Šta je grijeh?

Piše: dr. hfz. Safvet Halilović

U Kur’anu se, također, ističe da su sve nedaće i neprijatnosti s kojima se čovjek susreće u svom životu, zapravo, rezultat griješenja i udaljavanja iz Allahovog okrilja i puta na koji je On ukazao šaljući vjerovjesnike. Allahov Poslanik, a.s., je u mnogim hadisima upozorio na pogubne posljedice grijeha i griješenja po čovjeka i svijet u kojem on živi, upućujući ljude da se čuvaju svih vrsta grijeha, na svakom mjestu i u svakom vremenu.

Da bi se očuvalo od grijeha potrebno je, između ostalog, educirati se o tome šta su to grijesi, kako se dijele i klasificiraju te kakve posljedice uzrokuju, naročito oni grijesi za koje se kaže da su veliki (kebāiru-z-zunūb). 

Čovjek i grijeh

Čovjek je biće koje je sklono griješenju. To proističe iz činjenice da je čovjek biće koje je obdareno slobodnom voljom i mogućnošću izbora. Drugim stvorenjima na Zemlji nije ostavljena mogućnost da griješe budući da nemaju razuma i slobode izbora.

U kur’anskom kazivanju o prvom čovjeku Ademu, a.s., ističe se da je on pogriješio, jeo je od plodova zabranjenog drveta. Ali, on u tom grijehu nije ustrajao niti je nekog drugog optuživao da je kriv za taj grijeh nego je priznao krivicu, pokajao se i zamolio Stvoritelja za oprost. Nakon takvog iskrenog pokajanja Allah, dž.š., je oprostio.

Ovo kazivanje o Ademu, a.s., aludira da će i njegovo potomstvo griješiti. Svaki čovjek je izložen griješenju i može pogriješiti. Izuzetak su jedino Božiji poslanici, koji su pod Allahovom zaštitom s obzirom da su određeni za ulogu vjerovjesništava i da trebaju biti uzor u koji će se ljudi ugledati.

Mnogi su uzroci zbog kojih čovjek griješi. Pored svoje tjelesne konstitucije (Kur’an ističe da je čovjek stvoren kao slabašno stvorenje), čovjek ima strasti i prohtjeve koji ga često navode na grijeh. Tu su i mnoge negativne ljudske osobine, kao što su pohlepa, zavist, oholost, zloba, samodopadljivost itd., koje čovjeka vode u grijeh i prekoračivanje granica. Zbog toga islamski učenjaci navode da svaki čovjek u sebi potencijalno nosi sedam svojstava koja ga snažno vuku prema grijehu.

Oni ta svojstva nazivaju unutrašnjim “napastima”, a to su: 1. oholost, 2. pohlepa, 3. strast, 4. bijes, 5. zavist, 6. mržnja i 7. zloba. Zbog toga se u Kur’anu časnom ističe da Džehennem ima sedam vrata/kapija (u 43. i 44. ajetu sure El-Hidžr kaže se: Za sve njih (one koji budu slijedili prokletog Iblisa) mjesto sastanka Džehennem će biti, on će sedam kapija imati i kroz svaku će određen broj njih proći!) jer svaka od navedenih osobina vodi ka jednim od sedam džehennemskih vrata. (M. Prljača, Grijeh i njegove posljedice, Takvim za 2011. god., str. 105)

Naravno, ne smije se zanemariti ni prokleti šejtan, koji navodi ljude na griješenje. On je poznat i po imenu Iblis, što znači da je njegova suština, Allah ga prokleo, upravo u tome da prikazuje neistinu istinom i uljepšava zlo, laž, razvrat i ostale nevaljalštine kako bi ih ljudi vidjeli kao nešto dobro i pozitivno. Iblis ima svoje pomagače i među ljudima, koji se udružuju i koriste mnoga sredstva da bi promovirali grijeh i griješenje.

