Šest velikih prelazaka na islam

Porodica Barmakida ( 600. – 900. ) 

Barmakidi su bili porodica budističkih službenika iz grada Belha, koji se nalazio na prostoru današnjeg Afganistana. Kada su muslimani u vrijeme Emevijskog hilafeta osvojili ovo područje sredinom 600 – tih godina, ova porodica je prešla na Islam. Nakon Abasidske revolucije 750. godine, Barmakidi su se istakli kao talentovani državnici i službenici. Sa sobom su imali i prenosili veliko iskustvo koje su stekli u Perzijskom carstvu o tome kako upravljati velikom vladajućom birokratijom, nešto što abasidski vladari nisu poznavali. 

Kao veziri, istakli su se i imali veliki utjecaj na formiranje Carstva u kasnom 8. stoljeću. Jahja ibn Halid al- Barmaki, je bio posebno uticajan. Bio je angažovan kao učitelj i odgajatelj malog Haruna ar -Rašida, koji će kasnije postati abasidski halifa za čije vrijeme su muslimani doživjeli zlatno doba. Za vrijeme svoje vladavine, Harun er-Rašid je uspio uspostaviti mir i dobre odnose sa komšijskim carstvima, omogućio je ogroman ekonomski razvoj, pružio je zaštitu i finansijsku podršku učenjacima, te razvio sistem infrastrukture koji je parirao onom drevnog Rima. Tako je porodica Barmakida u cjelosti imala veliki utjecaj u političkom oblikovanju muslimanskog svijeta koji će se nastaviti stoljećima kasnije . 

Berke Kan ( ? – 1266.) 

S obzirom da je bio unuk poznatog mongolskog osvajača Džingis Kana, Berke Kan je bio veoma važna ličnost u Mongolskom carstvu sredinom 1200- tih godina. Kao i većina Mongola, on je u početku praktikovao jednu vrstu paganskog šamanizma. Kao vođa Zlatne Horde – mongolske vojske- bio je poslan na sjeverne planine Kavkaza i Istočnu Evropu da potčini Turke Kipčake. Tom prilikom uspio je da se probije sa svojom vojskom čak do Mađarske. 

Zatim, tokom svog putovanja nazad u mongolsku domovinu, zastao je u Buhari gdje je ispitivao lokalne muslimane o njihovom vjerovanju. Svidjela mu se poruka Islama, te je naposlijetku i prihvatio Islam, te tako postao prvi mongolski vladar koji je primio Islam. 

Nakon njegovog prelaska na Islam, mnogo njegovih vojnika je, također, prihvatilo Islam, što je dovelo do tenzija između njih i drugih jedinica mongolske vojske , koje su opustošile mnoge dijelove islamskog carstva uključujući i stari abasidski grad Bagdad. 

Nakon što je saznao za pad Bagdada 1258. godine, koji je razorio njegov rođak Hulagu Kan, Berke Kan je obećao odmazdu rekavši : ‘’ On (Hulagu) je razorio sve muslimanske gradove i doveo do smrti halife. Uz Allahovu pomoć, meni će odgovarati za sve te nevine žrtve.’’ Kasnije, tako što je sarađivao sa memlučkim sultanatom u Egiptu, Berke je uspio zaustaviti Hulagu-a od daljeg osvajanja i razaranja onoga što je ostalo od islamskog carstva u Egiptu, Siriji i Hidžazu. 

Zaganos Paša ( ?- 1461.) 

Bio je grčkog ili albanskog porijekla, te je kao dječak učlanjen u elitnu jedinicu Janjičara u Osmanskom carstvu. Kao i drugi Janjičari, bio je podučavan islamu, civilnom upravljanju, te vojnim vještinama. Ubrzo je postavljen za ličnog učitelja i savjetnika mladom Mehmedu II, koji će kasnije postati sedmi sultan osmanske dinastije. 

Kada je Mehmed postao sultan, postavio je Zaganos Pašu na funkciju Drugog vezira. Sultan se sa Zaganos Pašom savjetovao po pitanju svih stvari u Carstvu, posebno oko osvajanja Konstantinopolja 1453. godine. Tokom opsade, povjerena mu je komanda nad vojnom jedinicom na sjeveru grada, i njegove trupe su bile među prvima koji su uspješno osvojili dio konstantinopoljskih legendarnih zidina. Njegova zaostavština je vidljiva i danas u obliku mnogih vakufa poput džamija, javnih kuhinja i hamama, posebno u njegovom rodnom gradu Balikšehiru, ali i u Edirneu. 

Ibrahim Muteferrika ( 1674. – 1745. ) 

Opća optužba koja se upućuje na račun Osmanskog carstva jeste da je ono bilo intelektualno stagniralo i da su odbijali sve nove ideje i inovacije. Ibrahim Muteferrika koji je mađarskog porijekla i koji je prešao na islam, opovrgava ovu optužbu. Na početku je bio otomanski diplomata koji je uspijevao da održava i razvije bliske odnose Carstva sa Francuskom i Švedskom. Kao rezultat njegovog diplomatskog rada, bio je izložen evropskim idejama Renesanse i sveprisutne upotrebe štampe. 

