Safvet-beg Bašagić – prvi doktor nauka među Bošnjacima

Znaš, Bošnjače, nije davno bilo,

Sveg’ mi svijeta, nema petn’est ljeta,
Kad u našoj Bosni ponosnoj
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do brodskih vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata,
A danas se kroz svoje hire
Oba stranca ko u svome sire.

Oba su nas gosta saletila
Da nam otmu najsv’jetlije blago,
Nase ime ponosno i drago.

1891. u II razredu Gimnazije

Safvet-beg Bašagić

Među prvim pobornicima kulturnog, prosvjetnog uopće napretka bosanskohercegovačkih muslimana poslije okupacije ovih zemalja od strane Austro-Ugarske monarhije 1878. godine, bio je i dr. Safvet-beg Bašagić. Nijedna akcija na nekom od ovih polja počev od konca devetnaestog stoljeća, pa do dvadesetih godina dvadesetog, ne može se ni zamisliti bez vidnog učešća i Bašagića, bilo da je on inicijator ili jedan od prvih, koji je prihvatio nečiju korisnu zamisao. I zato “Ko bude pisao kulturnu i političku povijest bosanskohercegovačkih muslimana iza okupacije, moraće se najdulje zadržati uz ovo ime”, napisano je još 1931. godine (Napretkov kalendar za 1931. godinu, strana 123).

Safvet-beg Bašagić (Mirza Safvet) rođen je u Nevesinju 6. V. 1870. godine. Djetinjstvo je proveo u Foči, Mostaru, Ljubuškom, Stocu i Konjicu, gdje mu je otac Ibrahimbeg služio kao kajmekam (kotarski predstojnik). Mekteb je pohađao u Mostaru i Konjicu. Kad mu se otac nastanio u Sarajevu 1882. godine, Safvet-bega upisuje u ruždijju. Poslije ruždijje pohađa Veliku gimnaziju u Sarajevu. Maturirao je 1895. godine u Zagrebu. Iza toga upisuje se na univerzitet u Beču, gdje studira orijentalne jezike i historiju. Diplomirao je 1900. godine. Za orijentalne jezike stekao je ljubav još u ruždijji, gdje je dobio i osnovna znanja. Ljubav za historiju je dobio u kući, gdje se osobito gajila porodična tradicija. Kako mu je otac Ibrahim-beg bio i pjesnik na turskom jeziku, još od rane mladosti zavolio je književnost na orijentalnim jezicima i ostao joj vjeran sve do smrti. Odmah po završetku studija Bašagić je dobio mjesto profesora arapskog jezika na Velikoj gimnaziji u Sarajevu, gdje ostaje do kraja 1906. godine, kada se zahvaljuje na državnoj službi.

U godini 1907. izdavao je list Ogledalo (Ibret), od koga je izašlo svega 13 brojeva. List je bio veoma zapažen i cijenjen. Do 1910. godine boravio je u više navrata u Beču, gdje je po bečkim bibliotekama sakupljao građu za doktorsku tezu, koju na tamošnjem univerzitetu 1910. godine i brani. Na temelju radnje Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti Bašagić je promoviran u čast doktora “exlinguis islamiticis”. Kada su te iste godine provođeni izbori za Bosanski sabor, Safvet-beg je izabran za narodnog poslanika izvan stranaka, jer nije pripadao nijednoj tadašnjoj muslimanskoj stranci (Muslimanska narodna organizacija i Muslimanska samostalna stranka). Na svim izborima, održanim do 1914. godine, biran je redovno za poslanika, i to uvijek nezavisno i izvan stranaka. U dva maha je bio predsjednik Sabora, a dva puta njegov potpredsjednik. Za vrijeme I svjetskog rata vodio je poslove Sabornice (jer se Sabor u toku rata nije sastajao). Godine 1919. postavljen je za kustosa Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Tu ostaje do odlaska u mirovinu 1927. godine, jer uslijed bolesti, koja se naglo pogoršavala, nije više mogao odlaziti na posao. Umro je 9. aprila 1934. godine, a pokopan je na počasnom mjestu u krugu Begove džamije.

Bašagić je počeo pjevati još kao učenik drugog razreda gimnazije. Surađivao je u mnogim tadašnjim zagrebačkim listovima (Vienac, Prosvjeta), te u sarajevskoj Nadi i nešto malo u Bošnjaku. Posebno je štampao zbirke pjesama: Trofanda iz hercegovačke dubrave (Zagreb, 1896, drugo izdanje Sarajevo, 1928), Misli i čuvstva (Sarajevo, 1906), Izabrane pjesme (Sarajevo, 1913). Godine 1924. spjevao je Mevlud, koji je u istoj godini doživio dva izdanja. Za pjesnikova života Mevlud je doživio još jedno izdanje (Sarajevo, 1931). Poslije Bašagićeve smrti Mevlud je izdala bivša Vakufska direkcija u Sarajevu nekoliko puta. Sve to pokazuje da je Safvet-begov Mevlud primljen s istim ushićenjima kao što su primane i ostale njegove pjesme, posebno rodoljubne. Još kao student Bašagić je preko ljeta držao u sarajevskoj Kiraethani (Muslimanska čitaonica) predavanja s temama iz prošlosti Bosne i Hercegovine pod osmanskom vlasti. Objavio je i nekoliko radova iz tog područja (Najstariji ferman begova Čengića i dr.).

