Sad ste mi tražili CIPS-ovu prijavu i – nikad više
Piše: Snježana Mulić-Softić
Štrihirala je, ozbiljnog lica, službenica iza šaltera u sarajevskoj općini Stari Grad šta sve moram ispuniti i koje dokumente donijeti da bih prijavila smrt brata. Htjela sam pitati zašto je to neophodno kad postoji potvrda iz bolnice da je umro, a već je i sahranjen, ali me, kao da je mi je čitala misli, osujetila riječima: “Ovo je obavezno, kad skupite sve te papire, dođite s njima. I ova prijava o mjestu boravka je stara”.
“Kako je stara?”
“Pa, vidite da je izdata prije dva mjeseca”, kaže odrešito – kao da mi samo to još treba pa da se moje, ionako od bola, na hiljadu komadića već napuklo biće, rasklopi i kao Lego kockice prospe po podu šalter sale, uglancanom od nogu građana, kao vojna kasarna.
“Umro je. Zašto sad moram donositi novu potvrdu, kad ne živi više na toj adresi [kroz misli mi prolazi i to da kažem – ni na ovom svijetu, ali se suzdržavam]?”
“Nema to veze, čovjek za dan promijeni adresu”, kaže i gura kroz šubu na staklenoj pregradi potvrdu za koju smatra da je stara.
‘Idite u Predsjedništvo, pa njih pitajte’
Bunim se. Prvo zamišljam brata kako se onako bolestan, dan-dva pred smrt, seli, pa onda, kad sve stvari stavi na svoje mjesto, dok mu se srce utapa u vodi, klecavim nogama odlazi na šalter CIPS-a i prijavljuje novu adresu.
Pitam, zar nije ilegalno i nelogično nakon nečije smrti vaditi dokument da rahmetlija/pokojnik živi na toj nekoj adresi, a ona se čudi zašto se bunim i gura glavu u neke spise, ne bi li odvratila svoj zbunjeni od mog unezvijerenog pogleda.
Ali, sad ja navaljujem: “Gospođo, a šta je CIPS-om? Platili smo ga milione, sjećate se da se govorilo da će svaki građanin Bosne i Hercegovine, gdje god se zatekne, a bez obzira odakle je, moći izvaditi bilo koji dokument. Gdje je centralna baza podataka? Haj’te, kliknite na taj taster i nađite podatke o prebivalištu mog brata.”
Vidim kako se upitnici nad glavom općinske službenice multipliciraju, pretvaraju se u moždanu oluju, dok joj u obraze nadire krv.
“Ne znam, šta mene pitate za to, idite u Predsjedništvo, pa njih pitajte”, kaže, pa, poput podmornice, potone na stolici iza stakla.
Odlazim po vrelini i ulazim u prvu poslovnicu CIPS-a. Sve ispričam, a službenica me u čudu gleda.
Preminuo, a piše da je živ
“To se ne traži kad je u pitanju smrtni slučaj”, kaže.
Usput pitam koliki je tok trajanja tog dokumenta, a ona kaže najmanje šest mjeseci i upućuje me na poslovnicu u Starom Gradu, jer je tamo brat i bio prijavljen. Na plus 36 stepeni sad odlazim pješke u tu poslovnicu, jer grad je, zbog filmskog festivala, naprosto blokiran, i konačno dobijam traženi papir. Službenica u poslovnici Stari Grad mi kaže da svaki rukovodioc sektora ima svoja pravila i da neki traže da prijavnica o mjestu boravka ne bude starija od 15 dana.
Gledam zbunjeno u papir koji sam dobila – na njemu, deset dana nakon bratove dženaze, fino piše da on živi na adresi toj i toj.
Sjetim se informacije kako niko ne provjerava da li su podaci o prebivalištu ispravni te da je jedna kriminalna grupa bila čak prijavljena na adresi gdje se nalazi Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Razmišljam da tužim instituciju koja je izdala tako lažan dokument, ali razum kao pokošen pada pred rokom od mjesec dana, koliko je propisano vrijeme prijave smrti člana porodice, pa se vraćam na “mjesto zločina” – pred općinski šalter. Ali, tek tad nastaju problemi. Službenica je utvrdila da se u bratovim dokumentima majčino prezime “ne poklapa”. Negdje je Džaferović, a negdje Džafer. Pruža mi onaj na kojem piše Džafer i kaže: “To morate ispraviti.”
