SOFTIĆ: Genocid u Gazi kao zajednički američko-izraelski rat protiv Palestinaca

Jedan od bolje obaviještenih zapadnih eksperata za Bliski istok izvan domena akademske zajednice Alastair Crooke, bivši britanski diplomata i dugogodišnji obavještajni oficir MI6-a, koji se iz principijelnih i moralnih razloga razišao s vladom Tonija Blaira, a koji je svojevremeno imao važnu posredničku ulogu u pregovorima oko oslobađanja izraelskih talaca Hamasa i Hezbollaha u Libanu i palestinskih zatočenika u izraelskim logorima, dugogodišnji je duboko pronicljivi posmatrač geopolitike Bliskog istoka. Ovaj britanski analitičar, koji danas živi u Rimu, napisao je nedavno u jednom svom komentaru da trenutna kratkoročna strategija Izraela pod ultradesničarskom i ultranacionalističkom vladom ima za cilj zadržati podršku izraelske javnosti dvostrukim ciljevima: uništenja Hamasa i njegovih vojnih kapaciteta (komandno-kontrolnih centara i kompletne političke strukture ove organizacije i pokreta palestinskog otpora) i oslobađanje svih izraelskih ratnih zarobljenika (talaca) u Gazi. On navodi kako Washington, u datim okolnostima pod kojim djeluje Bidenova administracija, koja je odana Izraelu po svaku cijenu, apsolutno ne želi ili ne može učiniti ništa da odvrati Izraelce od brutalnih genocidnih napada na civilno stanovništvo Gaze.

Ali, dugoročna težnja i strategija izraelskog geopolitičkog razmišljanja, koje seže do početaka izraelske države, ima još brutalniji i mračniji dugoročni cilj.

IZRAEL NEĆE DOPUSTITI STVARANJE PALESTINSKE DRŽAVE

Neki od najpoznatijih bivših dužnosnika američke obavještajne zajednice, ali i akademski eksperti međunarodnih odnosa i geopolitike, kao što je npr. John Mearsheimer, profesor na Univerzitetu u Chicagu, vjeruju da postoji nekoliko razloga koji ukazuju na bojazan da bi ova agenda u Izraelu mogla prevladati. Prvo, ne postoji ni tračak nade koji bi ukazivao da izraelski lider Netanyahu i njegov ekstremistički režim imaju bilo kakvu želju ili namjeru poslušati američke savjete o vođenju rata protiv Palestinaca, u Gazi, ali i u širem smislu na drugim okupiranim palestinskim teritorijama. Američke sugestije i neiskreni mlitavi savjeti izgovoreni u strahu da se Izrael ne uvrijedi šuplji su i nerealni i kao takvi nespojivi s izraelskom strategijom. Danas postoje jasni dokazi i tragovi, zvanični i nezvanični citati Netanyahua, koji tvrdi da “nikada neće dozvoliti nastanak palestinske države”. Štaviše, Netanyahu već godinama pokušava izgraditi imidž da je on “jedini lider sposoban da manipulira SAD-om kako god to Izrael želi”.

Mark Regev, jedan od dugotrajnih političkih savjetnika izraelskog premijera, nedavno je kazao kako Izrael neće dozvoliti postojanje palestinske države u svom susjedstvu koja bi imala puni suverenitet, što uključuje i pravo na vlastite oružane snage, jer je to crvena linija za Izrael koju Tel Aviv ne može i neće prihvatiti. Regev se pozvao na bivšeg premijera Rabina, koji je ubijen zato što je bio spreman prihvatiti koncesije radi uspostave mira s Palestincima. Ali, kako Regev navodi, ni Rabin, kao tzv. mirotvorac, nije bio spreman prihvatiti postojanje palestinske države. Citirao je Rabina koji je kazao da Palestinci mogu imati samo nešto što je manje od države (less than a state).

Dakle, Izrael, bez obzira na to koja opcija bila na vlasti u Tel Avivu, Laburisti koji su umjereniji cionisti ili desničarski Likud i njegove satelitske još ekstremnije partije, nikad nisu imali namjeru prihvatiti postojanje palestinske države. Za izraelske vlade Sporazum iz Osla značio je uspjeh jer su u njemu vidjeli šansu za pacificiranje palestinskog otpora, onemogućavanje novih ustanaka (intifada) i ublažavanje okupacije koja se već tri decenije provodi u koordinaciji s Palestinskom upravom u Ramallahu, a koju režim u Tel Avivu smatra pogodnim instrumentom za lakše kontroliranje Palestinaca.

