Sihir i zavist: Šta je to sihir?

Sihir (magija) je spomenut u časnom Kur’anu kao realna činjenica, pa ćemo o toj pojavi govoriti upravo u svjetlu kur’anskog teksta. Čim je Kur’an fenomen sihira ubrojao u tajne, nevidljive, snage univerzuma, o kojima čovjek na osnovu svoga iskustva ne može ništa reći i saznati, ne preostaje nam ništa drugo do prihvatanje onoga što nam Stvoritelj kazuje o navedenoj temi.

Riječ sihir, u svom jezičkom značenju, ukazuje na zadnje trenutke noći i prve zrake zore (praskozorje). Ovaj period sa svojom tminom nosi obilježja noći, ali u isto vrijeme sa svojim zrakama ukazuje na bjelinu dana. Međutim, ne možemo sa sigurnošću tvrditi za ovaj period da ima sva obilježja dana, a niti da ima sve karakteristike noći. Dakle, riječ je o fenomenu koji nosi obilježja i dana i noći, tako da ga ne možemo svrstati ni u jednu od ove dvije odrednice.

U suštini, sihir objedinjuje dvije dimenzije događaja: da se čovjeku nešto čini stvarnim, a ustvari je riječ o opsjeni i varci, i da vanjska pojava događaja ne odražava njegovu suštinu. Dakle, pod utjecajem sihira čovjeku se čini da se neka pojava događa, a to ustvari predstavlja samo varku i pričinjavanje. Oko čovjeka jeste to koje biva opčinjeno, pa mu se pričinjavaju stvari koje se uopće ne događaju i nemaju svoju realnu, zbiljsku egzistenciju. U tom kontekstu, Uzvišeni nam kazuje sljedeće:

l kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše.  (El- E’raf, 116)

Prema tome, magija je opsjena kojom bivaju zavarani oko i pogled, a u suštini materija ili predmet ostaju nepromije­njeni. Ako bismo analizirali fenomen sihira u njegovim osnovnim pravilima, došli bismo do zaključka da postoji jedna vrsta, uvjetno kazano, jednostavnog sihira, koji ljudi u okviru svojih mogućnosti mogu realizirati, i druga vrsta, u kojem se za njegovu realizaciju koriste snage i podrška šejtana. Ova prva dimenzija sihira temelji se na određenim odlično uvježbanim radnjama kojima mađioničari uspijevaju baciti ljude u opsjenu. A kao primjer navest ćemo, recimo, veoma brzi pokret ruke koji oko nije u stanju registrirati.

Zato se posmatraču čini da ono što se pred njim događa predstavlja izmjenu čitave slike i događaja. Tako čovjek biva prevaren kada vidi mađioničara koji čašu s vodom pokaže, a potom sakrije, ili ispruži praznu ruku u zrak, pa se odjednom u njoj nešto pojavi. Dakle, njemu uspijeva poći za rukom da neke vidljive pojave učini skrivenim, a druge skrivene vidljivim. Međutim, on to sve uspijeva zahvaljujući odličnim pok­retima svojih ruku. Ali, u suštini, riječ je o opsjeni i varki, pred kojima nasjeda oko, a ono može biti prevareno različitim pokretima i radnjama. Čovjeku se tako npr. od pijeska čini da je to voda (fatamorgana), a npr. neki predmeti mogu mu se učiniti kao leteći tanjiri.

Ako bismo željeli predočiti najjednostavniji primjer u prilog navedenome, možemo navesti električni ventilator, koji nam u fazi rada ne daje priliku da utvrdimo njegov stvarni izgled i oblik. Naime, dok radi, čini nam se da je to sve jedan, jedinstveni, sastavljeni dio. Međutim, kada zaustavimo njegov rad, imamo priliku vidjeti njegov stvarni izgled, i upoznati se sa svim njegovim dijelovima.

Dolazimo, dakle, do zaključka da ventilator nema onaj raniji oblik, već uočavamo i praznine koje postoje između njegovih žica i tome slično. Prema tome, dok je ventilator bio uključen, naše su oči imale drugačiju sliku.