“Ovo je uredu”, kažem i vraćam dokument.
“Kako je uredu?”, pita me
“Pa, moja mama se i preziva Džafer”, nastavljam.
Ćate griješe, građani plaćaju
Službenica, slična onim prije nje koje su mojoj majci svojevoljno dodali “-ović” na kraju prezimena, zbunjeno gleda (samo što ne pita otkud joj pravo da se tako preziva), skuplja sve papire i kaže: “Ovo sve morate prepraviti, tražiti službenu ispravku, a tek kada se to ispravi u ovoj općini, onda u Općini Centar tražite ispravku u bratovom rodnom listu, pa tek ona možete predati zahtjev za prijavu smrti, odjavu sa PIO-a, iz MUP-a, tražiti ostavinsku raspravu…”
Kasnije se ispostavilo da ništa u dokumentima moje porodice nije bilo ispravno. Ispalo je da moja majka nikad nije uzela očevo prezime, mada su joj 60 godina izdavali dokumente na to prezime; da nije udovica; da moj otac nije umro, mada za to imam originalnu umrlicu (sad je zakazala i Općina Centar), ali i to da se majčina mama ne preziva Grebo, nego Glibo…
Uglavnom, sve ono što su silni općinski službenici pogriješili spalo je na mene – građanku da ispravljam.
O svemu ovome pričam prijateljima i nailazim i na gore primjere, kao na onaj da je jednom od njih dijete rođeno mrtvo, a on je onda morao to mrtvo dijete prijavljivati na CIPS, nadjevati mu ime, a kako bi ga mogao sahraniti; da je drugi moj prijatelj, opet zbog greške nekog ćate, čitav život nosio pogrešno ime, pa je dvije godine potrošio na ispravljanje; da su opet neki treći, iako su imali po nekoliko pasoša i proputovali pola svijeta, morali tragati za potvrdom o državljanstvu…
Znam da nikom neće pomoći činjenica da u uređenim zemljama bolnica u kojoj neki pacijent umre šalje obavijest drugim institucijama, koje ga automatski odjavljuju i članovi porodica mogu na miru žaliti, umjesto da obilaze općinske, sudske i slične šaltere, ali ova informacija sigurno hoće:
Agencija za zaštitu ličnih dokumenata BiH je više puta zabranila traženje CIPS-ovih prijavnica za svaku sitnicu i građani apsolutno nisu dužni da je nanovo i nanovo vade. Ako baš i dalje insistiraju, pravnici preporučuju da im jednostavno dokumente pošaljete poštom.
Strah od pisanog traga
“Kad dobiju dokumente poštom, bez obzira koliko stari bili, općinski službenici nikad vam neće zatražiti nove, jer u tom slučaju ostaje pisani trag, a to potvrđuje njihovo protuzakonito ponašanje”, kaže jedan pravnik.
Ima još jedna stvar – na svakoj našoj ličnoj karti postoji bar kod (uspravne linije na stražnjoj strani lične karte, u desnom uglu), a u njemu je sadržano puno više informacija nego što piše na tom ličnom dokumentu. Između ostalog, tu je i naša adresa, otisci prstiju, boja očiju… dakle, sve ono što nam traže u općinama, bankama, PIO-u, a da bi ih pročitali, potreban im je samo internet i program sa čitačem tih podataka, a što je regulirano Zakonom o ličnim kartama državljana Bosne i Hercegovine.
Sad, imaju li nadležne službe internet i čitače, to nije briga građana. Oni su davno platili CIPS projekat. Kao što su ga davno i preplatili – kroz one silne obrasce, kopije, potvrde, takse… koje su od njih u ovih 20 godina tražili, a nisu ni trebali, ni smjeli.
I građani im to trebaju dati do znanja, a kako bi konačno zaštitili sebe (kad već to ne rade oni koji trebaju) od birokratskog aparata koji se zapravo i održava u životu tako što ‘pije krv’ građanima. Jer, ako već imamo najmodernije osobne dokumente, izdate po svim standardima, te porezni broj koji veže za sebe sve ostale podatke, može li iko ponuditi logično objašnjenje zašto građanima treba više papira da dokazuju činjenice o kojima se već vodi službena evidencija.
P.S. Iako je prošlo obećanih 15 dana, ispravke u dokumente još uvijek nisu unesene.