Zbog svoje snishodljivosti i servilnosti prema Izraelu, Palestinska uprava izgubila je s vremenom podršku građana, a njen se predsjednik Mahmoud Abbas već duže od 15 godina na vlasti održava dekretima i autokratskim metodama. Za to su vrijeme šanse za formiranje palestinske države sistemski reducirane a da njegova administracija nije ostvarila nikakve rezultate. S druge strane, Izraelu je sve vrijeme odgovarala podjela Palestinaca, kako ona politička, na PLO kojim na Zapadnoj obali dominira Fatah, kao sekularna opcija, s jedne, i Hamas kao islamski pokret otpora, u Gazi, s druge strane. Ma šta ko mislio o Hamasu, riječ je o popularnom pokretu koji ima demokratski legitimitet ostvaren pobjedom na izborima 2006. godine. Hamas ima i stvarni legitimitet među stanovnicima u Gazi jer se pokazao kao žilav oponent moćnom Izraelu kojem pruža oružani otpor. Paradoks je, pak, u tome što je i Izraelu u određenoj mjeri odgovarao status quo koji podrazumijeva podjelu političkog tijela Palestinaca i njihovu teritorijalnu fragmentaciju.

Za izraelsku političku i vojnu elitu ovakav status quo bio je idealan jer to znači nastavak okupacije kojom je moguće upravljati bez većeg rizika. Ali, taj su rezon i paradigma izraelske političke i vojne elite srušeni i više se ne može govoriti o kontinuitetu iste politike okupacije. Ta paradigma srušena je iznutra, a njeni su protagonisti izraelska ekstremna desnica kojom dominiraju doseljeničke političke opcije otjelovljene u osobama Bezalela Smotricha, Itamara Ben Gvira i sličnih fašista. S druge strane, izvana, ta paradigma srušena je Hamasovim napadom na Izrael 7. oktobra. Stoga je Izrael danas riješen da implementira ranije proklamirane ciljeve potpunog etničkog čišćenja Palestinaca, a u tome ima i prešutnu podršku zapadnih država, prije svega američke administracije, koja je zažmirila pred genocidnim pohodima u Gazi i kampanji etničkog čišćenja Zapadne obale. Jedina prepreka toj zapadnoj podršci Izraelu su građani koji su se tome usprotivili.

ISLAMSKI SVIJET U ĆORSOKAKU

Islamski svijet do danas je pokazao svoju kolektivnu inertnost, nesposobnost i odsustvo volje, želje i kapaciteta da na kreativan način pomogne palestinskom narodu. Rijetke su muslimanske države koje su makar retorički i na simboličan način dale podršku Palestincima. Muslimanski svijet nije spreman, niti je kadar, ratovati protiv Izraela, koji iza sebe ima podršku najmoćnijih svjetskih sila, prije svega SAD-a. Osim toga, niti jedna arapska ili islamska država ne želi se upustiti u oružani sukob s nuklearnom silom kakva je Izrael.

Ovdje je više nego jasno da kapacitet odvraćanja Izraela, koji je narušen kada je riječ o Palestincima, još postoji kada je riječ o potencijalnom uključivanju muslimanskih zemalja u oružani sukob s Izraelom. Odsustvo kapaciteta zajedničkog djelovanja muslimanskih zemalja na globalnoj razini, iako je Organizacija islamske suradnje (OIC) druga najveća multilateralna organizacija poslije UN-a, poseban je fenomen koji je možda najbolje nedavno ukazao bivši lider Malezije Mahathir Mohammed. Ovaj veliki muslimanski državnik naveo je kao razlog konsenzualni model odlučivanja unutar ove velike organizacije muslimanskih zemalja. Mahathir je potpuno u pravu, on tvrdi da bi nekoliko značajnijih država u islamskom svijetu moglo djelovati kolektivno ako bi se udružile. Ali, zbog toga što će uvijek postojati neka zemlja koja će biti protiv, konsenzus je nemoguće uspostaviti u forumu od više desetina zemalja kakav je OIC. Mahathir je, stoga, kad je posljednji put bio premijer, u Kuala Lumpuru organizirao samit nekoliko vodećih islamskih zemalja među kojim su bile Malezija, Turska, Iran, Pakistan i Katar. Ali pod pritiskom Saudijske Arabije, bivši pakistanski premijer Imran Khan otkazao je prisustvo ovom samitu bojeći se da bi njegovo prisustvo moglo izazvati revolt i ekonomske sankcije Rijada. Ako bi se u forumima kao što je OIC odluke donosile većinskim glasanjem, u tom slučaju bi OIC bila mnogo efikasnija organizacija.

