Šmitovo staro ruho

Još kao djecu učili su nas koliko je istina važna i kako je lijepo i hrabro istinom otvarati oči svijetu. Jedna od prvih priča koju su nam kazivali bila je ona o gologuzom caru kojem niko nije smio kazati da sramoti i sebe i druge dok to nije učinila jedna bezazlena dječija duša.

Nag i gologuz jesu sinonimi, međutim, nag kao da se stidi svoje golotinje, dok se gologuzi njome ponosi. A onda smo odrasli i sami polahko postajući carevi podanici koji unezvjereno gledaju u sve samo ne u carevu sramotu. Zato se crvenimo kad dječija duša hrabro kaže da nas car sve pravi budalama. Čekamo sud da potvrdi da li vidimo to što vidimo, a onda ćemo vjerovati sudu, nikako svojim očima…

Kada se Šmit uporedio sa Franjom Josipom okrenuli smo glavu praveći se da nismo dobro čuli, kada je nametnuo tehničke izmjene Izbornog zakona vjerovali smo da će izbori biti pošteni, kada je nametnuo ostale izmjene u izbornoj noći mislili smo da se radi o šali. I bili smo u pravu: izbori su pošteno pokradeni i radilo se o neslanoj izbornoj šali. Sad se svi mogu zadovoljno smijati osim Bošnjaka, jer je šala bila na njihov račun. Dok susjedi teferiče jer su dobili šta su htjeli svevši cijeli jedan narod na nebitan politički kusur čija demokratska volja je bitna kao lanjski kupus. Donesena im je presuda prema kojoj ima da vrijede onoliko koliko im to drugi dopuste, ni manje ni više. Pravila koja važe svuda gdje je demokratija posijala svoje sjeme u Bosni i Hercegovini ne vrijede, jedno zrno – jedan klas ili jedan čovjek – jedan glas ipak na bosanskom tlu ne uspijeva, ovdje ipak važi Orvelov komparativ da ima jednakijih. U međuvremenu se bošnjački politički (svoje)dušebrižnici otimaju za ono malo preostalih a rasklimanih stolica. Poput žabaca koji se u bosanskoj isparavajućoj bari bore za preostale lokvanje svojim kreketanjem izbezumljujući narod koji uzaludno čeka neće li se ipak neki žabac pretvoriti u princa.

Kad li će taj narod odrasti i prestati vjerovati u bajke?

Šta briga nekoga što Bošnjaka u Bosni ima više od 50%, kad je po Šmitovoj računici to mnogo manje od jedne trećine. Neko bi pomislio da gospodin Šmit slabo vlada matematikom, no to nije tačno, car odlično računa, a pošto je matematika egzaktna nauka lahko je izračunati koliko za gospodina Šmita vrijede Bošnjaci. Preciznom računicom kazano jedan Bošnjak za Šmita vrijedi koliko dvije podlaktice jednog Hrvata ili veliki prst jednog Srbina jer po njegovom računu 68 000 Bošnjaka vrijedi koliko i 21 000 Hrvata ili 2 300 Srba to jest 9 000 Ostalih. Podlaktice i veliki prst imaju svoju simboličku vrijednost.

Neko bi rekao da je u pitanju matematička greška, ali kako uvijek na štetu Bošnjaka? Slučajno? Pa samo naivni vjeruju u slučajnosti. No ko je to dijete pa da caru kaže ono što i car zna, ali nije lud ni iskren da prizna. Bolje je, i lakše naravno, krivicu prebaciti na drugoga pa kazati da je svako ukazivanje na dvostruke aršine zapravo politikanstvo, a to što je jedan narod ponizio kao bezvrijednu masu nedostojnu objašnjenja zove se diplomatskim bontonom.  Od samog ustoličenja car više boravi i dogovara sa „Garantima“ bosanskog nemira nego sa onima o čijoj zemlji donosi odluke. Treba se prisjetiti da je, dok su susjedovi i komšijni srpovi žnjali bosanske glave, gotovo cijeli demokratski svijet Bošnjacima uvodio embargo na oružje vežući im tako ruke kako bi se manje koprcali dok srpovi (eufemizam za kame) ne obave posao. Uvesti embargo ne znači samo prepustiti nekoga sudbini, nego odlučivati o tuđoj sudbini makar kao saučesnik i nijemi posmatrač. Licemjerno opravdanje bilo je da bi se bez embarga rat samo raspirio, a zapravo se čekalo da u genocidu nestane cijeli jedan narod, ali istina poput vode uvijek nađe izlaz, no Bošnjaci su tu istinu skupo platili priznanjem barem genocida u Srebrenici, mada je svakom jasno da se desio na cijeloj teritoriji gdje su susjedi i komšije kažnjavali Bošnjake što su „dali vjeru za večeru“. Niko nikada ne spomenu u sličnom kontekstu embargo na oružje za Ukrajinu, što li? Agresija na Ukrajinu je bila prilika da se svijet podsjeti na nepravdu nanesenu jednoj zemlji, te da se pokuša ispraviti no bošnjački političari su to divno diplomatski prespavali.

Tiha eutanazija naroda, a posljedično i BiH, nastavila se nakon rata na suptilnije načine, ali i to je išlo sporo, stoga je ipak bilo neophodno smisliti kako da, ako već nisu fizički nestali, Bošnjaci budu svedeni na nebitan politički faktor bez obzira na brojnost. Nije dobro što se za odluke koje su nametnute kao zakon koristi termin aparthejd jer je to termin vezan za drugi teritorij, drugo vrijeme i druge ljude iako se o sličnostima može govoriti. Zato bi trebalo izmisliti novi termin za ono što se želi postići novim izbornim zakonom. Možda imenovati po onome koji donosi takve odluke kako bi mu se odala historijska počast pa ga ovjekovječiti npr. terminom šmitizam. Tako bi u rječniku šmitizam bio definiran kao prikrivena izborna diskriminacija u 21. stoljeću upakovana u nametnute zakonske okvire od strane predstavnika međunarodne zajednice kako bi se Bošnjaci politički eutanazirali. Čekajući da se Bošnjaci malo smire i uspavaju car smišlja kako da kroz grunt legalizuje otimačinu bošnjačke zemlje. Koliko car, pardon, gospodin Šmit drži do svojih podanika najbolje govori koliko im je spreman bilo šta objasniti. Bježi od pitanja kao car od ogledala, a onda se nahorozi kada se jedan dječak (nazvat ćemo ga Sven) drzne kazati kako je car obukao neko staro ruho, slično onima koja su nosana još onomad u carevoj domovini kad su neki drugi podanici nosali brojeve i trouglove na rukavima, no je li to dovoljno da i podanici i car, i što je još važnije, carevi savjetnici pažljivije pogledaju cara i kažu mu da je nag? Nije važno ima li fajde govoriti caru istinu, važnije je da podanici vjeruju svojim očima, a ne tuđim pričama. Naći će se uvijek neko dijete koje će i caru reći…

Piše: Edin Balta, profesor

Stavovi izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i nužno ne predstavljaju stavove portala Akos.ba.

Akos.ba