Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Srbijanski ženski front od Stambola do Abu Dabija

Srbijanski ženski front od Stambola do Abu Dabija

Sasvim neopravdano veoma rijetko ili nikako se u srpskoj istorio-mitologiji ne spominje uloga i doprinos srbijanskih žena u stvaranju i trajanju ove državne tvorevine. Poslije davne priče o tome kako kobajagi Kosovka djevojka napaja vodom na smrt ranjene ratnike i izmišljene tragične smrti majke Jugovića, sve političke zasluge, junaštva i herojstva pripisuju se muškarcima. Nije pošteno i nije fer da se pod ćilim guraju i sakrivaju ogromne „žrtve“ koje je ljepši dio te nacije podnio, podnosi i podnosiće sigurno još dugo gužvajući najviše bračne i vanbračne posteljine na krevetima do juče mrskih Turaka, a danas na isti način još srčanije „boreći“ se za majčicu Srbiju protiv novih neprijatelja i ovaj put muslimana, ali Arapa. Specijalno ovih iz Emirata. One ne samo da su spremne da brane granice svoje domovine od islama, nego i vazdušnim desantima napadaju najveće centre zemalja ove mrske „vere.“ Vođene primjerom hrabre kćerke kneza Lazara Hrebljenovića i kneginje Milice, Olivere koju po jednoglasnoj odluci sabora tadašnje kneževine, njena braća Stefan i Vuk odvedoše direktno u harem Bajazita I, nadimka Jildirim (Munja), najznačajnijeg i istorijski najpoznatijeg srpskog zeta u srednjem vijeku, a sve zbog mogućnosti njenog uticaja na turskog sultana u interesu Srbije i obavezno „kroz vreme“ njenog napaćenog naroda. Između preko sto žena, tako Srbi kažu, uspjela se kvalifikovati u samo finale i ući među četiri zakonite sultanove žene, kadune i postati sultanija. Ovaj uspjeh je od svih balkanskih žena ponovila jedino, opet normalno Srpkinja, kćerka Đurađa Brankovića, Mara (Amarosa) koju po istom scenariju u interesu Srbije i srpstva, a po odluci vjerskog i ovosvjetskog vrha Srbije u Stambol odvedoše braća Grgur i Stefan direktno u ložnicu sultana Murada II. Ovaj sultan je bio Oliverin sin pa cio događaj pomalo liči na „namještaljku.“ Eto kako su uvijek „ugroženi“, ali pametni Srbi zahvaljujući svojim ženama i mudroj taktici državnog i crkvenog vrha zavladali Otomanskom imperijom, a da ona to nije ni znala. Vjerovatno je iz tog razloga Osmansko carstvo kasnije i propalo, ali je prije toga aminovalo državnu samostalnost Srbiji. Bosni, kao njenom najvećem i najiskrenijem savezniku na Balkanu, to nije omogućeno, nego je želja Bošnjaka za autonomnošću obznanjena kroz bunu Gradašćevića vojnički surovo ugušena, a kasnije je Porta Bosanski vilajet bukvalno prodala Austrougarskoj monarhiji. „Zahvaljujući“ toj činjenici mi još uvijek plaćamo najveću, krvavo genocidnu cijenu borbe za biološki opstanak. Ali neka se i ovo zna, Bošnjanke nisu nikad prodavale čast za interes. (Ovdje se krije i odgovor na pitanje zašto je serija o sultanu Sulejmanu, posebno zahvaljujući njegovoj supruzi Hurem, doživjela tako veliku popularnost u Srbiji.) Kažu da je zbog sudbine ove dvije Srpkinje, buduće sultanije „cela Srbija tugovala“ Čitavom dužinom puta, sve do Niša, narod ih je ispraćao suzama i put pred njima posipao ružama, „svestan njihove žrtve.“ E, fakat je ovo bilo srceparajuće.

