Sjećanja Saliha Behmena na zatvorske dane: U Zenicu/Foču kada pođem ja

Nakon rasprave pred Vrhovnim sudom u Sarajevu, gdje su svi osuđeni prisustvovali, ’Zeničaci’ i ‘Fočaci’, pred odlazak u Zenicu i Foču se međusobno opraštaju. Svi smo pod dojmom dugogodišnjih kazni, s malim izgledima na nešto bolje. Gleda­jući način kako se opraštamo, jedan od načelnika Centralnog zatvora u Sarajevu, po imenu Stanko (inače vrlo predusretljiv čovjek) nije se mogao suzdržati, dobacio nam je: “I vi kažete da niste grupa!” Volio bih znati šta je mislio o presudi Saveznog suda u Beogradu, koji je odbacio optužbu da se radi o ’grupi’ (zavjereničkoj grupi) i sve sveo na priče, na verbalni delikt.

Novinarka Nagorka nije propustila a da ne ukaže na gest kojeg je učinila zastupnica javne optužbe prema Džemalu La­ticu, časteći ga tortom za njegov rođendan. Svakako da su ovakvi postupci zavrijedili priznanje u odnosu na one postupke kojim su nas dočekivali prilikom hapšenja prije četiri decenije. Susret s isljednikom bio je tada daleko od bilo kakve učtivosti. U prvom susretu me dočekao psovkom “Evo vam…” poprativši to prostačkim balkanskim gestom i dodavši odgovarajuću pros­tačku riječ. A zatim istim tonom dodajući: “Mi komunisti ne da­mo vlast!”

Ali, eto za ovih četrdeset godina smo uznapredovali u op­hođenju, makar to bili i djelomično usamljeni slučajevi. Ipak, novinarko Nagorka, mora se priznati da još nismo stigli do stepena srednjovjekovnih krvnika, koji bi pred svoje žrtve klekli i tražili oprost prije nego što im odrube glavu.

Uostalom, od zastupnice javne tužbe niko nije ni tražio ni očekivao ovakve geste, ali je njena dužnost bila pravno korek­tan odnos. A bila je daleko od toga. Sama je kršila zakonske norme dozvoljenog u proganjanju navodnih prekršilaca zakona.

Kad je moj brat u završnoj riječi rekao da prašta (halali) nekim svojim svjedocima, a zatim se u jedan momenat obratio zastupnici javne optužbe i dodao: “… a zaista je bilo niskih udaraca”, pratio sam izraz njenog lica. Ona ga je tupo gledala kao da uopće ne razumije o čemu govori. Ona se potpuno saživila s bespravljem kojeg je činila. To je za nju bilo sasvim normalna stvar.

Ona je svoju dušu, svoje ’ja’, davno prodala partiji za ono ’mi’. Kasnije, kad je bilo riječi u štampi o ovom procesu, kazala je da se ne stidi onog što je uradila, i da bi opet postupila na isti način. Stvar je bila i suviše svježa da bi se usudila reći bilo šta drugo, a suviše daleko od nekog budućeg vremena gdje bi se eventualno moglo reći: “Mi smo tada pogriješili.”

Da, tako nekako, ali s obaveznim ’mi’. Možda čak: “Partija je pogriješila…” Nepogrešiva partija je pogriješila? Zašto ne!? Ta valjda neće reći: “Partija je to montirala.” Mogu se okriviti ličnosti koje su izgubile naklonost partije, ili koje su već u gro­bu. I još nešto, izmišljajući muslimanski nacionalizam i praveći od toga problem državnog značaja, upravo naredbodavci Sara­jevskog procesa su raspirili pogrešne nacionalne strasti u da­našnji oganj.

Međutim, niko nije njih pozvao na odgovornost. Oni su zaštićeni onim ’mi’.

U kaznionici

U kaznionici smo bili upućeni jedni na druge, što je sasvim razumljivo. Službena lica su nam često prigovarala prijetećim tonom: “Vi opet zajedno!” Mi bismo im odgovarali: “To ste vi učinili. Mi to nismo radili dok smo bili napolju.” U sistemu sve­općeg nadzora i sumnjičenja, njima je bilo nepodnošljivo da vide dva čovjeka zajedno a da ne znaju šta koji priča.

A mi bismo bez prestanka razmatrali svoje slučajeve. Prav­no razmatranje našeg slučaja, sporo se odvijalo. Često smo nagađali, kakvi su stvarni motivi našeg procesa.