Ali kao historičar, predstavio se svojom Kratkom uputom u prošlost Bosne i Hercegovine pod turskom vlašću (Sarajevo, 1900), u kojoj je po prvi put kod nas prikazana prošlost ovih zemalja pod turskom četiristogodišnjom vlašću. Prvi je napisao i opsežniju monografiju o najvećem dobrotvoru Bosne i Hercegovine Gazi Husrev-begu (Sarajevo, 1907). Kao kustos Zemaljskog muzeja objavio je interesantan rad pod naslovom Najstarija turska vijest o boju na Kosovu 1389. godine (Sarajevo, 1924). Godinama je sakupljao materijal o istaknutim i zaslužnim sinovima Bosne i Hercegovine u Osmanskom carstvu. Uz pomoć prof. Alije Nametka ovaj je materijal sredio i 1931. godine Matica hrvatska je u svojim izvanrednim izdanjima štampala Bašagićevo leksičko djelo Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini. Jedan dio ovog materijala Safvet-beg je štampao u sarajevskoj Obrani (1920) i u djelu Znameniti i zaslužni Hrvati od 925-1925. godine, što izađe u Zagrebu povodom hiljadu godišnjice kraljevstva. Brojni su još njegovi historijski radovi razasuti po raznim listovima i kalendarima. U svojoj doktorskoj radnji Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (Sarajevo, 1912), Bašagić je prikazao književni i naučni rad naših ljudi, koji su pisali ili pjevali na orijentalnim jezicima: arapskom, turskom i perzijskom. (O pojedinim ovim ljudima pisao je i posebno (Arif Hikmet-beg Rizvanbegović Stočević i dr.). I u njegovim Znamenitim Hrvatima… nalazi se dosta ljudi od pera, koje je Bašagić pronašao nakon što su njegovi Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti bili već objavljeni. Pored toga, pisao je i o turskim književnicima i pjesnicima, prikazujući njihova djela ili pišući o njima samima.

Dr. Bašagić je i prevodio s orijentalnih jezika. U sarajevskoj Nadi objavio je nekoliko prijevoda klasičnih arapskih pjesnika. S perzijskog je preveo Rubaije Omera Hajjama, filozofa i perzijskog klasika. Rubaije je štampao u dvije knjige, prva je izašla 1920., a druga 1928. godine. O Omeru Hajjamu je napisao i posebnu studiju. Od Hasana Kafije Pruščaka preveo je poznato djelo Nizamu-I-alem (Uredba svijeta) i štampao u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1919. godine. U predgovoru svome prijevodu Bašagić navodi, kako se dugo vremena bavio mišlju da se kod nas osnuje “Društvo prijatelja Istoka”, čiji bi zadatak bio izdavati u originalu, a po mogućnosti i u prijevodu djela naših zemljaka, koji su pisali na orijentalnim jezicima. U tu svrhu bio je izradio i Pravila “Društva za poznavanje Istoka”. Međutim, I svjetski rat omeo je ovu Bašagićevu zamisao. Kad je štampao Popis orijentalnih rukopisa moje biblioteke (Sarajevo, 1916), u uvodu je naveo da ima namjeru izraditi popise orijentalnih rukopisa Institnta za prončavanje Balkana i Husrev-begove biblioteke. Kasnije je kao kustos Zemaljskog muzeja počeo izrađivati katalog orijentalnih rukopisa bivšeg Balkanskog instituta. Njegova bolest, međutim, i odlazak u mirovinu, prekinuli su ovaj korisni posao. Kada je Edhem-ef. Mulabdić poveo akciju za izdavanje jednog muslimanskog porodičnog lista, Bašagić je odmah podržao ovu ideju i uz Mulabdića i Osmana Nuri Hadžića bio jedan od pokretača lista. Sam mu je dao i ime Behar. Prihvatio je dužnost urednika. Pošto se dobila dozvola za pokretanje lista, Behar se pojavio l. maja 1900. godine pod uredništvom Safvet-bega Bašagića. Pored uređivanja lista, on mu je i jedan od glavnih suradnika. Prema sjećanjima E. Mulabdića i Fehima Spahe, zadnji, dvadeset četvrti broj prve godine ispunio je skoro sam Bašagić, jer je materijala bilo ponestalo, a i glavni suradnici bili nešto zatajili. Od druge godine urednik Behara je Edhem Mulabdić, a Bašagić redovan suradnik (izuzev II. Godine u kojoj nema ni jednog njegova priloga). Da je Behar bio odlično primljen u muslimanskoj sredini, pa i od ostalih, zasluga je i Bašagića, koji je znao pogoditi osjećaje muslimana i imati odgovarajuću mjeru u pisanju i u uređivanju ovog lista. Prigodom osnivanja društva “Gajret” 1903. godine, vidimo Bašagića opet među njegovim utemeljivačima. On mu je predsjednik od osnivanja do 1907. godine. I u inicijativnom odboru i kasnije kao predsjednik, Bašagić s puno žara i poleta radi na propagiranju “Gajreta” i ostvarivanju njegovih ciljeva.

