Šta učiniti kada vaš tinejdžer ne želi razgovarati
Ako ste roditelj tinejdžera ili imate tinejdžera u svom životu, velike su šanse da mnogo puta vaš tinejdžer ne želi sa vama razgovarati.
To može biti jako teško za vas – vjerujte mi, razumijem. Kada je moja kći upisala srednju školu, htjela sam sve znati: kako joj je prošao dan, ko su njezini prijatelji, šta voli od predmeta. Nije mi dugo trebalo da shvatim da ona nije htjela dijeliti svaki aspekt svog života sa mnom. Ponekad, ona jednostavno nije htjela razgovarati, lifehack.org.
To mi je stvarno teško palo. Ponekad bih joj postavila pitanje, a ona bi samo tupo rekla “Ne želim razgovarati o tome.” Nakon toga, pokušavala bih da preformulišem svoje pitanje. Ne bi mi uspjelo. Obično je trebalo oko tri puta da mi kaže da ne želi govoriti o tome kako bih odustala. Odustajanje se uvijek ne čini kao najbolje rješenje, pa šta onda možemo učiniti?
Prema riječima Holly Brown, LMFT, u članku pod naslovom Zašto vaš tinejdžer ne želi razgovarati sa vama, “ako možete primjetiti da vas neke stvari koje radite slučajno udaljavaju od vašeg dijeteta, moći ćete se bolje povezati sa njim ili sa njom.” Ona nastavlja govoreći da se kao terapeut, upoznala sa tinejdžerima koji inače ne govore mnogo sa svojim roditeljima, ali su bili potpuno otvoreni sa njom. Ona ne radi ništa čarobno; više se ustvari radi upravo o tome šta ne radi.
Ovo je njena lista:
1. ne radim ništa drugo osim razgovora sa njima.
2. Ne govorim im o “pravilnom” načinu da nešto učine.
3. Uglavnom, ne komentiram; samo postavljam pitanja, ali ne ona pitanja na koja već znam odgovor, ili sa kojim pokušavam da dođem do određenog odgovora koji će meni biti ugodan.
4. Ne prekidam ih, čak i kada mogu pogoditi gdje će me njihova priča odvesti.
5. Ne govorim im da sam roditelj, te da moraju učiniti upravo onako kako ja kažem.
U svom posljednjem odlomku, Brown kaže “Možete pitati svoju djecu za povratne informacije o tome kako se snalazite kao roditelj. Možete pokazati da vam je stalo do toga šta oni misle i osjećaju. Tada možete iskoristiti te povratne informacije kako bi donosili bolje odluke u budućnosti. Otvoreni dijalog ne umanjuje vaš autoritet. On ga zapravo poboljšava.”
Po mom ličnom iskustvu, samo sam trebala dati svojoj kćerki potrebni prostor. Često bih joj rekla da sam tu za nju ako ikada poželi da razgovara o bilo čemu. Nisam prestala postavljati pitanja i brinuti o njenom životu, ali sam počela pokazivati više poštovanja onda kada nije htjela razgovarati. Također sam radila na tome da samo budem sa njom, a ne i na tome da cijelo vrijeme samo razgovaramo. Na primjer, jednom prilikom smo se vozili iz jednog grada u drugi u potpunoj tišini. Bilo je to oko 30 minuta vožnje. Skoro da me je uništilo. Trebalo mi je mnogo samodiscipline da ne govorim. Samo sam razmišljala o tome da budem mirna i da vidim da li bi ona htjela razgovarati. Ona to nije izrazila i mislim da je to bio lijepo iskustvo za nju, samo vožnja sa mamom u autu bez nepotrebne priče.
Moja kći je sada u srednjoj školi, te je mnogo otvorenija nego što je nekada bila. Mislim da zna koliko je poštujem i da sam tu za nju. Volim kada dijeli stvari o svom životu sa mnom. Mislim da kada sam počela da je poštujem, da vjerujem u nju i kada sam joj dala malo više prostora, ona je to i sama osjetila i sama se razvijala.
Kao što mi je jednom moja nana rekla: “I ovo će jednom proći.” Ponekad, samo moramo biti strpljivi i shvatiti da će tinejdžerske godine proći, dok ćemo mi, kako roditelji, uvijek biti tu za njih.
Za Akos.ba preveo: Jasmin Mujakić