Snijeg kao pokazatelj društvene (ne)odgovornosti

Čovjek je društveno biće i samo življenjem u uređenim zajednicama može afirmirati svoje kapacitete, sposobnosti i vrijednosti. Međutim, kvalitet života zajednice često zavisi od najslabijih karika.

Piše: Voloder Sanadin

Postojanje kontrasta boja i pojava u prirodi, ali i ponašanje među ljudima nam daje mogućnosti da sagledamo pozitvno i ono drugo oko nas.

„Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvijer pokaže trag“ – kaže stara i svima poznata izreka. Čitanjem ove narodne izreke kroz međuljudske odnose možemo uvidjeti izostanak društvene odgovornosti kod pojedinaca ili jednog većeg dijela društva, a možda nam snijeg samo otkriva njihove prave osobine koje nam ostanu skrivene tokom godine.

Društvena solidarnost i odgovornost je bila dominantna crta bosanskohercegovačkog društva, a posebno Bošnjaka. Međutim, unutrašnje i vanjske okolnosti koje uglavnom negativno djeluju na naše društvo zadnjih sto godina ili više su izrodile mase pojedinaca kojima sebičnost predstavlja dominantnu crtu karaktera. Ta sebičnost je sušta suprotnost nužnom shvatanju društva da smo država ti i ja, i da se država gradi od pojedinca, porodice, mjesne zajednice, općine…

Izbjegavanje preuzimanja odgovornosti, potenciranje stava „šta je meni država dala“ umjesto Kenedijevih riječi „šta sam ja državi dao“ dovodi do življenja u društvu nezadovoljstva gdje su izvori frustracija beskonačni, a rješenja nema ni za banalne stvari.

Odličan primjer smo mogli vidjeti ove godine u Kaknju gdje je aktualni v.d. načelnik ponovio praksu ranijeg načelinika g. Nermina Mandre uputivši javni poziv radno sposobnim muškarcima da se uključe u čišćenje snijega. Nažalost, ova pozitivna praksa iz Kaknja, koja ima tendenciju da postane tradicija usamljeni je primjer u Bosni i Hercegovini, bar koliko je meni poznato.

Nas islam uči da je najmanji oblik imana skloniti prepreku sa puta, a taj hadis u našem vremenu se može primjeniti na više načina: od čišćenja ulica od otpadaka, snijega, leda do realizacije zakona države. Naša priča uprazno, žaljenje kako nam u kafićima ne izdaju račun, kako nam se u institucijama službenici neodgovorno ponašaju će imati samo negativan efekat po nas same sve dok ne spoznamo naša  prava i ne upoznamo se sa načinom ostvarivanja prava. Za ovaj korak nužno je izaći iz zone komfora. Kad kupujete ili koristite usluge obavezno zatražite račun, kad se službenik neke institucije nekorektno ponaša prema vama napišite žalbu, ostavite na njih svoj kontakt i pratite njeni put. Budite uporni!

S druge, zakon nas zadužuje da očistimo snijeg, led i ledenice sa i oko naših kuća i objekata pravnih lica. Međutim, stanje na ulicama i trotoarima pokazuje odsustvo odgovornosti. Čak i prilazi džamijama često nisu očišćeni što je ispit na kojem padaju naši džemati, vjernici…

Ranije su bosanske mahale i ulice čistili njeni stanovnici, često rano ujutro prije posla, dok danas snijeg i led nesmetano obitava čak i ispred ulaza pravnih lica kojima zakon nalaže da očiste trotoare i prilaze.

Da li se prepoznajete u ovim pričama

Naše stanje na najbolji način možemo opisati kroz ove dvije priče. U prvoj priči radi se o četiri osobe koje možemo često sresti u svojoj ulici, na poslu, a mnogo vas i žive pod istim krovom sa ovakvim profilima.

Trebalo je obaviti jedan vrlo važan posao i Svako je mislio da će ga Neko obaviti.

Bilo Ko je to mogao da učini, ali Niko nije htio.

Neko se zbog toga naljutio, jer je to bio posao za Svakoga.

Svako je opet mislio da bi ga Bilo Ko mogao obaviti, ali Niko nije shvatio da ga Neko ne želi obaviti.

Na kraju je Svako krivio Nekoga, jer Niko nije uradio ono što je mogao da uradi Bilo Ko.

Kroz ovu priču možemo shvatiti i (ne)rad brojnih institucija, udruženja, (ne)formalnih grupa kod kojih dominira priča, umjesto preuzimanje odgovornosti i inicijative. I tako odrastaju generacije koje imaju krivu predstavu stvarnosti i sebe vide kao centar svijeta. Kad dođe iskušenje, prirodna nepogoda ili nešto gore svi ćemo biti na ispitu. Tada plaćaju cijenu neodgojene generacije, a suočavanje sa realnošću je često jako bolno.