Kada je odlučeno da “Gajret” počne izdavati svoj Kalendar, opet je Bašagić glavni (uz Edhema Mulabdića) oko ostvarivanja i ove ideje. Njegova suradnja u oba godišta Kalendara, koliko ih je izdano dok je on bio predsjednik, značajna je. Svo vrijeme dok je bio na čelu Društva nastojao je da se radi samo u duhu Pravila Društva i da se ono ne angažira ni u što, što Pravilima nije bilo predviđeno. Pod njegovim vodstvom Društvo se lijepo razvijalo i steklo naklonost svih muslimanskih društvenih slojeva, što se vrlo dobro može vidjeti iz iskaza članova Društva, objavljivanih u kalendaru Gajret ili pak u listu Behar. Za njegova predsjednikovanja, Društvo “Gajret” pokrenulo je i svoj list pod istim imenom. Bašagić je i osnivač i prvi predsjednik Muslimanskog biciklističkog društva “El-Kamer”, “Društva muslimanske mladeži” i “Muslimanskog kluba”. Vidimo ga i među osnivačima i akcionarima Islamske dioničke štamparije. U drugoj godini svog opstanka Upravni odbor Gajreta zaključuje da se održi prva muslimanska društvena zabava. Bašagić piše dramu Pod Ozijom, koja će biti na zabavi izvedena. Uvježbava komad s diletantima, sam sudjeluje u njegovu izvođenju. Spjevao je i prigodnu pjesmu za ovu priliku, Gajretovu himnu, koju je napisao prilikom osnivanja Društva, dao je uglazbiti i sam je uvježbavao s pjevačkim zborom. Na samoj zabavi drži pozdravni govor. Za veliki uspjeh ove prve zabave, pored ostalih, i Bašagić ima velikih zasluga.
Kao zastupnik u Bosanskom saboru uvijek je pomagao svaku korisnu inicijativu i po narod korisnu stvar. Posebno je zapažena njegova aktivnost u sprečavanju pokreta za iseljavanje muslimana u Tursku (naročito u Bosanskoj krajini). U svrhu podrobnijeg obavještenja, putuje u Bosansku krajinu zajedno s narodnim zastupnikom dr. Šefkijom Gluhićem. Na licu mjesta upozorava na štetnost seljenja (hidžreta), a po povratku u Sarajevo podnio je Saboru nekoliko interpelacija i tražio da se kazne svi oni koji nagovaraju svijet na seobu i koristeći nastalu situaciju kupuju zemlju i kuće u bescijenje. Zapažen mu je i rad u Vjerskoprosvjetnoj anketi koju je pod konac 1920. godine sazvao tadašnji reisu-I-ulema H. M. Dž. Čaušević u svrhu donošenja programa za sve vjerske škole (mektebi i medrese), vjeronauke u državnim školama kao i reforme medresa. Poslije I. svjetskog rata Bašagić nije više aktivno sudjelovao u političkom, pa i društvenom životu muslimana Bosne i Hercegovine. Međutim, budno je pratio sve pokrete među muslimanima i uopće u Bosni i Hercegovini. Svi su ga uspjesi radovali, dok je neuspjehe doživljavao kao svoje vlastite. Posebno ga žalostilo. što su muslimanima činjene nepravde, često i od odgovornih faktora u novoj državnoj konstelaciji. A te nepravde je iskusio i na vlastitoj koži. S tim se nije mogao nikako pomiriti, posebno što su mnogi muslimane smatrali građanima drugog reda.

Mostarsko muslimansko društvo Ittihad je, proslavljajući svoju dvadesetogodišnjicu 1926. godine, proslavilo i 55. godišnjicu rođenja Bašagića. Kad je Safvet-beg umro, Novi behar je posvetio cijeli svoj jedan trobroj (god. VII 1933-34, br. 19-21) ovom našem zaslužnom radniku s prilozima od 18 Bašagićevih prijatelja suradnika. Zagrebačko izdavačko poduzeće “Mladost” izdalo je drugo izdanje Bašagićevog prijevoda Hajjamovih Rubalja u redakciji Alije Bejtića (1953.) dok je sarajevska “Svjetlost” u svojoj ediciji Kulturno naslijeđe izdala Bašagićeva Izabrana djela (u dvije knjige) u redakciji dr. Muhsina Rizvića (1974).

Odlomak iz knjige Hafiz Mahmud Traljić “Istaknuti Bošnjaci”

Izdavač: El-Kalem

Akos.bA