Svašta nam je padalo na pamet:

–  Ekonomska situacija sve gora. Prispjeli dugovi, a oni para nemaju…

–  Jesi li se to zabrinuo kako će vratiti dugove? Ne beri brigu! Nikad oni nisu mislili vraćati dugove. To nas nagoni na smijeh iako nam nije do smijeha.

–  Nije to, nego u strahu pred nemirima krenuli su u zastraši­vanje. Velika nezgoda za nas što su to počeli s nama. Poruka je jasna: Narode, miruj i pamet u glavu!

Bolje i gladan na slobodi, nego u zatvoru!

Možda misle ucjenjivati kapitaliste. Za dobre pare pustiće političke.

–  Kapitalisti nemaju tih novaca koliko oni mogu nazatvarati ljudi. Zamislite da nas čuju šta pričamo. Sve ovo bi nam bile inkriminacije.

–  Objasnili bismo im: Mi smo unaprijed za ovo suđeni. Sada ispunjavamo dug, da nam ne biste ostali dužni.

Do štampe smo dolazili redovnim putem, ili kao pretplat­nici, ili u zatvorskoj čitaonici. Jedino nismo mogli dobiti vjersku štampu, i na veliko čudo, časopis ‘Komunist’! Jedanput smo saznali da je ‘Komunist’ pisao o našem slučaju, pa smo svojima poručili da nam dostave taj broj. Međutim, uprava zatvora je odbila da nam ga uruči. Odgovorni službenik je naš zahtjev prokomentarisao:

“Znamo mi što ste ga tražili!”

Politički su bili stalno pod prismotrom uhoda. ’Cinkarenje’ političkih bio je njihov ‘najunosniji’ posao. Prilikom čitanja štam­pe, krili smo šta nas u novinama zanima, šta čitamo.

Štampa je vrvila šokantnim sadržajima. Pretplatnici časo­pisa nisu se mogli suzdržati a da ne povlače olovkom ono što je bilo nevjerovatno da bi se ikad moglo kod nas objelodaniti. Ali, s vremena na vrijeme neko ustanovi da više ne može vlas­tite časopise pronaći. Morali ste računati na najgore, da su ih se doušnici dokopali i dostavili upravi. S tim se nije bilo šaliti. To je idealna prilika da vam na temelju vašeg podvlačenja sas­tave optužnicu. Na robiji ste u stvari, mogli zaraditi novu robiju.

Jednog optuženog, takve sudbine, advokata Žarka Aleksića iz Doboja, lično sam upoznao. On je kao zatvorenik zara­dio još jednu kaznu od godinu dana na verbalu. Kad je odležao ujedinjenu staru i novu, otišao je u Beograd i tamo nastavio živjeti. U Beogradu je otvorio advokatsku kancelariju. Kako se sve više govorilo u svijetu o političkim zatvorenicima u Jugo­slaviji, pa tako i o nama, to se počelo govorkati kako bismo mogli lahko doći u središte javnih komunikacija. No, ni zvaničnici nisu sjedili skrštenih ruku. Jednog dana su nas počeli pozivati u upravu, jednog po jednog.

Bili smo upućeni na razgovor sa službenicima SDB-a. Iz SDB-a Sarajevo službenik Alibabić Munir i Manojlović, a iz SDB- a zatvora Foča službenik čije pravo ime niko nije znao, jer se stalno predstavljao pod drugim imenom. Sa mnom je vodio razgovor Manojlović, a druga dvojica su uglavnom šutjeli. Kad smo prešli na pitanje moje presude, ja sam samo rekao: “Sve je, od prve do zadnje riječi izmišljeno.”

Manojlović: “Hoćeš li ti u Zenicu?”

Ja: “Sve je od prve do zadnje riječi izmišljeno”.

Manojlović: “Hoćeš li ti u Zenicu?”

I tako se to ponavljalo nekoliko puta, dok konačno ja nisam ušutio. Bilo je potpuno besmisleno ukazivati na nepravdu oni­ma koji su je upravo proveli i nadalje je provode. Poruka je bila jasna: Budi zadovoljan da odrobijaš kaznu u Foči. Zatvor u Zenici je bio na glasu jednog od najgorih zatvora u zemlji. Džemal Latić i Mustafa Spahić, obolili su na plućima u teškim zenič­kim prilikama.

Odlomak iz knjige: “Islamski odgovori” Salih Behmen

Izdavač:  IZ Zagreb 1990. godina