IZRAELSKI PREMIJER IZMEĐU RATA I ROBIJE

Netanyahu se već duže vrijeme suočava s potencijalnom zatvorskom kaznom u izraelskom sudskom sistemu zbog onoga što The New York Times naziva “spiskom optužbi za mito, prevaru i povredu povjerenja”. Činjenica da je Netanyahu trenutno premijer štiti ga od nastavka suđenja. Onoga momenta kada se rat u Gazi okonča, velika je vjerovatnoća da će se Netanyahu morati povuče s mjesta premijera. Tada će biti primoran suočiti se s pravnim izazovima i krivičnim gonjenjem. Ovaj kasapin iz Tel Aviva i ratni zločinac, kako ga je nazvao turski predsjednik Erdoğan, itekako ima razloga da svoj genocidni pohod na Gazu pokuša provoditi što je moguće duže, mjesecima ili čak čitavu godinu, kako bi postigao svoj navodni cilj “potpunog iskorjenjivanja Hamasa”, koristeći genocid kao pravan kako bi spasio vlastitu kožu pred izraelskim sudovima.

Iako je i ovaj razlog bitan uzrok opredjeljenja za rat protiv Palestinaca, ne treba biti naivan i sve svoditi isključivo na ličnu razinu. Ozbiljan pristup i seriozna analiza zahtijeva mnogo više od toga. Naime, treba imati u vidu činjenicu da Netanyahu stremi ka daleko ambicioznijem i sveobuhvatnijem strateškom cilju Izraela, mimo korupcijskih afera i sitnih sudskih sporova. Kod ozbiljnih država te stvari su marginalne u odnosu na dugoročne državne strategije, obračuni s korupcijskim aferama mogu proći kao mamac i cilj za animiranje i mobilizaciju neozbiljnih i amaterskih političkih protagonista kada ih se želi upotrijebiti protiv vlasti za neke druge ciljeve. U Izraelu ili Americi to su marginalne stvari koje se jedino uspješno prodaju novim demokratijama. Ozbiljni analitičari, poput onih američkih, koji su nekad upravljali sistemom obavještajnog dugoročnog predviđanja, vjeruju da Netanyahu želi postati možda najveći heroj cijele historije Izraela. On želi biti upamćen kao lider koji je predsjedavao konačnim rješenjem “palestinskog pitanja”, to znači da želi ostati upamćen kao čovjek koji je uspio protjerati cjelokupno palestinsko stanovništvo iz njihove zemlje, i to zauvijek.

Naravno, ovakva ambicija izraelskog vođe užasavajuća je i teško inteligibilna, a kamoli prihvatljiva za moderni liberalni zapad. Zbog toga ju Izrael u ovom trenutku ne želi javno artikulirati. Ali, treba imati na umu činjenicu da je upravo taj cilj i neumoljiva logika iza većine izjava Izraelske vlade, posebno njene vrhuške, kojom dominiraju najveći ekstremisti do danas. Stanje na terenu jasno ukazuje da su stanovnici Gaze pod izuzetno brutalnim pritiskom izraelske vojske da napuste svoje devastirane kuće, nepokopane članove porodica, srušena urbana područja, bolnice, javne službe. Jedina opcija koja se danas nudi Palestincima Gaze jeste “Otiđi ili umri”. U suštini to im jedino nudi izraelska vojska.

Problem etničkog čišćenja i genocida, naravno, nije ograničen samo na Gazu. Palestinci koji žive na Zapadnoj obali također su mjesecima izloženi brutalnim napadima, torturi i dehumanizaciji, eksproprijaciji zemljišta, uništavanju imovine, nekretnina, farmi, voćnjaka, gubitku sredstava za život. Izraelske okupacione snage to čine pod kvazivojnim napadima visoko ideologiziranih, ekstremističkih, ultradesničarskih doseljenika koji uživaju punu podršku izraelske države u kontinuiranom otimanju palestinske zemlje.

Drugim riječima, svi potrebni mehanizmi za etničko čišćenje svih Palestinaca danas su stavljeni u upotrebu. Evidentno je, naravno, da zbog svog kriminalnog ponašanja Izrael već plaća ogromnu cijenu erozije vlastitog dosadašnjeg moralnog i diplomatskog položaja u svijetu koji su uspjele izgraditi cionističke fabrike laži i propagande i proizraelski lobiji na Zapadu.

Takva realnost možda nije u potpunosti očigledna onima koji žive na Zapadu, gdje je sve što se može čuti u mainstream medijima i iz koridora moći prvenstveno izraelska strana priče, narativ, koji se sistematski oblikuje decenijama. Ali, na drugom kraju svijeta, u tzv. zemljama globalnog juga, ogroman val novinarskog i javnog mnijenja misli potpuno suprotno. Sve je veći intenzitet animoziteta i kritika Izraela kao države.