U potrazi za srećom

Do dolaska Otomana Srbija je sve dvorove susjednih država uredno snadbijevala svojim „plemkinjama“. Srbijanke su bile supruge vladara Grčke, Bugarske, Ugarske, Bosne. . . (Kći kralja Dragutina, Jelisaveta je 1284. godine udata za vladara Bosne, Stjepana I Kotromanića). Ovaj adet nije zaobišao ni Josipa Broza. Lička pravoslavka Jovanka Budisavljević, mlađa od Tita „samo“ trideset i dvije godine mu je servirana kao sekretarica od strane prosrpskog političkog i vojnog vrha. Trebalo je šest godina upornog mu nametanja i podmetanja iste dok su ga uspjeli oženiti njome, a kumovi su im „sasvim slučajno“ bili Srbi, Aleksandar Ranković i general Ivan Gošnjak. Za tu ženu su kasnije vezani politički skandali uhođenja i objavljivanja vrlo važnih inormacija vezanih za njenog muža, predsjednika SFRJ, zbog čega je poslije razotkrivanja i njegove umiješanosti u tu aferu, Ranković kao organizator i saučesnik u špijuniranju i prisluškivanju skinut sa mjesta drugog čovjeka tadašnje Jugoslavije. Njena savjest nije čista ni što se tiče insceniranog pada aviona i pogibije Džemala Bijedića, predsjednika SIV-a, koji je bio ogromna smetnja velikosrpskoj oligarhiji u ostvarivanju njihovih ciljeva, četnizacije države. I dan danas je Budisavljevićka zbog političkih razloga (zna mnogo toga opasnog po interes Srbije) u kućnom pritvoru, a njene izjave su obavezno cenzurisane.

Surčinski aerodrom kod Beograda sada se zove Nikola Tesla. Poznato mi je da je kao dijete ovaj slavni naučnik s tavana skočio sa dedinim raširenim kišobranom, kao pretečom padobrana, i ugruhan još dobio i batine jer je kišobran postao neupotrebljiv. To je bila jedina veza ovog genija elektrotehnike rođenog u Hrvatskoj u Gospiću, po roditeljima pravoslavcu, sa vazduhoplovstvom kojeg Srbija, na sebi svojstven hajdučki način, dajući njegovo ime aerodromu, posvoji. Sa tog aerodroma prema Istanbulu, za Srbiju istorijski najviše neprijateljsku Tursku državu, dnevno leti više aviona nego sa svih ostalih pisti glavnih gradova bivše zajedničke države. Mnoge srpske manekenke, foto modeli i misice udale su se za bogate Turke zahvaljujući ovoj avionskoj liniji i normalno svojoj upornosti i svojstvenoj nametljivosti. U njihovim biografijama je uvijek prisutan odlazak na takmičenje za neku mis ili učešće na modnoj reviji pa onda ostanak i četiri do pet godina „rada“ u Stambolu koje prethode samom činu vjenčanja? Tako je postala, normalno zahvaljujući novcu svoga supruga, svetski poznata modna dizajnerka Ivana Sert tada manekenka i misica istog imena, ali prezimena Smiljković. Poslije takmičenja ljepote ostala je da „radi“ na Bosforu kao model i pune četiri godine tražila muža. Našla ga je u izuzetno bogatom Turčinu imena Jurdan Sert. Rodila mu je sina imena Kajon Ateš (meni ovo ime zvuči nekako baš kao tatarsko) i ima namjeru do života ostati u tom predivnom gradu. Kaže da je svojevremeno imala odbojnost prema Turskoj, a sada toplo preporučuje „našim“ ženama (Srbijankama) da potraže muževe baš u toj zemlji. Garantuje im da se neće se pokajati. Kaže da su Turci, za razliku od „naših domaćih“ muškaraca nježniji, pažljiviji i obzirniji prema damama. Pravi kavaljeri. I poslušale su je. Ovaj grad na Bosforu je prepun za Turke udatih Srbijanki. I Ivana Sert je neprirodna plavuša kao i mnogobrojne svakodnevne putnice leta iz Beograda za Istanbul koje su u osamdeset odsto slučajeva djevojke i sredovječne žene plave kose koje putuju obavezno bez bilo kakvog prtljaga u odlasku. U povratku, poslije par dana, ove oblajhane vještačke plavuše se ne vide od paketa, torbi i kofera koje nose. Za predpostaviti je da su im i novčanici puni. Kažu da su Turci ludi za ženama „plavušama“ i nije im žao dobro platiti za zajednička noćna „druženja“. Za udaju u Istanbulu kao i u Abu Dabiju, glavnom gradu Ujedinjenih Arapskih Emirata, obavezno je u domovini obaviti hirurški zahvat, vraćanja djevičanstva. To često, zbog mnogo veće cijene svoje ljubavne usluge, čine i redovne putnice u ove dvije prestonice. Nisu one krive što svi muškarci vole biti prvi. Srbijanski hirurzi su što se tiče ovog operativnog zahvata postali, kroz praksu, svjetski poznati i priznati stručnjaci, specijalisti par exelans! Njihove operativne sale su stalno pune kao da im te pacijentice pristižu danonoćno sa kakvog velikog ratišta. Pored toga više nego poželjno je i zato ih njihove majke vodeći se vlastitim iskustvom i prisiljavaju, da djevojke zbog posjedovanja indeksa upišu neki „teži“ fakultet kao što je medicina ili elektrotehnika, koji normalno nikada neće završiti. Ali će glumeći studentice lakše doći do prilike za udaju koja je konačni cilj svake od ovih zaista, pogotovo poslije brojnih estetsko kozmetičkih zahvata i tretmana, zgodnih „djevojaka“.

