Srcem piše, perom zapisuje: ‘Ja ću te čekati, sjeti se obećanja…’

Dvadesetogodišnja Emina Mujanović, je zasigurno osoba od koje svako od nas može mnogo toga naučiti.

Pitate se po čemu je tako jedinstvena ova mlada djevojka? Rođena je ratne ’94. godine u Tuzli i njeno je djetinstvo započelo kao i svako drugo- dječije igre i radosti, početak osnovne škole, učenje abecede, čitanja, pisanja, računanja…Ali bezbrižnost njenog dječijeg doba je ubrzo prekinuta. Sa samo 8 godina, Emina se suočila sa teškom dijagnozom mišićne distrofije, koja joj je tri godine poslije, kako to ona kaže „poklonila invalidska kolica za prijatelja“.

Na pitanje kako je bilo suočiti i prihvatiti to iskušenje, Emina nam je otvorila svoje srce i priznala da se nakon dijagnoze u njenom životu mnogo toga promijenilo- pogrešan odgoj i usmjeravanje naše okoline rezultiralo je da, po svemu sudeći, nemaju razumijevanja za drugog i drugačijeg. Pored same činjenice da je zbog bolesti bila ograničena u školovanju i učestvovanju u svakodnevnim društvenim i drugim aktivnostima, posebno teško joj je palo i to što se zbog svoje situacije našla na marigni društvene zajednice kojom je okružena.

“Bila sam vrijeđana od strane drugih osoba, tačnije školskih drugara, odbacivana, morala sam odrasti prije vremena, za igru nije bilo vremena. Počela sam razmišljati: zašto baš ja, zbog čega ta bolest, dok nisam shvatila da je Allah Svemoguć, da je to određenje Njegovo, da me On iskušava, jer me voli, da vidi kako ću se ja ponijeti,hoću li se boriti,uzdati u Njega ili se predati! Ovo iskušenje me je dosta približilo Islamu, pomoglo da shvatim ona pitanja što su me mučila kad sam prestala hodati i našla se u kolicima. Snagu crpim iz Kur’ana, kad me drugi pitaju kako možeš biti nasmijana, a već 9 godina si u kolicima, moj odgovor na to je: Allah mi je oduzeo hod, kratko sam nosila cipelice na ovom dunjaluku, ali iskreno se nadam da će mi to Allah nadoknaditi na Ahiretu. A prijatelja nemam mnogo, roditelji su mi velika podrška u svemu i par sestara u vjeri.“, kaže Emina.

Međutim, sve što joj se desilo, samo je od krhke djevojčice isklesalo snažnu mladu djevojku, koja, kao i svi drugi, ima vlasite teženje, ciljeve i inspiraciju. Emina je ove godine izdala knjigu „Ja ću te čekati, sjeti se obećanja“, koja je našla na mnogobrojne pozitivne kritike u našoj zemlji, a i šire.

„Nikad nisam razmišljala da ću napisati knjigu,niti sam imala tu želju, slučajno sam napisala jedan dio priče koji je tada nosio naziv “Ljubav između Aiše i Haruna”, poslala sam na stranicu akos.ba ne nadajući se da će biti objavljena i čitana. Poslije su me svi molili za drugi dio, a poslije drugog dijela, bilo je prijedloga da napišem knjigu. Razmišljala sam o tome i počela pisati, mnogo je toga istinitog u knjizi, moj život, moja bolest, sva borba, moja mašta… Poslije godinu dana pisanja, uz pomoć omladine iz mog mjesta, prikupljena su sredstva da se knjiga izda. Ammara Šabić Langić je našla štampariju i 13.02.2014. knjiga je ugledala svjetlo dana. Kritike su pozitivne , to me mnogo raduje posebno kad mi neko kaže da je se u nečemu pronašao!“.

Zanimalo nas je odakle crpi inspiraciju za pisanje, a Emina nam je odgovorila:

“Kao i svaka djevojka, volim da čitam, a posebno što ima veze sa ljubavlju, pa sam tako i odlučila da moja životna priča bude satkana od neke “ljubavi”, jer nisam željela da ova knjiga bude samo  priča o mojoj bolesti, već da ima tu i svega pomalo, od prijateljstva, do ljubavi.”