Cionisti su uložili ogromnu energiju i resurse kako bi kritike cionizma i izraelske državne politike izjednačili s antisemitizmom. Jedna od velikih tragedija Jevreja kao naroda, s dugom tragičnom historijom iza sebe, jeste to što izraelskom greškom linija razdvajanja između neprijateljstva prema politici Izraelske vlade, s jedne strane, i razvoja širih antisemitskog sentimenta, s druge strane, postaje sve nerazgovjetnija, jer se sve više ljudi usuđuje javno kritizirati Izrael. Među njima ima i onih koji nisu dovoljno sofisticirani da mogu razdvojiti legitimnu kritiku Izraela i politike vlade ove države od antisemitizma. Takav će trend u suštini dovesti do jačanja stvarnog antisemitizma koji će ugroziti Jevreje na zapadu, na što već godinama ukazuju dobronamjerni Jevreji iz akademske zajednice i nevladinog sektora, a koji su sve više ujedinjeni u pružanju podrške Palestincima.

JEDINA AMERIČKA STRATEGIJA JESTE JAČANJA IZRAELA

Netanyahuovi politički pajdaši i partneri u ekstremno desničarskoj vladi arogantno vjeruju da će zbog svoje genocidne politike koju provode nad Palestincima u redovima bespomoćnog i bezubog međunarodnog mnijenja biti izloženi kritikama, napadima i verbalnom zlostavljanju dvadeset ili možda trideset godina. Po njihovom mišljenju, to je cijena koju im se isplati platiti, jer će za to vrijeme Izrael zauvijek proširiti i konsolidirati, etnički očistiti svoju ekskluzivnu jevrejsku državu. Jevrejski ekstremisti drže se parole da svijet ima kratko pamćenje. Oni vjeruju da će se, prije ili kasnije, pojaviti nove međunarodne krize i ratna žarišta, i da će time globalna pažnja biti preusmjerena. Prije ili kasnije, nadaju se jevrejski ekstremisti, palestinsko pitanje će biti zaboravljeno.

Oni među nama, koji smo nekad vjerovali u dobronamjernost i moralni idealizam američke države, danas su se uvjerili da Washington neće učiniti ništa da to spriječi i ništa se neće promijeniti u politici SAD-a na bilo koji smislen način. Štaviše, samo slijepci mogu a da ne primijete da se ukupna američka strategija u arapskom svijetu danas svodi na strategiju jačanja Izraela, uništavanja opozicije režimu u Tel Avivu, kontinuiranim potkupljivanjem despotskih režima u Kairu i Amanu, i širenju iste paradigme na ostatak arapskog svijet, umotane u diplomatske floskule Abrahamskog sporazuma, kako bi se Izrael pozicionirao, nametnuo ili inaugurirao, kao hegemon koji će kontrolirati sve arapske države na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi, milom ili silom.

Prepreka tom projektu jesu Palestinci i njihov otpor izraelskoj okupaciji i osovina otpora, koja se protivi američkoj i izraelskoj hegemoniji u Zapadnoj Aziji. Američki kongres neće odustati od finansiranja ovog američko-izraelskog projekta ogromnim novcem koji kongresmeni dobijaju od izraelskih pristalica. Stoga, Netanyahu igra na kocku, on ide na sve ili ništa, znajući da su razmišljanja koja ispunjavaju medijski komentarijat u Washingtonu posve trivijalna kad se bave njegovom korupcijom. U ovom momentu to postaje irelevantno. Ima ozbiljnih analitičara koji tvrde da je za neke ova korupcijska hajka čak i poželjna, jer odvraća pogled globalne javnosti od krajnjih ciljeva Izraela, a to je etničko čišćenje cijele Palestine.

Ima još jedna daleko važnija stvar o kojoj se nedovoljno govori. Naime, mnogi u Washingtonu i Izraelu žude za šansom da se obračunaju s preostalim državama koje istinski predstavljaju prepreku za ostvarenje izraelsko-američkih ciljeva u regiji. Među tim državama Iran je na prvom mjestu. Stoga je genocid u Gazi, zavaravamo se ako mislimo drukčije, zajednički američko-izraelski rat koji ima za cilj u suru utjerati sve one muslimanske zemlje koje im se protive i poslati im signal da ni Moskva niti Peking još dugo neće moći odlučivati o sudbini Zapadne Azije.

Ali ovakav odnos može dovesti do katastrofalnih posljedica u slučaju da još neko bude uvučen u palestinsko-izraelski sukob. Tada bi Washington mogao biti “primoran” da uđe u direktan rat i to izravno u ime Izraela, protiv svih izraelskih neprijatelja u regiji.

Izrael već duže vrijeme priželjkuje ovu vrstu rata u regiji. Izraelski rezon je sljedeći: Ako će do te vrste rata doći, onda je bolje da se to desi sada nego kasnije. Američko javno mnijenje u generacijskom smislu još je na strani Izraela, iako se ovaj trend mijenja. Slično je raspoloženje i u Evropi. Izraelu bi se takav rat isplatilo voditi danas, dok su arapske države još slabe i pod kontrolom konzervativnih i plašljivih, zapadu i dalje servilnih arapskih monarha koji strahuju od masovnih narodnih pobuna u vlastitim zemljama.(stav.ba)

akos.ba