U brojnim kur’anskim tekstovima se ističe da su sve nedaće i neprijatnosti s kojima se čovjek susreće u životu na ovom svijetu, zapravo, rezultat ljudske djelatnosti koja nije usklađena s Božijim redom i zakonima koje je On propisao.

Dakle, grijesi su glavni razlog svih ljudskih patnji i problema. Zbog toga je veoma važno govoriti i pisati o ovoj problematici, kako bi se ljudi čuvali od grijeha jer jedino tako mogu ostvariti sebi i svijetu u kojem žive mir, sreću i sigurnost. U brojnim kur’anskim tekstovima ističe se da su prijašnji narodi kažnjavani, još na ovom svijetu, upravo zbog grijeha koje su činili.

Ta kazna je često bivala takva da bi određene narode u potpunosti uništila. A u vezi ahiretske kazne, koja čeka one koji nisu bili poslušni Allahu i Njegovom poslaniku, Kur’an časni kaže: A onoga ko se bude protiv Allaha i Poslanika Njegova dizao i preko granica Njegovih propisa prelazio – On će u vatru baciti, u kojoj će vječno ostati; njega čeka sramna patnja. (En-Nisa’, 14)

Ukratko, grijesi su poroci i zla koja razaraju i duhovnu i fizičku supstancu čovjeka i zato se grijeha treba čuvati i suzbijati ih jer su njihove posljedice teške i pogubne, kako za pojednica tako i za cjelokupnu ljudsku zajednicu. O tome će kasnije biti kasnije opširnije govoreno.

Suprotno kršćanskoj ideji da je čovjek rođen grješan, ili učenju hinduizma da je on izvorno nizak i nečist pa mora mučno posrtati kroz dugi niz seoba prema konačnom cilju savršenstva, Kur’an tvrdi da je čovjek rođen čistim i potencijalno savršenim. U vezi s tim u Kur’anu se kaže: Uistinu, mi čovjeka stvaramo u najboljem obliku, a zatim ga dovodimo u najniži mogući, izuzimajući samo one koji budu vjerovali i dobra djela činili. (El-Inširah, 4-6)

U ovim ajetima izražena je doktrina da je čovjek izvorno dobar i čist, kao i to da nevjerovanje u Allaha, dž.š., i odsusutvo dobrih djela može razoriti njegovu izvornu čistoću.

S druge strane, čovjek može zadržati, ili ponovno zadoboti, to izvorno stanje ako svjesno shvati Božiju Jednoću i potčini se Njegovim zakonima. (M. Asad, Poruka Kur’ana)

Kur’an časni je kategoričan u tome da ne postoji nikakakav prvi, odnosno nasljedni grijeh, jer je takav koncept u suprotnosti ideji o Božijoj pravednosti. U Kur’anu časnom se naglašava: Niko neće nositi tuđi teret. (El-Isra’, 15) S obzirom da nema nikakvog nasljednog grijeha, isto tako nema ni univerzalnog iskupljenja čovječanstva. Iskupljenje i osuda su individualni, a u vezi s tim Kur’an časni ističe: …čovjekovo je samo ono što sam uradi. (En‑Nedžm, 39)

Definicija grijeha

U islamskim izvorima se koristi više izraza za grijeh: ithm (pl. āthām), zenb (pl. zunūb), ‘isyān, ma’siyet (pl. me’āsī), wizr (pl. ewzār), fisq (pl. fusūq), khatī’e (pl. khatāyā), seyyi’e (pl. seyyi’āt) i dr. U literaturi se navodi da svaki od navedenih izraza ukazuje ne neki detalj i dimenziju pogubnosti grijeha, a zajedničko im je da svi ukazuju na postupanje koje nije usaglašeno s onim što su o tome rekli Allah, dž.š., i Njegov poslanik Muhammed, a.s. Dakle, grijeh je sve ono što se čini suprotno onome kako se o tome izrazio Allah i Njegov poslanik.