Emina je zahvalna Uzvišenom Allahu što joj je ostavio ruke, da može pisati i na taj način izraziti svoje emocije…Trenutno priprema novu knjigu, za koju su već prikupljena sredstva i nada se da će je zdravlje ako Bog da poslužiti da svoj nijjet sprovede u djelo. Cilj joj je, kako navodi, svojom novom knjigom  pomoći svima onima koji su iskušani nekom bolešću i pokazati ljudima da takve osobe trebaju biti ravnopravni dio društva.

Detalje iz svoje nove knjige Emina nam još neće otkriti, morat ćemo sačekati da knjiga ugleda svjetlo dana, ali sudeći po prethodnoj, ne sumnjamo da će knjiga izazvati oduševljenje kod čitalaca.

Na kraju , pitali smo je koja je njena poruka i savjet mladim djevojkama: “Vjera u dragog Allaha , vjera u sebe, ne predavati se lošim stvarima i ustrajati na pravom putu.”U okviru korica knjige „Ja ću te čekati, sjeti se obećanja“ autorica Emina Mujanović nam donosi priču o iskrenoj ljubavi dvoje mladih, koja se rodila još u djetinjstvu, ali su ih životni putevi razdvojili na određeni vremenski period, a potom su se nakon mnogo godina ponovo suočili i shvatili, da ono što su godinama osjećali i tajili od drugih, ono što i pored razdvojenosti nije uvehnulo jeste prava i istinska ljubav, u ime Uzvišenog Stvoritelja.

Kratki prikaz Eminine prve knjige: 

Priča započinje kao ispovijest mlade djevojke, Aiše, koja godinama pamti lik Haruna, onakvog kakav je bio kao nestašan dječak, ne znajući gdje je ga je put odveo i gdje se nalazi sve te godine…Iznenada, jednog dana, Harun se vraća u njihovo rodno mjesto i priznaje Aiši ono što je godinama htjela čuti, ali ono i od čega je istovremeno strahovala…da je voli.

Naime, Aiša boluje od mišićne distrofije i svaki dan u njenom životu je neizvjesan, očekujući pogoršanje. Baš kad se Harun ponovo vratio u njen život, bolest se pogoršala i Aiša ostaje nepokretna. Međutim, Harunova ljubav je iskrena, u ime Allaha, ona koja ne preza od borbe. Pokazuje iznimnu hrabrost i spremnost da se suoči sa svime što slijedi, nudeći joj brak i da se brine od njoj, da budu jedno drugom karta za Džennet…

Aiša, koja je cijeli život o tome maštala, sada je ustuknula – njena je ljubav veća od želje da ga ima za sebe cijeli život i nesebično odbija da ga veže za sebe, ne želeći da se njegov život svede na brigu o njoj…

Naposlijetku, savladan tugom zbog njenog odgovora, ostavlja joj ispisanu poruku:“Ja ću te čekati, sjeti se obećanja…“

Aiša je, sve vrijeme svoje kušnje bolešću podnosila sve istinski se oslanjajući na Allaha, težeći da zadobije Njegovu ljubav i zadovoljstvo, radujući se nagradi koja je čeka za sabur. Ovo je istovremeno jednim dijelom životna priča autorice Emine, koja se već godinama bori s istom bolešću.

Naposlijetku, Emina je odlučila da ovo ne bude isključivo autobiografska priča, o njenoj bolesti i iskušenjima, nego priča o prijateljstvu, ljubavi i nadi u Allahovu Milost…Priča o Aiši i Harunu.

„A Ja.
Jedna.
Među hiljadama.
Milijardama drugih.
Ja.
Drugačija od svih.
Drugih.
Sama.
Ostavljena.
Napuštena.
Zaboravljena.
Od ljudi.
Samo me nije zaboravio On.
Svemogući.
Plemeniti.
Milostivi.
Lice okupano suzama.
Ruke u dovi procvjetale.
Duša mirna.
Srce slobodno.
Ja praška mala.
Mrva Njegova.
Gospodaru svom zahvalna.
Živim.
Dovim.
Saburim.
Nadam se.
Borim se.
Borim.
Kroz trnje.
Kamenje.
Korov.
Da ostanem uspravna.
Skromna.
Ponizna.
Skrušena.
Da stazu svoju pretvorim u cvijetnjak.
Ruža.
Bagrem.
Lale.
Jasmin da mi procvjeta.
Da in shaa Allah stignem do 
Dženneta.“ 

divithana.com