Ovih dana brojne delegacije iz pomenute bliskoistočne zemlje obilaze Srbiju, njene poklekle tvornice, posustalu privredu i poljoprivredu i sklapaju ugovore o investiranju svog kapitala sa ciljem pokretanja proizvodnje. Zaista je smiješno gledati najveće srbijanske političke zvaničnike kako dodvoraški ugošćuju u tradicionalno bijelu arapsku nošnju, bukvalno od glave do pete, obučene šeike (uvijek se tada sjetim onog Fahretinog, pardon Breninog dijela pjesme gdje dotična kaže: “Dovešću te šeki do prosjačkog štapa“) i dojučerašnjih njihovih izjava namjenjenih Evropi da su oni, to jest Srbija, posljednja brana pred nadolazećom pošasti islama. Eto pukla je brana, ni svi hirurzi je, izvinjavam se, ni svi građevinari Srbije je više neće moći popraviti. Svi smo iznenađeni što je Fly Emirates (emiratska avio kompanija) uspostavila od petnaestog juna ove godine stalnu, svakodnevnu direktnu avionsku liniju između glavnih gradova ovih dviju država i pitamo se zar nije logičnije da se sve to dešava prije nama u BiH. Čak će zahvaljujući ubrizganom novcu iz Emirata JAT promijeniti ime u AIR Srbija i riješiti se ogromnih gubitaka. Mnogima nije jasno kako i zašto, iz kojeg razloga da baš u Srbiju dolazi bogati šeici i donose ogroman novac iz islamskih banaka? Odgovor je opet lahko uočljiv na samom ovom aerodromu i vidljiv je sam od sebe po završenom slijetanju emiratskog aviona. Iz utrobe letjelice izlaze buljuci tamnopute arapske djece, a za njima žure njihove mlade i zgodne majke Srbijanke po redu nikada prve, nego su one druga, treća ili četvrta, u islamu zakonita, žena svojih arapskih muževa. Normalno, tu je obavezno prisutan i poveći broj usamljenih putnica sa srbijanskim pasošem, poznatih pod imenom „eskort“ dame. Za njih su u najelitnijim emiratskim hotelima rezervisani raskošni apartmani o čijem plaćanju brine njihova prebogata klijentila. Nekadašnja misica čitave Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) Jelena Jakovljević, sada sa dodatkom bin Drai, ne putuje tim avionom. Njen muž, Said bin Drai, kao jedan od

najbogatijih Emiraćana, sin milijardera, svoju drugu suprugu po redu u bračnoj hijararhiji, često u posjetu porodici šalje privatnim avionom, jer je mama Jelena u trećoj trudnoći, a sin Halil i kćerka Asja još mali i jako nestašni. A na takav način je i njen dijamantski nakit višemilionske vrijednosti, mužev poklon poslije rođenja sina, sigurniji. E ne znam da li helikopterom lete od aerodroma do vojvođanskog sela Žabalj (nema ga na geografskoj karti) gdje žive Jelenini roditelji ili ih transportuju kakvim blindiranim automobilom, naravno u koloni sa velikim brojem tjelohranitelja. To i nije bitno. Bitno je da je Jelena nakon pet godina „rada“ i upornog traženja muža po Dohi sada već deset godina u sretnom braku od kojeg će i njena majka Srbija imati, i već ima, itekako velike koristi. Jer interes je osnovni faktor etosa (nacionalnog bića) kod Srba, kako lucidno definisa to crnogorski istoričar Borislav Cimeša. Važno je steći i imati, nije bitno kako, a kasnije je najlakše lagati i falsifikovati istorijske činjenice. Bar u tome Srbima na svijetu ravnih nema. Za sto godina će mitomani za današnjicu pričati svojim unucima kako su strašni arapski komandosi kidnapovali po Srbiji „najlepše devojke“ na putu od kuće do škole i u paketima ih vezane, ošamućene drogom transportovali na istok, a sve u cilju oplemenjivanja srpskim „nadnaravnim genima“ zakržljalog i atrofiranog arapskog naroda. Eto, naprimjer sva prepisana bosanska zemlja od strane begova i aga, kao dar (hedija) zanosnim pravoslavkama za poklonjenje im njihove draži kroz često dugogodišnje vanbračne veze,još uvijek je za Srbe tabu tema. Te onovremene opšte poznate javne tajne se nikad i nigdje ne spominju.

