš poduhvat, i začudiš se da je to ljudima drago gledati. Toga ima puno, i posvjedočili smo hadisu da su hafizi Kur´ana počašćenici, kruna ovog ummeta. A opet, Allah najbolje zna ko je kod njega najbolji, a mi se trebamo truditi, jer bitno je ući u Džennet, a djela su šarolika, važno je da ono sto radiš bude Allaha radi, a neko će ući (u Džennet) hifzom, neko sadakom, itd.

Titula ne znači ništa, ali jeste čast i ponos, zadovoljan si sobom, posebno u 38. godini kada je čovjek davno zatvorio knjige sa studija, i kada mozak više nije kao u mladosti.

Ali opet, razmišljam i sa druge strane – to su ipak zrele godine, to je vrijeme Objave (40-te godine) , to je ipak i dobro vrijeme, a posebno jer je naš brak od 19 godina, iznjedrio takvo hairli djelo; posebno mi je drago što smo naš zajednički harmonični bračni život krunisali time.

Posebno želim istaći da ovo zaista jeste jedna dunjalučka čast,… „nešto“,… ponos, titula, odlika, i sa dunjalučke i ahiretske strane,…međutim ono što se ne vidi je puno veće i dublje – harmonija u braku, sklad u porodici, podrška međusobna, zajedništvo i obostrani trud. To je ono što je kao osnova bilo uvjet ovakvog jednog hairli ishoda.

Ja garantujem da se ne može uspješno, sa smirajem i zadovoljstvom – postići, a Allah najbolje zna – tamo gdje postoje problemi, trzavice, to se mora odraziti na čovjeka i ne može se u takvim okolnostima „pitko“ i lagodno učiti. Bitno je biti zadovoljan ambijentom, imati koncentraciju, ali još bitnije – imati podršku od najbližih. To je ono što se ne vidi, ali je ukras i začin našeg života svih ovih 19 godina.

Za potrebe naše rubrike zahvalni smo hafizinom suprugu, hafizu Aganhodžić Nijazu, koji je izdvojio od svog dragocjenog vremena i podijelio sa nama kratak osvrt na hafizin put ka hifzu:

„Niti smo manje jeli, niti smo slabiju hranu za sofrom imali, a opet uvijek ispred mene, bolja od mene, naprednija od mene.

I tokom studiranja, i tokom polaganja hifza je to bio trend.

To s ponosom ističem, obzirom da to doživljavam kao Božiji dar prema meni i našim sinovima.

Toliko dara, toliko talenta, toliko strpljivosti, toliko upornosti, toliko ljubavi, toliko smirenosti, a sve to, opet ukrašeno njenom skromnošću, to je ono što krasi moju suprugu hafizu Adisu Aganhodžić.

I kao takva je inspiracija i motivacija meni, tokom polaganja hifza, a i u svakodnevnom životu, a nadam se i našim sinovima, Muazu i Madžidu. „

Hafiza, za kraj bih Vas zamolila da podijelite sa nama Vaš današnji pogled na taj put, da li biste kada se iza sebe osvrnete – nešto promijenili?

Da li biste nešto poručili svim ženama koje razmišljaju o tome da počnu krenuti putem hifza, ili su već na tom putu?

Iskrena da budem, moj put druženja sa Kur´anom, moje učenje sve ove godine bilo je okićeno ljubavlju, bez pritiska, onako kako sam sama željela – pa u duhu toga – sada zaista ne bih ništa promjenila.

Moj je put bio bez srkleta, nisam se opterećavala hoću li završiti sada, do 40-te ili hoće li me Uzvišeni Allah uopšte poživjeti da završim. Samo sam išla ka tome, žudjela za tim, i mislim da je to baš ono što Allah kaže „Trudite se, a Allah će vaš trud vidjeti“.

Znala sam da ako se budem trudila – rezultat će doći…nijedan veliki uspjeh ne može preko noći; to je proces, a u tom procesu najvažnije je imati iskren nijjet, da smo ustrajni i da se trudimo, da ne bude na ušrb nečega, „šta me briga za dijete, brak, muža“, nego svakome treba dati njegov hak, shodno hadisima, a i u smislu prava prema sebi; tako i ja dok nisam osjetila da imam vrijeme i da sam spremna – nisam se forsirala.

Hifzu se treba pristupiti predano i posvećeno, sve nastranu – hifz na drugu stranu, ne samo u duhovnom smislu, već za hifz je neophodna disciplina, adekvatan ambijent, rahatluk u životu, harmonični odnosi, koncentracija.

Hifz se ne može potpuno učiti ni na 90% kapaciteta, a kamoli manje; on traži da mu se čovjek svim bićem preda.

Ja sam vjerovala vlastitoj procjeni sebe, nisam se forsirala pošto-poto, ali kada mi se ukazala prilika – zgrabila sam objeručke! Isto kao što kažem često svojoj djeci – „prilika će ti se pružiti (za studiranje), do tebe je hoćeš li je zgrabiti!“.

Ja sam svoju zgrabila, iako je bilo mnoštvo žena koje su u isto vrijeme otišle, i boravile u Damasku sa muževima, ali one nisu studirale; dakle, da sam gledala većinu, da sam tražila opravdanja da je teško ovo ili ono – našla bih, i i sigurno me ne bi niko prekorio za to, ali ja sam priliku koja mi je pružena itekako znala iskoristiti, i zbog toga mi je posebno drago, i zbog toga sam naročito ponosna.

A sto se tiče odnosa prema Kur´anu i razmišljanja, nekako svaki put kada uzmem mushaf, uvijek se vraća isti osjećaj ljubavi, ista vezanost za Allahov Govor, isto uživanje.

Moja je poruka ženama je kratka, ali se nadam da će biti dovoljno prodorna i podsticajna. Mogu samo reći da iskren nijjet, jaka volja, malo žrtvovanja i upornost – neminovno će rezultirati Allahovim bereketom i tevfikom, tj. uspjehom na putu postizanja te časne titule.

Ovaj tekst je dio projekta “Svjetiljke naših mahala” kojeg je vodi Ema Dervović   .

Akos.ba