Ako u jednom društvu dominiraju pojedinci koji kroz društvenu interakciju prikrivaju svoju neodgovornost ili izvode malverzacije to će se prije ili poslije obejaniti kao u narednoj priči.

Jednom prlikom, nakon što su saznali da njihov kralj lovi lavove u susjedstvu, seljaci su odlučili da pozovu njega i njegovu pratnju i pripreme veliki broj obroka u njegovu čast. Gosti su večerali i otišli na spavanje. Želeći pokazati svoju velikodušnost, postavili su pred njihova vrata veliki spremnik i dogovorili se da ga napune sa mlijekom za kraljevski doručak.

Svi seljani su morali donijeti mlijeko od svoje koze, a zatim bi svaki od njih morao nagnuti svoju kantu u spremnik. S obzirom na veličinu spremnika, nekoliko seljaka je tajno razmišljalo o tome da bi mogli razrijediti svoje mlijeko sa određenom količinom vode, a da to ostali neće ni primjetiti.

U ranim jutarnjim satima, kada se tekućina iz spremnika nasula za kralja i njegov dvor nije imala okus mlijeka, nego okus zlobe i pohlepe, jer je čitav spremnik bio ispunjen vodom.

U prvoj priči je prikazano bježanje od društvene odgovornosti, a u drugoj lažiranje. Zajedničko svim likovima iz ovih priča je prebacivanje krivnje na druge.

Izviđači – najbolji modul organizacije mladih

Da se prava i potrebe ugroženih skupina u jednoj zajednici na mikro planu zadovolje nužan je društveni projekat tj. koncenzus kroz organizaciju npr. izviđačkih odreda. Ovaj izazov se najbolje može riješiti kroz sinergiju općine/mjesne zajednice, džemata i drugih udruženja koja će koordinirati sa izviđačkim. Djeca će osim izviđačkih aktivnosti imati društvenoodgovornu ulogu brige o javnim površinama i potrebama ugroženih skupina. Takvi izviđački odredi bi prvi reagovali u čišćenju snijega, održavaju i uređenju zelenih površina čime bi se smanjio pritisak na komunalni sektor. Pored toga, izviđači bi imali bazu podataka osoba slabijeg zdravlja ili pokretljivosti kojima bi bili na usluzi tokom čitave godine. Na ovaj način bi manje posla imala hitna pomoć, centri za socijalni rad, humanitarna udruženja, zlonamjerni novinari…

Kad bi ovakav sistem zaživio u praksi naša domovina bi na totalno drugačiji način dočekala redovne poplave i druge elementarne nepogode. Nove generacije bi odrasle sa visokim stepenom društvene odgovornosti i brojnim vještinama koje će im olakšati životni hod.

Ovakvim društvenim angažmanom bi svi bili na dobitku. Djeca bi naučila rukovati poljoprivrednim alatkama, naučila bi kostiti travu, uzgajati cvijeće i drugo ukrasno bilje. Stariji bi se osjećali korisno jer bi bili u mogućnosti da prenose svoja iskustva i vještine na mlađe, a to sve bi se realizovalo na otvorenom, na zelenim površinama čime se vraća društvena harmonija. Prava antidepresivna aktivnost u urbanim sredinama.

Na ovaj način bi znali sa kim živimo u zgradi, odnosno ulici i bile bi manje šanse da budemo prozvani hadisom da nije vjernik onaj koji zanoći sit a njegov komšija gladan. Danas je postao standard da ne poznajemo komšije, a da ne govorimo o poznavanju njihovog stanja i potreba. To je za mnoge kvantna fizika.

Ako vam se dopada ideja iz ovoga teksta budite slobodni, ne čekajte na druge, krenite postepeno prema realizaciji ove vizije.

Budite promjena koju želite vidjeti u svojoj ulici, kvartu, mahali, nemojte biti Niko, Bilo Ko, Neko, ili Svako. Nemojte biti od onih koji sipaju vodu umjesto mlijeko. Nemojte dozvoliti da vaše preuzimanje odgovornosti u porodici i društvu zavisi od ponašanja drugih jer ćete vi biti pitani za svoja djela i emanet, a ne za grijehe drugih. Nemojte za svoje probleme krivce tražiti u javnim ličnostima, političkim strankama, nego poštujte pravila i uradite ono što je do vas. Izađite iz zone komfora i preuzmite odgovornost! Pročitajte, ako niste već, knjigu „Ko je mazno moj sir“. Vjerujte mi, nećete se pokajati.

Stav