U Bursi postoji groblje srpskih princeza. Tamo je sahranjena i „razvratna“ sultanija Olivera za koju istoričari u Srbiji po običaju lažu da joj se, kao ne zna za grob. Tvrde i da je dotična bila prva sultanija koja nije promjenila vjeru?! (Ona je vjeru promijenila, kao što su prije vjenčanja činile i sve druge buduće turske snahe, a koliko je to učinila iskreno, to ostaje između nje i Boga.) Ovaj jako ružan nadimak ista je dobila nakon što je zbog nje izvršio samoubistvo sultan Bajazid, takođe ukopan u Bursi, zarobljen poslije poraza u bitki kod Angore 1402. godine od strane tatarskog vođe Timura.(Tamerlan). Okovanog su ga stavili u željezni kafez i tako prisili da prisustvuje pobjedničkom slavlju i gozbi na kojoj je Olivera, sada po automatizmu već Timurova žena, potpuno naga (Srbi kažu „samo“ do pola) pjevala i plesala oko novog muža i vidljivo nasmijana i sretna nudila ga đakonijama. Shvativši skim je dijelio postelju i ko je majka njegovih sinova (najmlađi Mehmed je kasnije na prijestolju naslijedio oca) Bajazid I je u željezne reštke tako žestoko udario glavom da mu se odmah prosuo mozak.

Poučen primjerom koji ću navesti za kraj siguran sam da od ovih arapskotursko-srpskih brakova Bosna može očekivati samo veliku štetu. Milicu Pivnički „ Milu“ rođenu u Srbobranu, kćerku deklarisanog četnika psihijatra Đorđa Mihajla Pivničkog, na kraljevskom bazenu u bikiniju je upoznao bivši kanadski predsjednik Brian Mulronej (imao mandat sve od 1984. do 1993. godine) poznat po tome što je uložio veto u Kanadskom parlamentu na priznanje srebreničkog genocida. Po sugestijama svoje supruge, četnikuše, taj predsjednik Kanade je tada takođe izdavao naređenja generalu Lewisu Mackenziju (Mekenziju) koji bošnjačkom narodu, za vrijeme povjerene mu misije, svojim lažnim izvještajima upućenih UN-u (prva ih je čitala i po potrebi korigovala Milica) i opstrukcijima na terenu, nanese više zla nego kompletna beogradska i paljanska vladajuća klika skupa.

I na kraju pitanje koje to i nije. Razmislimo zašto su u zadnjoj Jugoslaviji politički bili podobni i kao takvi birani na važne i manje važnije političke i privredne funkcije samo oni Bošnjaci (tada Muslimani i muslimani) čije su supruge bile Srpkinje? Možda bi tačniji naslov ove kolumne bio: ŽENE SU TAJNA USPJEHA SRBIJANSKE POLITIKE!

P.S. Najpoznatija raspuštenica na svijetu koja je ujedno i najveći poreski obveznik u Britaniji čija se imovina procjenjuje na 1,2 milijarde dolara (740 miliona funti) je bivša supruga vlasnika utrke Formule 1, Srpkinja Slavica Radić. Toliko je Berni Eccleston svojoj dvadeset osam godina mlađoj i znatno visočijoj supruzi (on je visok 159, a ona 188 centimetara) po rastavi morao isplatiti novca na ime „minulog dvadeset trogodišnjeg bračnog staža.“ On od svoje bivše, duplo mlađe supruge, nije tražio odštetu za masnicu na oku sa kojom se znao pojaviti na radnom mjestu kao posljedicom bračnih razmirica. Jednom ga je Slavica i javno fizički napala za volanom njihovog automobila zbog toga što je po njenom mišljenju prebrzo vozio. Radeći kao hostesa na utrkama, uspjela se „napredujući“ svojevremeno progurati i do kreveta budućeg muža koga slaga da nije u stanju ostati trudna, a po trudnoći mu pođe prijetiti da mu nikada neće dati da vidi dijete i tako razruši njegovu dugogodišnju ljubavnu vezu sa drugom ženom za koju je dobro znala da postoji. Za udaju svoje kćerke Petre, potrošila je 13,8 miliona eura i evo kako je to doslovno prokomentarisala za beogradski Blic: “Moje venčanje je bilo sranje pa sam se potrudila da mojoj kćerki to bude najsretniji dan u životu.“ Po svemu sudeći druga kćerka, Tamara ima namjeru kroz život krenuti maminim stopama. Nedavno se, što je normalno i glavni uslov, za časopis Plejboj slikala potpuno naga. Komentarišući to za javnost njena majka reče da se ona ponosi time.

 

Izvor: bosnjaci.net/Sead ZUBANOVIĆ

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top