Sarajevo i Novi Pazar – dva prsta jedne ruke

Novi Pazar sam prvi put posjetio kao veoma mali dječak nekoliko godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini. Tada dok sam šetao ovim gradom nisam primjećivao koliko je ustvari ovaj grad sličan sa mojim Sarajevom. Ipak, kao srednjoškolac, a posebno student sve više sam razmišljao o sličnosti i povezanosti ova dva grada, posebno kada bi dolazio u posjetu prijateljima kojih u Novom Pazaru imam mnogo. Za Novi Pazar nisam vezan rodbinskim vezama, ali kada god posjetim taj grad osjećam se kao u svom Sarajevu, što naravno nije nimalo čudno jer novopazarski i sarajevski merhametluk skoro da je identičan.

Isa-beg Ishaković, čaršija, mahale…

Glavna poveznica Sarajeva i Novog Pazara svakako je isti osnivač Isa-beg Ishaković koji nije žalio svoju imovinu kako bi izgradio ova dva grada. Veliki broj uvakufljenih objekata govore nam koliko su ova dva grada za Isa-bega Ishakovića bila važna. Ono što svakako povezuje ova dva grada su i izgledi starih mahala koje podsjećaju jedne na druge, a to je i neizostavni sebilj koji krasi stare dijelove Sarajeva i Novog Pazara. Iako sam „haustorče“ koje je veći dio svog života provelo na Čengić Vili okružen njenim neboderima, uvijek sam volio stari dio svog grada koji uvijek ima nešto novo za ponuditi. Tako je i sa stanovnicima Novog Pazara, koliko god da vole urbane, novoizgrađene četvrti, uvijek će svojim gostima u prvi plan isticati ljepote svoje stare čaršije i njenih uskih ulica, koje neodoljivo podsjećaju na one sarajevske. Ono što me je uvijek fasciniralno i u svom rodnom Sarajevu, ali i Novom Pazaru je spremnost na kontinuirano pomaganje i činjenje dobra, bez da se za to dobro djelo očekuje nešto zauzvrat. Osmansko naslijeđe vidljivo je u oba grada, a zaostavštine tog vremena glavna su atrakcija svima koji žele da posjete ove gradove, ali ipak ne i jedina.

Kuhinja i običaji

Ako nisi probao čuvene „sarajevske ćevape“, kao i da nisi ni bio u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, često znaju istaći turisti u razgovorima sa svojim prijateljima nakon povratka iz Sarajeva. Sasvim sigurno je da isto možemo reći i za novopazarski popularni specijalitet „mantije“ koji predstavljaju zaštitni znak Novog Pazara. Općenito, hrana je gotovo ista, naravno uz par različitih jela, koja se razlikuju u pripremi ili eventualno u nazivu. Ipak, jedno je sigurno bilo da ste u Sarajevu ili u Novom Pazaru gladni se sigurno nećete vratiti iz hiljadu razloga. Običaj da se svaki slobodni trenutak provodi sa svojim prijateljima uz kafu i ugodan razgovor prisutan je u oba grada, bez ikakve razlike. Iako stanovnici Sarajeva odnosno Novog Pazara nekada čak i prelaze mjeru u nepravilno iskorištenom slobodnom vremenu, treba priznati da ispunjene ulice i kafići daju posebnu draž ovim gradovima.

 „Sarajevski mentalitet“ i „Pazarska tafra“

U svom djelu „Sarajevski nekrologij“ Alija Nametak o mentalitetu Sarajlija kaže:

„Badava je to, neko može decenijama živjeti u Sarajevu, pa kada umre otprate ga “otudašnji” do groblja, a ako je sarajlija, onda možeš na dženazi vidjeti sve prave sarajlije- jerlije. I Bašagić mi je jednom pričao kako su Sarajlije posebnog mentaliteta.“

Nametak je bio svjestan da mentalitet jednog područja znaju najbolje jedino njegovi stanovnici te da o njemu ne treba previše diskutovati, što on u svom djelu u više navrata direktno i indirektno objašnjava. Naravno, Alija Nametak nije jedini koji je pokušao dokučiti posebnost sarajevskog mentaliteta, koji nedvojbeno znaju obijasniti samo Sarajlije. Isto tako može se reći i za tafru, pojavu svojstvenu samo stanovnicima Novog Pazara. Kao što Sarajlije ne vole da im neko drugi objašnjava o njima, isto to možemo reći i za veoma ponosne Pazarce, koji znaju najbolje prikazati šta ustvari ta tafra predstavlja. Danas, više nego ikada prije stanovnici ova dva grada povezani su bilo da se radi o prijateljskim, bračnim ili poslovnim vezama. Iako u nekim stvarima veoma slični, toliko u nekim dijametralno suprotni, stanovnici ova dva grada složni su u ideji koja ih povezuje, a to je ljubav prema Bosni i Hercegovini.

Za Akos.ba piše: Admir Lisica