Islamske teme

Šta nije dozvoljeno raditi za umrle?

Za umrle nije dozvoljeno raditi ono što je, inače, zabranjeno po islamskim propisima. U našoj sredini, s obzirom da je sistemski i permanentno nekoliko desetljeća sprovođena ateizacija društva, udomaćile su se određene pojave u vezi sa smrću, ukopom umrle osobe, uređenjem njenog mezara i onim što slijedi poslije toga a koje, uistinu, nemaju utemeljenje u islamu i islamskim izvorima. Mnogi Bošnjaci i Bošnjakinje, nažalost, prihvatili su običaje koji, ne samo da nisu islamski, već su su izričito zabranjeni po islamskom učenju.

Jedna od takvih pojava je izgradnja nadgrobnih spomenika i stavljanje slike umrle osobe na mezaru. To je čak prisutno i po mezaristanima koji se nalaze uz samu džamiju. Znatan broj ljudi smatra da time čine dobročinstvo svojim umrlim roditeljima i prijateljima. Međutim, takve radnje potpuno su u suprotnosti sa sa duhom islama i njegovim naučavanjem. Mezar treba obilježiti na način da se zna da je tu mezar kako se ne bi po tom mjestu gazilo, jer je to haram. Ono što se može tolerisati je postavljanje nišana kod glave i nogu umrle osobe kako bi se znalo da je tu nečiji mezar. Nišani treba da budu jednostavni, ukopani u zemlju i ne previše visoki. Također, dozvoljeno je na nišanima napisati ime osobe koja je tu zakopana da bi se to mjesto lakše pronašlo.

Bilo kakva (iz)gradnja na mezaru nije dozvoljena. Naročito izgradnja nadgrobnih spomenika i stavljanje slike umrle osobe! Te radnje su, po islamskom učenju, strogo zabranjene i onaj ko to čini grješan je i odgovoran pred Allahom, dž.š. Također, odgovorna je cjelokupna muslimanska zajednica ukoliko samo posmatra te pojave i ništa ne čini na njihovom suzbijanju. Muslimani su dužni da osiguraju za ukop svojih umrlih groblja koja će biti uređena po islamskim propisima. Oni koji žele da se njihovi umrli ukopavaju u takva groblja, moraju poštovati islamski kodeks ponašanja.
Na našim prostorima postoje i drugi običaji koji su uveliko prisutni a za koje, doista, nema osnova u islamskim izvorima. Sedmine, četresnice, polugodišnjice i godišnjice su postale pojave koje uzele toliko maha da su skoro poprimile formu vjerskih obreda. Ima ljudi koji ne idu u džamiju niti uopće kljanjaju namaz, ali, i pored toga, kada im neko umre obavezno prave sedmine, četresnice i ostalo. Na tim skupovima često prisustvuju i žene koje tim povodom dolaze u džamiju nepropisno obučene, čime se skrnavi svetost džamija koje u islamu imaju status Bujutullah, Allahovih kuća na Zemlji. Muslimani su tokom povijesti džamije pravili isključivo radi toga da bi se u njima klanjao namaz, veličao Uzvišeni Allah, organizovala vjerska pouka djece i edukacija muslimana. Doista, žalosno je posmatrati te žene koje u džamije ulaze kao da su pošle na neko sijelo ili teferič, oskudno i nepropisno obučene, a nije rijedak slučaj da one čekaju pred džamijom da bi se klanjao namaz (vjerovatno zbog toga što ne znaju ili neće da klanjaju!), a potom ulaze da bi prisustvovale tzv. tevhidu, koji se upriliči povodom sedam ili četrdeset dana od nečije smrti.
Potrebno je istaći da se u relevantnoj fikhskoj i akaidskoj islamskoj literaturi, gdje se tretiraju pitanja smrti, dženaze, ukopa i sjećanja na umrle, nigdje ne govori o tome da spomenute termine treba nečim obilježavati. To nije radio ni Poslanik, s.a.v.s., niti bilo ko u prvim generacijama islama. Taj običaj je, najvjerovatnije, preuzet iz kršćanske tradicije. Zbog toga, takvu praksu treba postepeno ukidati, a ljude educirati o tome kako da se sjećaju svojih umrlih na islamski način …

U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine postoje i drugi, doista, čudni i islamu potpuno strani običaji. Tako, npr., u nekim mjestima, kada se umrla osoba oprema (dakle, gasuli i umotava u kefine), tada joj na prsa, ili oko vrata stavljaju tzv. Nur-dovu ili, čak, ispisanu suru El-Mulk (Tebareke)! To se radi, jer, navodno, štiti od kaburskog azaba!? Takve radnje su, uistinu, potpuno strane islamu i islamskim propisima i to nije dozvoljeno raditi. Dakle, onaj ko to radi čini šerijatski prijestup (haram), radi ono što je grijeh i za to će odgovarati pred Allahom Uzvišenim! Onaj ko bi oporučio da se to uradi nakon njegove smrti, pa da mu prilikom opremanja to stave na prsa ili oko vrata – takva oporuka se neće izvršiti jer je suprotna islamskim propisima. Ono što ima osnove u islamu jeste da čovjek, za svoga života, uči dove i moli Allaha, dž.š., da ga sačuva od kaburskog azaba i džehennemske kazne, jer je to Muhammed, alejhisselam, sam činio i preporučio svojim sljedbenicima da rade. Također, preporučeno je da se uči, svako veče prije spavanja, sura El-Mulk (Tebareke), koja će, kao što se navodi u vjerodostojnim hadisima, biti zaštitnica u kaburu onome koje bude stalno učio. Ta plemenita sura, kao što se navodi u relevantnoj tefsirskoj literaturi, ima brojne nazive, između ostalog, i ove: El-Vakije, što znači Zaštitnica, iliEl-Mundžije – Ona koja spašava. Čudno je, subahanellah, kako se pojedini ljudi ponašaju: umjesto da, za svoga života, uče dove i ovu plemenitu suru, oni traže da im to neko ispiše i na vrat okači kada umru, kao da je moguće, ne’uzu billah, “prevariti” Munkira i Nekira, plemenite meleke koji su zaduženi da rade samo ono im je naredio njihov Gospodar.

U nekim mjestima nasljednici umrle osobe pale svijeće u određenim danima na mezaru svoga umrlog. Takva praksa nema nikakvog utemeljenja u islamskim izvorima i, bez dvojbe, preuzeta je iz kršćanske tradicije. Paljenje svijeća na mezaru nije dozvoljeno muslimanima jer su dženaza-namaz i ukop umrle osobe obredoslovne radnje, dakle područje gdje je tačno propisano kako se treba postupiti, a muslimani su obavezni pridržavati se islamskih odredbi i propisa u vezi s tim pitanjima.
Allaha Uzvišenog molimo da se smiluje nama i našim umrlim i podari, i nama i njima, Svoju milost i okrilje!

Iz knjige: ”Šta živi mogu učiniti za umrle”
Autor: dr. Safvet Halilović

Akos.ba

Povezani članci

Back to top button