Vi ste ovdje

Roštilji

Moj otac prodaje roštilje kako bi prehranio porodicu. Tročlanu – sestru, mamu i mene. Bilo je prije toga mnogo težih i mnogo bolnijih situacija pod našim krovom, koliko me pamćenje i osjećaji služe, samo nisam siguran da li su one bile vezane za to što sam bio dijete, pa sve dječije shvatao i sve mi je teže padalo, ili što je realnost zaista bila malo realnija u tim trenucima, pa sad, hvala Bogu, ”možemo nekako” i sa ovim roštiljima. Helem nejse…

Tim roštiljima, sad već stotinama njih, uspijevao je, a sve uz Božiju pomoć, da iškoluje mene i sestru, te povrh svega toga, nećete vjerovati, preživi i sam sa mamom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom. Jedan roštilj – stoja. Jedan manji roštilj – pedeset. A kao bonus na dobro i nepoznavanje odagnavajućeg ”Ne!”, nebrojeno roštilja – džaba. Za prijatelje…

Porodični dodir sam uvijek imao na momente. Momente kad dolazim kući na vikend iz srednje. Momente kad dolazim kući na vikend s fakulteta. I, evo, sad, momente kad kući dolazim na vikend s posla. I momenti su ono što zaista cijenim u životu, jer znam koliko mogu da traju, iako ne traju. I znam koliko mogu da budu veliki, iako su mali… Mimo njih, život sam posvetio nauci i sanjarenju – jedno radim preko dana, a drugo, uglavnom, preko noći. Ali, ponekad i preko dana… Nauka nije komplikovana. Ja je volim i želim da joj posvetim život, u to sam siguran. Ali, nauka može da bude skupa, ako se plaća iz džepa malih ljudi. I ako se traži na mjestima na kojima je mijenjaju za novac. Nauka me, u sveopćem šarenilu lebdećih znanja, naročito tjerala da mislim o roštiljima. Tako sam često sate, pa i dane, znao provoditi pomalo neprisutan i pomalo odlutao, bilo to na predavanjima, ili u izlascima vani, ili, čak, u jedan na jedan – vrlo konkretnim razgovorima, svodeći račune o tome koliko je roštilja potrebno da bi se isfinansirao jedan moj semstar. Dva semestra. Tri. I tako dalje… Mnogo roštilja! Mnogo provedenih sati u garaži. Mnogo naprezanja očiju pod neonom noći. Mnogo špene u tim očima. Mnogo prljavštine u toj špeni. I, na koncu, mnogo ljubavi u toj prljavštini…

-Evo ga, babo, jedan za Tuzlu!

-Koje dimenzije?

-Pa, standardne, brate, govori sestra, mali poduzetnik i babina spona sa spoljašnjim svijetom.

To su momenti sreće, momenti neopisive ljubavi oca i kćerke prenesene na ostatak kućne atmosfere kao povjetarac, kao ljubav i kao blagostanje. Jer, njih dvoje, eto, nešto zajedno posluju. I isposluju! Ona njemu naručen roštilj od izvjesnog insana iz bijelog svijeta. On njoj od svakog roštilja cenera, na svakako uračunati džeparac.

Te scene viđam ponekad, mada ih češće dobijem prepričane u telefonskoj slušalici. I gotovo i tad mogu da ih zamislim, da ih predočim i da im svjedočim. I onda se smijem, jer sam i sam sretan, iako sam počesto umoran od svojih roštilja i svojih neonskih svjetala…

Danas je subota. Vikend. Dio sedmice koji je definisao porodični segment moga bića. Danas je dan u kojem brinem o sebi finansijski, jer sam s naukom gotov, a u novčaniku imam nekakav višak. I danas je dan kad idem kući.

Autobusi. Pejzaži. Dvoiposatno potezanje po hercegovačkim brdašcima i prevojima. I, konačno…

Garaža. Babo u garaži. Željezna platforma i započet roštilj na njoj. Već pomalo znoja, ali i staklasti sjaj u očima koje me vide i pozdravljaju. Zagrljena ljubav oca i sina pod okriljem nebeskim, zaštićena strehom garažnom.

-Eh, ovaj, da znaš, ide meni!

Vadim novčanik.

-Stoja, je l’ tako?

Piše: Mujo Adžemović

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top