U tim su se kerama slile silne neprospavane noći, ispunjene tugom i nadom…

Piše: Adnan Rondić

Deveti juli. Dvije hiljade četrnaesta. Nešto iza dvadeset dva sata. Potočari.

Bliži se vrijeme teravih-namaza, posebne večernje muslimanske molitve koja se obavlja u vrijeme ramazana, mjeseca posta.

Ispod Musale, tik uz samo potočarsko mezarje, počinju se okupljati Srebreničanke i Srebreničani.

Nekoliko starijih muškaraca sjedi na kamenoj klupi. Jedan od njih, s “francuzicom” na glavi, izbacuje teške kolutove duhanskog dima. Nabraja srebrenička prezimena. I imena onih kojih više nema.

Ostali ga slušaju. Prekida priču. Tišina. Opipljiva tišina ispod vedrog srebreničkog neba.

Prostoru za obavljanje molitve prilaze tri starice. Lica im uokvirena bijelim šamijama, ručno obrubljenim kerama. Vedrih boja. Posebnom vrstom rada, za koji je potrebno mnogo strpljenja.

I vremena. Kojeg su imale sasvim dovoljno, u proteklih skoro dvije decenije od pada Srebrenice.

Lijepa lica, puna staračkih bora

U tim su se kerama slile silne neprospavane noći. Ispunjene tugom i nadom… I onda kad nade više nije bilo da će sinovi, muževi i braća doći. I bratići, i sestrići, i amidžići, i daidžići… Svi oni koji nisu došli.

I koji, kada dolaze, dolaze u tabutima sa zelenim pokrivačem…

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Bijele šamije, obrubljene kerama vedrih boja

Izvor: Al Jazera