„Sjedi tude. Ja ću govorit’, a ti ponavljaj za mnom: Euzubilah“
– Sjedi tude… Đe imaš žurit’? Ja ću govorit’, a ti ponavljaj za mnom:
Euzubilah imnašejtan iradžim. Bismilah Irahman Irahim…
– Ma, draga nane, znam ja sam…
– Nek’ znaš… Ponavljaj!
Nikad grubo, naredba je bila kao molba. Ponavljao sam, riječ po riječ.
Studirao sam pravo. Četiri godine, 27 ispita. Dvadesetsedam puta izišao na ispit, dvadesetsedam puta položio. Uvijek po istoj proceduri.
Uzdam se u Boga, proučim. Učim. Uzdam se u sebe, naučim. Noć prije ispita, nazovem nanu, sutra mi je, nane, ispit.
-U koliko sati? Dobro, sine, proučiće nana. Ali prouči i ti. Biće, sine, koliko hoćeš ispita, a neće nana uvijek biti tu. Zato i ti nauči da proučiš, i sebi i drugima. Ako ti ništa drugo ne može pasti napamet, prouči makar ono što si za mnom ponavljao. Zna Allah svačiji hal, i naš će znati. Svakom olakša, i nama će.
Kao da i ona sa mnom ide na ispit.
Dvadesetsedam puta ista procedura: učiš, naučiš, nana prouči, proučiš, položiš. Rad, ljubav, vjera, rezultat. Ako postoji ijedan univerzalan recept, to bi, slutim, morao biti taj.
Autor: Tarik Đođić