Osnovao je štamparsku kuću u Istanbulu, gdje je printao kopije atlasa, rječnika i vjerskih knjiga. Među njegovim objavljenim knjigama je bio i Atlas svijeta kojeg je sastavio poznati geograf Katib Čelebi, koji ilustrira cijeli poznati svijet u to vrijeme sa nevjerovatnom tačnošću i detaljima. Pored bavljenja štampanjem djela, Muteferrika je i sam pisao o mnogim temama uključujući historiju, teologiju, sociologiju i astronomiju. 

Alexander Russel Webb ( 1846. – 1916.) 

U Americi kasnog 19 -og stoljeća, novinarstvo je počelo da zauzima veliku ulogu i postaje uticajan i uspješan medij za kontrolisanje mišljenja masa. Jedan čovjek koji je pomogao ovaj novinarski talas, je bio Aleksandar Russel Webb. S obzirom da nije bio privržen svojoj kršćanskoj religiji, i s obzirom da je bio uticajan novinar, počeo je da mnogo čita o drugim religijama, a posebno se zainteresirao za Islam. Kada je bio angažovan od strane američkog State Departmenta da radi u Američkoj ambasadi na Filipinima 1887. godine, iskoristio je priliku da se upozna sa muslimanima Indije i da se raspita o islamu. 

Iako je na početku sa islamom bio upoznat od strane članova jedne netradicionalne ( bolje rečeno neislamske) skupine tzv. Ahmedijskog pokreta, kasnije je pronašao svoj put do ispravnog islama. Nastavio je putovati islamskim svijetom, studirajući islam i susrećući se sa učenjacima. 1893. godine, dao je ostavku na svoju poziciju i vratio se u Ameriku. u SAD-u je objavio veliki broj knjiga o islamu, i osnovao je islamski časopis kako bi objasnio islamsku vjeru svojim sunarodnjacima. Na početku 20. stoljeća, i dalje je bio veoma istaknut glas islama u SAD-u, pa je čak bio postavljen i za počasnog konzula osmanskog sultana Abdulhamida II. Umro je 1916. godine i ukopan van Rutherforda u Nju Džersiju. 

Malkom X ( 1925. – 1965.) 

Za razliku od ostalih na ovoj listi, Malkolm X nije ličnost o kojoj treba veliki uvod. Veoma rano u životu počeo se boriti da pronađe svoju ulogu u ovome svijetu. Nakon što je veoma rano napustio školu, stalno je zapadao u nevolje, te naposlijetku završio u zatvoru 1946. godine. Tokom osam godina boravka u zatvoru bio je izložen idejama tzv. Nacije islama, pseudo- islamske grupacije osnovane ranih 1900- tih godina, baziranu na idejama o superiornosti crne rase, te manjkavosti bijelaca. Nakon što je oslobođen 1952. godine, susreo se sa ‘’poslanikom’’ ove grupacije, Elijah Muhamedom, te je postao ministar grupe. 

Zahvaljujući njegovoj elokventnosti i nevjerovatnoj inteligenciji, Malkolm X je brzo napredovao u redovima grupacije, te na kraju postao njen vođa, sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća. Pošto je ovo bilo doba američkog pokreta za ljudska prava, Malkolm X je postao jedan od nauticajninih ličnosti u Americi koji su se borili za jednaka prava za Afroamerikance. Nasuprot drugom velikom lideru Martinu Luteru Kingu, Malkolm X je vjerovao da se crnci trebaju braniti pa makar i nasilno, ako je to potrebno, od tlačenja od strane vlade. 

Kasnih pedesetih godina, Malkolm X je počeo uviđati određene manjkavosti u vjerovanju i idejama pokreta Nacija islama. Napustio je grupaciju i krenuo na putovanje kako bi saznao šta je pravi islam. 1964. godine je otišao na hadždž, zatim nastavio putovati muslimanskim i afričkim državama. U toku tih putovanja prihvatio je pravi islam, te se vratio u Ameriku sa novom čvrstom odlukom da širi islam među afroameričkom populacijom. Također, je promijenio ime u El Hajj Malik el-Shabazz, iako ga većina ljudi još uvijek prepoznaje kao Malkolm X. 

Njegova javna obraćanja u odbranu islama, a na štetu pokreta Nacija islama su mu stvorila mnogo neprijatelja među starim poznanicima, posebno kada je mnogo njegovih štovatelja počelo napuštati grupu, te prihvatati ispravni islam. Rezultat svega ovoga je bilo njegovo ubitstvo 1965. godine od strane plaćenika Nacije islama. Iako je njegovo vrijeme kao muslimana bilo kratko, bio je značajno uticajan, a i danas je simbol za američke muslimane i aktiviste za ljudska prava u SAD-u. 

Izvor: onislam.net

Za Akos.bA prevela i obradila: Anesa Gegić