Varka očiju

Predočavajući ove jednostavne primjere iz svakodnevnog života željeli smo približiti značenje ove pojave našem razumu. Željeli smo da baš svi budemo svjesni šta u suštini znači ova pojava, i na koji način postiže svoj efekat. Dakle, ako je ona u toj najjednostavnijoj formi magije, samo vještina pokreta ruku, u drugoj, složenijoj, ona je varka za oči, i nikako stvarni događaj. Uzvišeni nas Allah želi upoznati s ovim pojavama, prezentirajući nam događaj koji se zbio između Musaa, a.s., i čarobnjaka. Poslušajmo šta nam Allah navodi o tom susretu:

“O Musa”, rekoše oni, “hoćeš li ti ili ćemo najprije mi baciti?”

“Bacite vi!”, reče on, i odjednom mu se pričini da se konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove kreću.  (Ta-Ha, 65-66)

Obratimo pažnju na riječi:

…odjednom mu se pričini…, koje ukazuju da je to što su faraonovi čarobnjaci napravili obična spletka i varka, a ne istina i stvarnost.

Konopci su u očima čarobnjaka ostali isto što su i prije bili, dok su u očima gledalaca, postali poput ogromnih zmija koje se kreću. Čak, učinilo im se u jednom trenutku da su to stvarne, istinske zmije. Eto, to je u suštini sihir; varka na temelju koje se čovjeku nestvarne pojave čine stvarnim. A šta se, onda, dogodilo kada je Musa, a.s., bacio svoj štap?

Čarobnjaci i mudžiza

Zašto su čarobnjaci pali na sedždu, izjavljujući da priznaju i vjeruju u Musaovog Gospodara? Zato što su imali pred sobom prizor pretvaranja Musaovog štapa u pravu zmiju, a svojim su postupkom prije toga učinili varku posjetiocima, učinivši da im se prikažu zmije pred očima, koje, naravno, nisu bile stvarne. Oči čarobnjaka nisu bile pod utjecajem sihira, i oni su posve jasno mogli raspoznati realnu, istinitu pojavu od varke i opsjene.

Prema tome, konopci i štapovi, koje su čarobnjaci koristili u svojoj igri, samo su u očima posjetilaca događaja izgledali kao zmije, dok su u vlastitim očima čarobnjaka to bili i ostali štapovi i konopci.

Kada su ugledali pretvaranje štapa Musaovog u pravu zmiju, odmah su prepoznali da se radi o nečemu što nije sihir. Bilo im je u potpunosti jasno da to nije opsjena za oči, kojom se inače oni služe, već da je riječ o stvarnoj pojavi. A ta se pojava nije mogla dogoditi bez Allahove intervencije. Ta pojava pred kojom su se povinovali bila je mudžiza, koja se isključivo uz pomoć Stvoritelja mogla izvesti. Tada su čarobnjaci spoznali da je Musa, a.s., poslan od Boga, i da se ne bavi sihirom. Njihov ključni argument u prepoznavanju mudžize bio je taj što su oni bili perfekcionisti na polju sihira, do u tančine su tu oblast poznavali, i zato su sa sigurnošću mogli tvrditi, nakon što su vidjeli šta se dešava pred njihovim očima, da to više nije sihir. Upravo to nam potvrđuje i časni Kur’an:

l čarobnjaci se baciše licem na tle govoreći: “Mi vjerujemo u Musaova i Harunova Gospodara!”  (Ta-Ha, 70)

Faraon je ostao zaprepašten pred njihovim postupkom, pitajući se kako se to moglo desiti čarobnjacima koje je on, osobno, doveo? Njegov je plan bio da oni, pred svima, svojom magijom pobijede Musaovu “magiju”, i tako razotkriju da ono u što on poziva nema snagu održivosti.

