Sjećanje na slijepe bosanske hafize Kur’ana
U našoj zemlji je u prošlosti živio znatan broj hafiza Kur’ana koji su bili slijepi ili slabovidni. Taj fizički nedostatak ih nije spriječio da nauče Kur’an napamet, iako su živjeli u mnogo težim uvjetima nego mi danas.
Nažalost, vrlo malo pažnje posvećujemo našim velikanima iz prošlosti, iako iz njihovih života možemo izvući mnoštvo pouka. Ovaj kratki tekst je samo mali osvrt na veliku ljubav koju su naši časni preci gajili prema Kur’anu, a koja bi nama trebala poslužiti kao inspiracija da nastavimo njihovim časnim stopama.
Na početku, treba istaći da su u periodu između 1918. i 1930. godine učenje Kur’ana napamet u Sarajevu završili slijedeći hafizi: Ibrahim Proho, Ibrahim Trebinjac, Akif Handžić, Mustafa Sahačić, Sulejman Muharemagić, Ismail Fazlić, Emin Bilić, Omer Mušić i braća Osman i Husein Merhemić.
Za našu priču je bitno ime jednog od njih, rahmetli Ismaila Fazlića (1909-1985) koji je bio dugogodišnji imam i hatib Čekrekči Muslihuddin džamije. Hifz je počeo učiti pred imamom Mustafom-ef. Derviševićem, a nastavio pred čuvenim hafizom Šakirom-ef. Tuzlom. Zanimljivo je spomenuti da je hafiz Fazlić, na podsticaj Mehmeda-ef. Handžića, izvršio popis hafiza koji su živjeli u Sarajevu od 1878. do 1942. godine. Obišao je sva mezarja u gradu da bi ustanovio kad je koji hafiz živio. Na osnovu njegovih podataka, Handžić je u listu El-Hidaje objavio članak pod naslovom „Pamćenje Kur’ana kod napamet i hafizi u Sarajevu od 1878. do danas“ (El-Hidaje, godina V/1941-42., br. 8-10, str. 193-204.).
Spomenut ćemo slučaj hafiza Asima Pušine, koji je Kur’an naučio napamet iako je bio potpuno slijep. Hafiz Pušina je upravo od svog muhaffiza Fazlića naslijedio ljubav prema učenju Allahove Knjige. Ovaj podvig dobija na veličini ako se sjetimo teških uvjeta u kojima su tada živjeli, bez savremenih pogodnosti i olakšica u kojima mi uživamo. Hafiz Pušina je nakon tri godine učenja završio hifz pred svojim muhaffizom Fazlićem, a prema riječima hafiza Mahmuda Traljića ostao je upamćen po veoma jakom i čvrstom hifzu. (1)
Subhanallah, zamislimo se nad našim stanjem. Hafiza Asima Pušinu njegovi zdravstveni problemi nisu spriječili da život posveti učenju Allahove Knjige, iako zbog problema s vidom nikada nije naučio čitati ni pisati. Gdje smo mi od njegovog primjera, iako smo i zdraviji i dunjalučki imućniji nego što je on bio? Imamo li mi srce poput njegovog koje je kucalo za Kur’an, ili su naša srca vezana za druge stvari pa ne nalazimo u nama želju za učenjem Božijeg Govora? Neka svako od nas odgovori za sebe, i znajmo da ćemo sigurno biti pitani za blagodati koje nismo iskoristili da se Uzvišenom približimo.
Na kraju, vrijedi istaći da slučaj hafiza Pušine, rahmetullahi alejhi, nije usamljen na našim prostorima.
U Bosni i Hercegovini je živio znatan broj Čuvara Božje Objave koji su znali cijeli Kur’an napamet, a pri tome su bili slijepi. Spomenut ćemo samo nekolicinu njihovih imena zabilježenih u analima historije, doveći Uzvišenom da im podari najveće deredže u Džennetu (2):
– Alija, sin Ebu Bekrov (u. 1876.)
– Šakir-ef. Muhibić (u. 1881.)
– Mustafa-ef. Vučjaković (u. 1881.),
– Ahmed-ef. Temim (u. 1929.),
– Bajram Lekić (u. 1944.),
– Sulejman-ef. Repak (u. 1964.),
– Mustafa-ef. Snaga (u. 1975.),
– Halil-ef. Repak (u. 1978.),
– Ali Osman-ef. Smajić.
Izvori:
Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, El-Kalem, Sarajevo, 1998
Fadil Fazlić, Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih sto pedeset godina (1860-2010), Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i IC El-Kalem, Sarajevo, 2011.
Piše: Nedim Botić
preporod.com