Istaknuti islamski učenjak šejhul-islam Ibn Tejmijje grijeh definiše ovako: “Grijeh je postupanje suprotno propisima Šerijata. Svako onaj ko postupa suprotno onome što je Allah, dž.š., propisao putem Svojih poslanika i objavljenih knjiga – takav čini grijeh.” (Medžmu’u-l-fetava, VIII, str. 269)

Neki islamski učenjaci su grijeh definisali na sljedeći način: “Grijeh je izostavljanje onoga što je naređeno ili činjenje onoga što je zabranjeno. Drugačije kazano, grijeh je neizvršavanje onoga što su Allah, dž.š., i Njegov poslanik, a.s., naredili i propisali da se radi, odnosno činjenje onoga što su zabranili. To obuhvata čovjekove riječi i djela, i javno i tajno.” (Hamid el-Muslih, El-Me’asi ve asaruha, str. 30)

Iz navedenih definicija jasno je da se grijesi svrstavaju u dvije osnovne vrste:

– neizvršavanje naređenog,
– činjenje zabranjenog.

To je došlo do izražaja odmah, na početku čovjekovog postojanja, kada je Allah Uzvišeni naredio melekima da se poklone (učine sedždu) Ademu, a.s. Svi su to učinili osim Iblisa, Allah ga prokleo, koji je odbio da se pokori. On, dakle, nije izvršio ono što je naređeno i njegov grijeh spada u prvu vrstu. Time je na sebe navukao Božije prokletstvo i trajan izgon iz Njegove milosti.

Ademu, a.s., je bilo zabranjeno da jede plodove jednog drveta ali je on tu zabranu, po Iblisovom nagovoru, prekršio. Dakle, on je učinio ono što je zabranjeno i njegov grij eh spada u drugu vrstu. Za razliku od Iblisa, l.a., koji se uzoholio i počeo raspravljati sa Svevišnjim Stvoriteljem, Adem, a.s., je izrazio kajanje, zamolivši Allaha da mu oprosti. On, dakle, nije ustrajao u grijehu već je priznao svoju krivnju, pokajao se i Allah Uzvišeni mu je oprostio.

U ovome je velika pouka za potomke Ademove: pogriješiti je, na izvjestan način, svojstveno čovjeku. Adem, a.s., je pogriješio ali nije ustrajao u grijehu nego se pokajao. Tako i njegovi potomci trebaju činiti, kada pogriješe trebaju osjetiti kajanje i zamoliti Svimilosnog Allaha za oprost.

Ne smiju sebi dopustiti da ustrajavaju u grijehu jer pogriješti jeste ljudska osobina ali ustrajavati u grijehu nije ljudska već ibliska osobina. Onaj ko se poistovjeti s prokletim Iblisom ide putem vlastite propasti.

U jednom hadisu Allahov Poslanik, a.s., je rekao: “Grijeh je ono što (vjernika) kopka u prsima, a za šta ne bi volio da saznaju ljudi.” (Prenosi Muslim u Sahihu) Ovo je izuzetno korisno uputstvo za definisanje grijeha, s tim što treba imati u vidu da čovjek, ukoliko ustrajava u griješenju, može zapasti u stanje kada gubi savjest i usvaja grijeh kao nešto normalno.

Stoga je Allahov Poslanik, a.s., upozorio na opasnost grijeha rekavši: “Kada čovjek učini neki grijeh, na njegovom srcu se ispiše jedna crna tačka, pa ako se pokaje i zatraži oprost, njegovo srce se očisti, a ako se ne pokaje, ta tačka se povećava dok potpuno ne prekrije njegovo srce.” (Prenose Et-Tirmizi i drugi)

Ovim hadisom se ukazuje na to da grijesi prekrivaju čovjekovo srce i uzrokuju njegovo duhovno sljepilo i smrt. Naravno, iskreni vjernici takvo stanje sebi nikada neće dopustiti. (IIN Preporod)

akos.ba