Dakle, faraona je silno iznenadio postupak njegovih ljudi, pa im je uputio prijekor:

“Vi ste mu povjerovali”, viknu faraon, “prije nego što sam vam ja dopustio! On je učitelj vaš, on vas je vradžbini naučio… “  (Ta-Ha, 71)

Faraon nije bio upućen u fenomen sihira, a njegove oči, kao i oči svih prisutnih, bile su prevarene postupkom čarobnjaka, pa zato nije mogao razlikovati stvarnu zmiju, koja je bila rezultat mudžize, od lažne zmije, koja je bila samo rezultat sihira. Njegov sud bio je isti kao i prilikom priskrbljivanja sebi moći i ovlasti Boga.

Naravno, kao neko ko je sebi priskrbio tu ogromnu moć osjetio je potrebu da objasni neočekivani postupak čarobnjaka, ali je njegova reakcija ostala samo u formi čuđenja, jer da je on uistinu bio Bog, učinio bi da oni ne padnu na sedždu. Ali, s obzirom da se radilo o nekome ko je lažno sebi dao ovlasti Boga, onda nije bio u stanju učiniti bilo šta, niti je mogao predvidjeti da će oni tu sedždu učiniti. I ova činjenica govorila je u prilog njegovog lažnog predstavljanja, jer da se radilo o istinskom Bogu, on bi mogao predvidjeti njihov postupak i prisiliti ih da urade suprotno. Ovako je razotkrivena laž faraonova, i on je postao gubitnik, a ne Musa, a.s.

Pravdajući postupak svojih čarobnjaka, on tvrdi da je sada Musa njihov glavni učitelj, dakle čarobnjak, koji ih poučava sihiru, pa su oni pali pred njim potvrđujući njegovu vještinu i priznajući mu vođstvo nad njima. Oni su, međutim, uzvratili na ove faraonove laži, ističući činjenicu da se Musa uopće ne bavi tim poslom, već da je on Božiji poslanik, i da je ono što se dogodilo pred očima cjelokupne javnosti mudžiza. Želeći da sačuva svoj obraz i ugled, faraon je nakon ovih riječi, zaprijetio kažnjavanjem i ubistvom, ne bi li se, možda, pokajali zbog sedžde Musaovom i Harunovom Gospodaru.

Faraon i čarobnjaci

Časni Kur’an prenosi nam faraonovu prijetnju čarobnjacima u sljedećem ajetu:

” …i ja ću vam, zacijelo, unakrst ruke i noge vaše odsjeći i po stablima palmi vas razapeti i sigurno ćete saznati ko je od nas u mučenju strašniji i istrajniji.” (Ta-Ha, 71)

Faraon je računao da će ova prijetnja biti dovoljna da se oni ponovo vrate staroj praksi, tj. da obožavaju njega i da mu se klanjaju. On je namjeravao ovom prijetnjom iznuditi od njih priznanje, da je sve ovo dio njihovog plana u namjeri da se Musa proglasi kraljem sihira i njihovim gospodarem. Kur’an nas o tome obavještava u ovom ajetu:

“Zar da mu povjerujete prije nego što vam ja dozvolim!”, viknu faraon. “Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste iz njega stanovnike njegove izveli. Zapamtit ćete vi!” ‘ (EI-E’raf, 123)

Međutim, sve faraonove prijetnje i optužbe nisu urodile plodom, jer su čarobnjaci bili svjedoci događanja mudžize i uvjerili se u istinitost Musaovog poziva. Zato su odlučno odbacili ponovo se povinovati faraonovim naredbama, a istinska vjera u Boga, kao rezultat mudžize, ušla je u njihova srca.

Vjera u Boga, učvršćivala se u srcima ljudi koji su došli boriti se protiv Musaa, a.s., s ciljem razotkrivanja “slabosti njegove magije”.

Ali, dogodilo se čudo, te oni odmah povjerovaše u ispravnost njegovog poziva, vjera u srcima njhovim probudi se, jer svojim očima gledahu mudžizu i razumješe poruku poslanu od Boga. Oni su faraonu poslali jasnu poruku, a o tome nam Kur’an govori:

“Mi nećemo tebe staviti iznad jasnih dokaza koji su nam došli, tako nam Onoga Koji nas je stvorio!”, odgovoriše oni, “pa čini što hoćeš; to možeš da učiniš samo u životu na ovom svijetu!” (Ta-Ha, 72)