Staroslavenski jezik — prvi pisani jezik svih Slavena
Autor mu je slavenski prosvjetitelj Konstanin (Ćirilo). Nastao je u drugoj polovini IX vijeka na osnovama mjesnoga govora Slavena iz okoline Soluna. Taj mjesni govor pripadao je jednom južnoslavenskom dijalektu bliskom tadašnjim makedonskim govorima. Na taj dijalekt sa grčkog jezika preveli su crkvene knjige braća Ćirilo i Metodije prije svog odlaska u Moravsku i Panoniju, gdje su među tamošnjim slavenskim stanovništvom širili hrišćansko učenje. Najstariji spomenici na tom jeziku nisu sačuvani, već su ostali samo prijepisi iz X i XI vijeka.
U nauci se za taj jezik ne upotrebljava samo naziv staroslavenski već i drugi nazivi, među kojima najčešće starobugarski i crkvenoslavenski. Postoje težnje da se terminom starocrkvenoslavenski označi i izvorni ćirilometodijski jezik IX vijeka, čiji spomenici nisu sačuvani, a da se pojmom staroslavenski označe pisani izvori iz X i XI vijeka, tj. oni tekstovi i spomenici koji su od tog jezika jedino i sačuvani.
Staroslavenski jezik služio je skoro svim Slavenima kao nadregionalni, nadnacionalni, zajednički književni jezik, a po svojim osobinama nije se podudarao ni sa jednim živim narodnim govorom Slavena toga doba. Stoga se u novijoj literaturi naziva i općeslavenski književni jezik. On se vremenom počeo prilagođavati jezičkim obilježjima užih sredina, pa su se u njemu javljale i veće razlike. Te razlike su rezultat unošenja osobina narodnog govora u taj stari slavenski jezik, odnosno tradicije prostora na kojem se upotrebljava. Takav izmijenjeni i usmenoj riječi do izvjesne mjere prilagođeni jezik naziva se redakcijama ili recenzijama.
Postoje različite redakcije staroslavenskog jezika: hrvatska, srpska, bosansko-humska, bugarska, makedonska, češka i ruska redakcija. Tako je bosanski jezik potekao iz svoje bosansko-humske redakcije, odnosno verzije prvotnoga staroslavenskog ili općeslavenskog jezika.
Godine 863. Ćirilo je sastavio prvo slavensko pismo po imenu glagoljica (od stare slavenske riječi glagoljati = govoriti, pisati). Nemalo nakon toga nastala je i ćirilica, koja se tako zove po Ćirilu, jer se (pogrešno) smatralo da je to pismo sastavio Ćirilo. (naziv ćirilica su dali Ćirilovi učenici u spomen na svoga učitelja op. M.P.) I jedno i drugo pismo nastalo je po ugledu na grčko pismo. Ipak, glasovi slavenskih jezika tražili su drukčija i originalna slova kojima bi se u pisanju obilježavali. Tih glasova nije bilo u grčkom jeziku, pa tako nije bilo ni slova, odnosno grafema za njih u grčkome pismu.
Postojala su tri tipa glagoljice. Stari tip glagoljice, koji je nastao i upotrebljavao se na istoku, u grčko-bizantijskom krugu, tamo gdje je i pradomovina staroslavenskog jezika. Takva glagoljica zvala se obla, po oblom obliku slova. Na zapadu se (u okviru rimokatoličkog kruga) kod zapadnih Južnih Slavena razvija novi tip glagoljice, tzv. uglasta (uglata) glagoljica. Ona je sa oštrijim, “uglastijim” formama slova, a naziva se i hrvatska glagoljica. U Bosni se u srednjem vijeku upotrebljavala prijelazna forma između oble i uglaste glagoljice, koja se naziva poluobla, odnosno bosanska glagoljica.
Staroslavenski jezik imao je dva svoja pisma, stariju glagoljicu i nešto mlađu ćirilicu. Na osnovu staroslavenskih spomenika na glagoljici i ćirilici nauka je opisala taj najstariji pisani općeslavenski jezik. On je bio mnogo složeniji nego što su današnji slavenski jezici. Sastojao se iz većega broja samoglasnika, a imao je i složeniji padežni i glagolski sistem. Sve te osobine kasnije su se u staroslavenskim jezicima uprostile, tako da nijedan od slavenskih jezika nije sačuvao složeni glasovni sistem kakav je bio u staroslavenskom jeziku.
Izvor: Gramatika bosanskoga jezika, Dževad Jahić, Senahid Halilović, Ismail Palić, Dom Štampe, Zenica, 2000.
Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza
